Iskoračiti iz kolotečine...
Ne osjećaju li se ljudi isuviše često uhvaćeni u mrežu svakodnevice koja ih guši i primorava da misle kako je najbezbolnije prestati sa svakom borbom, prestati sa snom da se pokida mreža i napokon počne živjeti, napokon počne disati punim plućima.
Pronaći kolosjek...
Ne lutaju li ljudi raznim stranputicama, potpuno koristeći svoju slobodu, a da ne znaju kuda to idu, šta u stvari traže i šta žele. Tako sam i ja bila zarobljena u mreži svoga života tražeći svoj put, smisao, istinu; stalno lutala, polako gubila nadu da uopšte postoji nešto izvan neumoljive životne realnosti. Životni potresi, razni događaji, slučajnosti, neočekivani raspleti raznih situacija - sve mi je to ipak govorilo da nešto ili neko stoji iza toga. Sudbina, Bog - moglo bi se nazvati. Ali ja sam za tog Boga imala gomilu ironičnih komentara i pitanja stalno se suprotstavljajući Njemu, iako sam znala da bez Njegove pomoći nikada ne bih mogla ostvariti mnogo toga što se uspješno i sretno dogodilo u mom životu.
Ja sam svejedno mislila da pred Njim, ako uopšte i postoji, imam prava na gorčinu i svoj neki stav.
Kada sam upoznala nekoliko hrišćana, bila par puta u crkvi, čula o poruci Evanđelja, Hristu i Bogu, mislila sam da je to samo jedan od načina da ljudi budu religiozni jer imaju potrebu za tim iz ko zna kog razloga. Meni to u svakom slučaju nije trebalo, bilo mi je čak pomalo dosadno, stalno ista priča. Mislila sam da svako ima neki svoj doživljaj Boga i smetala mi je poruka da svaki drugi put sem Hristovog, vodi u propast. Ja, recimo, nisam se osjećala kao da propadam; čak sam mislila da napredujem, a u stvari sam kao slijepac lutala. Duboko u sebi, u svom unutrašnjem biću, znala sam da ne nalazim ono što tražim, da i pored života koji se vidi, vanjskih uspjeha i neuspjeha, u dubini svojoj ja gomilam samo razočarenja i bol. Pitala sam se da li i drugi ljudi imaju osjećaj da nikako ne nalaze ono za čim tragaju, da li i u njima nakon kratke sreće ostaje praznina ili svi oni otkrivaju tajnu i ispunjenje svog života. Moj život polako se ustalio u "povoljnoj" kolotečini, svi veći problemi rješavali su se uspješno.
Da li da prestanem sa tim razmišljanjima u prazno, da zaboravim da bi moglo postojati nešto izvan vidljive životne realnosti, nešto što bi dalo potpuni smisao svemu? Možda je, na kraju krajeva, sam život smisao za sebe.
Odlučila sam da nikad ne prestanem razmišljati i tragati. I onda mi je palo na pamet da zamolim samog Boga, ako postoji, ako hoće da me čuje i ako je to važno, da mi pokaže gdje je, da sa sigurnošću znam ko je, bez obzira na posljedice. Nisam baš vjerovala da će se nešto novo dogoditi poslije toga, još uvijek sam mislila da su sve religije najvećim dijelom zablude, možda u svakoj ima malo istine, čak mi se istočnjački bog nekako činio najistinitijim.
Ali Bog je čuo moju molbu i na moje najveće iznenađenje odgovorio je, a još više neočekivan za mene bio je sadržaj odgovora. Bog, naravno, uvijek koristi svoja sredstva, svoje ljude pa i tad tu je bila teta Ruta, knjiga "Hrišćanstvo" od C.S. Luisa i jedan san koji sam sanjala. Ali ja sam godinama već poznavala teta Rutu, bezbroj puta već pričala sa njom, pročitala sam dosta knjiga, među njima i neke hrišćanske, sanjala milion beznačajnih snova. Ovog puta sam Bog je djelovao u meni, razgrtao zavjese sa mog uma, sklanjao maglu pred mojim očima. Ja znam sad da nikakvom logikom to ne mogu dokazati, niti postoje riječi da to tačno opišem - ali čudo se dogodilo u meni.
Spala je maska sa mog lica i iako nikad nisam imala neko naročito mišljenje o sebi, duboko me je porazilo kad sam sebe vidjela onakvu kakva zaista jesam, kakva nikad nisam htjela da budem i kakva ne trebam da budem; onakvu kakva sam pred Bogom. Strašan trenutak!
A nekako neposredno zatim bila sam preplavljena neizmjernom ljubavlju; milošću Božijom otvorilo se moje srce, shvatala sam sad ko je Hrist, kakva cijena je morala biti plaćena na krstu za mene - i jednostavno trebam samo da prihvatim. Pa ko ne bi prihvatio? A ne ja, poslednja od svih stvorenja Božijih. Sve je sad jasno i logično. Nije to nikakvo slijepo vjerovanje već toliko snažna prisutnost Božijeg duha u meni - nije bilo više mjesta nikakvoj sumnji, u meni se stvorilo nešto novo, ja sam postajala sebi drugačija jer ta radost i snaga Božija pretresla je svaki kutak mog bića. A sa druge strane nije to bila tako velika promjena, samo jedan korak, ali korak iz smrti - u život, iz mreže - na slobodu, iz lutanja - na pravi kolosjek, iz mraka - u svjetlost. Čak ni ove riječi ne čine se dovoljno snažne da opišu taj korak. Hriste, hvala Ti!
Znam da će doći još mnoge nevolje, da ću možda previše često razočarati i Boga i sebe, podleći iskušenjima, ali sebe sam povjerila Bogu i znam, jer mi je On dao da znam, da nikad neće odustati od mene, da će me voditi i pomagati kod svakog novog koraka, koliko god da ih ima dok ne postanem onakva kakvu me je On zamislio, kakva trebam biti.
Ja nikad neću znati zašto je Bog odlučio da dotakne moje srce i otkrije mi ono za šta sam ja bila i gluha i slijepa. Šta je pronašao vrijedno u meni da bi me spasio, ne znam. Ali znam da se iz dana u dan čudim tome, da Mu se iz dana u dan svim srcem zahvaljujem, znam da je iz dana u dan On uvijek sa mnom, znam da mi je u Hristu darovao najveće bogatstvo, radost, ljubav, mir.
I ogromnu odgovornost da podijelim to bogatstvo, da govorim i živim po Njegovoj volji i tako ukazujem na Njega i onima koji još uvijek lutaju, traže, a ne nalaze mir, radost, ljubav.
