Naslovna » Magazin » Arhiva » #27 » ....

Ne propuštajmo prilike

Marija Niketić

Pred izlazak na septembarski rok na filološkom fakultetu u Beogradu, mama mi je kazala da se nimalo ne brinem jer će Bog voditi moj put. Navela mi je primjer moje prijateljice iz razreda koja se toliko brinula za svoj uspjeh na fakultetu da se čak i razboljela. Uplašila sam se i odlučila poslušati je.

Nakon dolaska u grad u kojem živim, zainteresirala sam se za slučaj moje prijateljice. Mama mi je rekla da su joj pronađene maligne stanice u predjelu potrbušnice. Nisam to shvaćala toliko ozbiljno, ali sam ipak počela moliti se za nju. Budući da je moja mama glavna medicinska sestra na internom odjelu u Leskovcu gdje radi i rođak ove moje prijateljice kao liječnik, bila sam na posredan način upoznata sa cijelim slučajem. Vrlo brzo sam saznala da se radi o vrlo opakoj bolesti: karcinomu potrbušnice. Nakon ovog saznanja, nisam se usuđivala pitati za nju, jer sam se bojala odgovora. Međutim, nisam imala mira.

Njeni roditelji su činili i posljednji napor kako bi došli do lijeka koga nije bilo. Čak su je vodili i kod navodne iscjeliteljice, ali ni traga od poboljšanja. Mama je govorila njenom rođaku, doktoru da je jedini spas u Bogu. Sve vrijeme sam razmišljala kako bih mogla učiniti nešto za nju. Znala sam da ne mogu otići vidjeti je, jer sam se plašila, prije svega, svoje reakcije. Znala sam da ljudi u takvim situacijama promjene fizički izgled, a ja sam željela pamtiti je onakvu kakva je bila dok smo bile u srednjoj školi, visoku, lijepu djevojku s bujnom crnom kosom. Četiri godine je sjedila iza mene, družile smo se i posjećivale. "Bože, što bih mogla učiniti?", pitala sam se.

Nikada neću zaboraviti riječi koje je izgovorila moja mama: "Što njenom ocu vrijedi toliki novac i položaj u društvu kad će izgubiti svoje dijete?!" Ovo me je toliko potreslo da sam se vraćala na njih kad bih se probudila u toku noći. Prva misao s kojom sam se probudila tog jutra bila je upravo ta rečenica. Bilo mi je jako teško. Međutim, ono što se dogodilo samo nekoliko trenutaka poslije toga i danas predstavlja moju veliku utjehu.

Dok sam se spremala, odjednom kao da sam čula neki glas: "Još uvijek ima nade". Ovu misao sam ponovila nekoliko puta. Da, to je bilo ono pravo, ono što sam tražila! Knjiga "Još uvijek ima nade" od Blagoja Samardžije. Pozvala sam našeg propovjednika, ali knjige nije bilo. Morala sam zvati knjižaru u Beogradu, ali oni su imali svoje propise. Kad je konačno odobreno da mi je mogu poslati, shvatila sam da ne mogu toliko čekati. Dobila sam neopisiv unutrašnji poriv da je moram odmah pripremiti! Odlučila sam joj poslati svoju knjigu. Zar mogu biti toliko sebična? Kad sam otvorila knjigu, ugledala sam potpuno iste riječi u predgovoru! Znala sam što mi je trebalo raditi. Telefonirala sam mami u bolnici i zamolila je da pita tog doktora bih li mogla poslati polovnu knjigu. Odgovor je bio potvrdan. Brzo sam se spremila, napisala posvetu, a knjigu upakirala u bolnici. Kazala sam doktoru da je pozdravi i kaže da je puno volim i mislim na nju. Osjetila sam olakšanje. To je bio utorak 20. novembar. Bog mi je odgovorio i preko pouke koja je toga dana govorila o posredničkoj molitvi. Stigla sam u pravom trenutku, jer je doktor odlazio na odmor.

Neprestano sam se molila Bogu i govorila neka bude Njegova volja.

Za nekoliko dana saznala sam da je moja prijateljica umrla. Jako sam plakala, ali sjetila sam se razbojnika na križu koji se u posljednjem trenutku obratio. Mjesec dana nakon njene smrti (26. decembar 2001.) mama je ponovo vidjela njenog rođaka koji joj je kazao da je pozitivno primila moj pozdrav i pošiljku. Iznova je čitala moju posvetu, zahvalila se i pročitala neke dijelove iz knjige onoliko koliko je mogla. Tek sada sam shvatila Božji put. Nije mi dozvolio da odem za Beograd da bih se usavršavala u svojoj struci jer je trebalo da budem tu zbog nje, zbog Nataše. I sami liječnici u Beogradu čudili su se njenom produžetku života. Ali ja znam da je mene Bog pozvao da joj u posljednjem trenutku odnesem Njegovu riječ. Knjiga je ostala u kući, tako da se sada molimo za njenu obitelj.

Moja poruka bi na kraju bila: ne propuštajmo prilike, već se odazovimo na Gospodnji poziv.

"A Duh reče Filipu: pristupi i prilijepi se tim kolima..." (Dela 8,29)

Vaša sestra u Isus Kristu Marija Niketić iz Leskovca.

Tagged: svedočanstvo|
"Sve su reči Božije čiste; On je štit onima koji se uzdaju u Nj. Ništa ne dodaj k rečima Njegovim, da te ne ukori i ne nađeš se laža."
- Priče 30:5-6

ZA DANAS

IZDVAJAMO




ANKETA

INDEKS TAGOVI

PRATI NAS

Posete/Statistika
Danas: 668
Ukupno: 2451553
Generisano za: 0.004''

W3C XHTML 1.0
W3C CSS

Internet izvor: http://siont.net/magazin/arh/027/05a.php
Ovaj tekst je preuzet/odštampan sa sajta SIONSKE TRUBE - http://www.siont.net/.
Uslovi i prava za korićenje ovog materijala su dati na stranici: http://www.siont.net/garancije.php.