Naslovna » Magazin » Arhiva » #54 » ....

Svjedočanstvo o Božjoj brizi

Stjepan Beleš

Kada je 1991. izbio rat i kada su počele padati prve granate i rakete na mjesto u kojem smo živjeli, bili smo prisiljeni izbjeći. To je bilo moguće izvesti jedino u pauzi između dva napada, kada nije bilo puno vremena, jer granatiranje je moglo ponovo započeti svaki čas, pa smo samo zgrabili naše dokumente i nešto novaca i otišli. Tako sam ja došao u Minhen u trenerci i sa 100 DM u džepu. Sve ostalo što smo posjedovali je ostalo iza nas, u Laslovu (Slavonija, Hrvatska).

Moj tata je kukao za kućom, za imanjem, a ja sam kukao za svojim knjigama. Naime, obratio sam se Gospodinu 1984. i od samog početka mog kršćanskog života u mome srcu je postojala želja da dublje upoznam Riječ Božju i Njegove putove, pa sam od početka počeo nabavljati knjige koje su mi u tome pomagale. Neke od tih knjiga su bile jako vrijedne, jer su bile štampane na samom početku pentekostnog pokreta u bivšoj Jugoslaviji. Takvih knjiga nije bilo moguće više nigdje kupiti, ja sam ih dobio od pastora i nekih starijih vjernika. Tako je za mene to bila prava katastrofa, jer sam znao da te knjige više ne mogu nigdje nabaviti.

Uz to, do nas su stizale proturječne vijesti iz mjesta. Sa jedne strane čuli bi da je kuća u cijelosti uništena, dok su drugi govorili da nije, ali da je sve pokradeno iz nje. Na sve to, ja sam najviše "cvilio" za mojim knjigama. U međuvremenu sam se oženio, i moja supruga znala bi mi reći da ne kukam za knjigama, jer tko zna, možda je Gospodin dao da dođu u ruke nekom kome će biti na blagoslov. No ja, ja sam samo odmahivao glavom i u nevjerici to odbacivao. Bio sam u krivu.

Jednog dana, kada sam se vratio s posla, dočekalo me pismo iz Srbije. Pošiljalac je bio Zoran, iz grada "O". Ja nisam znao ni jednog Zorana iz "O". No, on je znao za moju adresu u Njemačkoj. Kada sam otvorio pismo i pročitao ga, doživio sam "šok" mog života (u pozitivnom smislu).

Zoran je bio mladi kršćanin, tek nekoliko mjeseci u vjeri. Kako je to obično u takvim slučajevima, njegova se obitelj okrenula protiv njega. On je bio iz obitelji sa pravoslavnom pozadinom, i pošto je prešao u "novovjerce", on je za njih postao izdajnik i otpadnik. Bio je izložen stalnim napadima, i ubrzo je to postalo nepodnošljivo za njega. Počeo se moliti Gospodinu da može otići nekamo gdje će moći biti na miru, da bi se mogao odmoriti od stalnih napada okoline. Nakon par dana, dobio je poziv za vojsku; trebao je otići na ratište ! Zamislite, molio se za mjesto gdje bi mogao naći mir, a dobio poziv za rat! Mjesto gdje je trebao ići bilo je Laslovo, dakle moje mjesto.

Kada je došao u Laslovo, borbe su već bile prestale. Svi stanovnici, Mađari, Hrvati, izbjegli su sa tog područja, tako da je on imao vremena na pretek da se moli i čita Bibliju. Jednog dana je šetajući kroz selo, ušao u jednu kuću, primijetio je da na podu leži vitrina, a ispod nje je vidio knjige. Kada ih je pogledao vidio je, na svoje zadovoljstvo, da su to razne kršćanske knjige. Nije znao što da radi, najradije bi bio uzeo knjige, ali ipak, nije ih želio ukrasti. Zato je ostavio sve i otišao prvo nazvati svoga pastora u Novom Sadu i posavjetovati se sa njime. Pastor mu je rekao da uzme knjige, jer onaj čije su knjige svejedno nije tu, a nitko ne zna da li će se ikada i vratiti. Tako je on uzeo kartonske kutije i u njih pokupio sve knjige i Biblije. Poslije, baš tu noć, neke paravojne jedinice su krenule u pljačku mjesta, i pošto kod nas nisu našli ništa za ukrasti, spalili su ono što je ostalo od naše kuće. Da Zoran, to popodne, nije uzeo knjige i one bi nestale sa kućom.

No, to još uvijek nije odgovor kako je Zoran došao do moje adrese, jer jedino što je on znao je da su knjige i Biblije pripadale nekom Stjepanu Belešu, jer to je bilo napisano na njima.

U to vrijeme, po Srbiji je jedan tim iz Beograda prikazivao film o Isusu. Vođa tog tima moj je prijatelj iz dječijih dana, sada moj brat u Kristu. Njegova mama je iz mog sela, udala se u Beograd, ali su za svake "ferije" (dopust) dolazili u Laslovo. Mi smo se kao djeca sprijateljili i kada sam se ja obratio, posvjedočio sam o tome i Saletu, a onda se i on obratio.

I tako je moj prijatelj i brat Sale, sa svojim timom došao u Zoranovo mjesto da bi tu prikazali film. Tu su se Zoran i Sale upoznali i započeli razgovor. Između ostalog, pričali su i o knjigama, a Zoran je počeo nabrajati koje sve knjige ima. Sale ga je sa čuđenjem upitao; kako to da on kao tako mladi vjernik ima toliko mnogo knjiga. Zoran je onako, jednostavno, rekao, da ih je donio iz Laslova. Kada je to Sale čuo, njegova vilica se objesila dolje, u čudu, pa ga je upitao: "Da ne pripadaju te knjige nekom Stjepanu ?" Kada je Zoran rekao: "Da", Sale mu je pričao o meni, a sada je Zoran bio taj koji je objesio vilicu dolje, u čudu. I tako je Zoran dobio moju adresu, na koju je mogao poslati sve moje izgubljene knjige.

Bog je brižan Otac i On želi da se pobrine i za najmanje stvari u našem životu, da odgovori na "cviljenje" našeg srca. Vidjevši kako je Bog u stanju da dovede stvari u red, morao sam se zastidjeti i pokajati za moju nevjeru. Poslije svega, ja više ne pokušavam da svojom snagom ili mudrošću dovodim stvari u red i "natjeravam" ih da funkcioniraju, jer samo je Bog taj koji može sve tako divno dovesti u red, da sve izađe na Njegovu slavu, a na naš blagoslov i izgradnju.

Vaš u Kristu,
Stjepan Beleš
.

Tagged: svedočanstvo|
"Duh je ono što oživljava; telo ne pomaže ništa. Reči koje vam ja rekoh duh su i život su."
- Jovan 6:63

ZA DANAS

IZDVAJAMO




ANKETA

INDEKS TAGOVI

PRATI NAS

Posete/Statistika
Danas: 2166
Ukupno: 2447872
Generisano za: 0.004''

W3C XHTML 1.0
W3C CSS

Internet izvor: http://siont.net/magazin/arh/054/05a.php
Ovaj tekst je preuzet/odštampan sa sajta SIONSKE TRUBE - http://www.siont.net/.
Uslovi i prava za korićenje ovog materijala su dati na stranici: http://www.siont.net/garancije.php.