Naslovna » U Hristu » Propovedi » ....

Trka za Gospoda

Doc. ThDr. Ljudevit Fazekaš
Zato, dakle, i mi imajući oko sebe toliku gomilu svedoka, da odbacimo svako breme i greh koji je za nas prionuo, i s trpljenjem da trčimo u bitku koja nam je određena. Gledajući na Načelnika vere i Svršitelja Isusa, koji mesto određene sebi radosti pretrpe krst, ne mareći za sramotu, i sede s desne strane prestola Božijeg. (Jev. 12,1-2 RDK)

Ne tako davno proslavio sam jako divnu godišnjicu. To je bilo pedeset godina otkad sam uzverovao u Gospoda. Zahvalan sam kada se setim toga vremena.

Želeo sam da verujem, ali nekako nisam mogao prepustiti moje poverenje Isusu. Bio sam bolestan i nisam mogao izaći na kraj sa bolešću dok sam bio mlad. Takođe sam bio stidljiv i neodlučan kada su došli razočarenja i poraz. Nisam znao kako krenuti ponovo. Onda sam dobio knjižicu koja mi je pokazala Božju Reč u Jevrejima 12. Dok sam čitao i studirao ovaj tekst, naučio sam tri važne lekcije.

Gledati na Učitelja

Prva: gledati na Učitelja (st.2.) imao sam trinaest godina u to vreme i tražio sam Gospoda. Pokrenula se želja u mom srcu da postanem Njegov učenik. Uvideo sam da je to nešto za čega je vredno živeti. Za vreme jedne verske konferencije bili su pozvani oni koji žele da se obrate Gospodu, da ostanu u sali.

Ja sam ostao i priznao sam sve moje grehe prema Gospodu u to vreme. Napolju su nas naši prijatelji čekali. Jedan prijatelj je bio sa mnom i njegove oči su sijale radošću ali ja s druge strane nisam osećao radost. Nisam mogao verovati da su moji gresi oprošteni. Onda sam ušao u sobu gde smo smo se molili i moja braća u Hristu su se ponovo molili za mene. Ali još uvek mi je bilo teško verovati. Kako sam odlazio jedan brat me je uzeo po strani i rekao mi je "ja verujem da ti je Gospod oprostio zato što si priznao svoje grehe Njemu". On je verovao, ali ja nisam mogao.

Posle ovog sastanka otišao sam kući a onda u školu. Brinuo sam se za predstojeću godinu zato što sam hteo verovati ali nisam mogao. Isus u koga sam verovao, bio je veoma mali ali onda sam pročitao ove strašne reči iz Jevrejima 12,2. Gledajmo na Isusa koji je seo sa desne strane prestola Božjega i ima svu moć na nebu i na zemlji. On je takođe imao dovoljno snage da u jednom malom selu u Slovačkoj, pomogne jednom bolesnom mladom čoveku koji bi hteo da veruje ali ne može. On nas usavršava u veri.

Do tog vremena mogao sam da vidim samo nedostatak snage, ali od tog vremena mogao sam da vidim moćnog, divnog Gospoda punog milosti. Imanuel jedini koji nije protiv mene nego za mene. Tek onda je moje srce preliveno radošću. Nije više bio mali Isus oko mene ali veliki Isus koji je stajao oko mene do ovih dana. Gledati na Isusa, je bila lekcija, koju je trebalo učiti za vreme mog celog života. Ranije, ja sam ovisio o mojim osećanjima.

Uzverovao sam u subotu, a u nedelju sam ispovedao ovo ispred zajednice. Bio sam ispunjen radošću, ali posle podne nisam više osećao nikakvu radost. Otišao sam do reke, legao dole i plakao. To je bilo samo malo kasnije pošto sam naučio da vera ne ovisi o mojim osećanjima. Ako ja kupim kuću i mi imam legalan ugovor, onda nije važno da li sam ja radostan ili ne. Možda sam radostan zato što sam kupio tako veliku kuću, ali to može da bude i da sam zabrinut zato što sam kupio staru kuću. Kako ću naći novac da je renoviram? Ali da li sam radostan ili zabrinut, kuća pripada meni. Dakle radost ili zabrinutost, ja pripadam Isusu. Možda mi moja osećanja zadaju bol. Ali Isus kaže "Ti si moj" i ja treba da verujem ovim rečima.

Pretpostavljam da ovo nije samo moj problem nego problem mnogih vernika danas. Oni veruju Isusu, ali njihov Isus je veoma mali. On je bez moći, daleko od njih, i oni Njemu kažu "Ako možeš da učiniš nešto, sažali se na nas, i pomozi nam". Kao otac u Marku 9. On bi mogao da im da ako on ima išta. On je dobar ali On je siromašan.

Ali Isus im pokazuje da nije greška u Njemu nego u njihovoj neveri. "Sve je moguće onome koji veruje". Dakle mi možemo videti veru. Ovo je takođe veoma problematično, mi treba da samo verujemo. Ali kako? Mnogi vernici zapravo ne veruju Isusu nego njihovoj veri. Oni bi hteli da imaju jaku veru koju će moći da mere svaki dan samo što ona nije dovoljno jaka. Žica za provod struje debljine 0,5 mm je dovoljna da prenese elektricitet od 22.000 Volti! I mi želimo jaku veru. Mi ne trebamo veliku veru u Isusu, već trebamo veru u Velikog Isusa.

Pogledaj na Isusa. Uhvati ga za Njegovu vernost i snagu i to je vera i cela umetnost verovanja. Dva: Upotrebljavaj poteškoće Da, Isus je svemoćan Gospod neba i zemlje. Ovo zvuči veoma lepo, i daje našem srcu radost, ali mi ne smemo uzeti Njega samo kao uzdignutog Gospoda, ali mi moramo gledati na ceo Njegov život. On je seo sa desne strane Boga, ali Njegov put dotle je bio preko krsta. On je trpeo takve suprotnosti od grešnog čoveka. On nije morao da pati.

Milost trpljenja

On je bio Kralj iz Božjeg kraljevstva, ali On je to uradio zato što je video radost čineći to. Ali to je bilo izvanredno kada je Petar ispovedao Isusa kao Mesiju, da je odlučio da pati. Počeo je da govori da Sin čovečji će biti odbačen i ubijen. Petar je onda hteo to da spreči, i tada mu je Isus morao reći: "Sotono idi od mene, ti nemaš u mislima stvari Božje već ljudske". To što je Petar sugerirao, bilo je slično sa sugestijama sotone Isusu u pustinji. To jest, da izbegne krst.

Ali Isus nije hteo da ga Petar odvrati od krsta. On je shvatio da je krst - Njegov put do trona Božjeg. Ovo je bila takođe veoma teška lekcija za mene. Kao što sam rekao, sa dvanaest godina sam se razboleo. Imao sam tešku stomačnu bolest. Morao sam da provedem godine u bolovima, kada sam trebao odrastati. U to vreme sam otišao u školu, ali mnogo puta sam morao da napustim školu i da odem kući, da se oporavim i ozdravim od moje bolesti. Hteo sam da budem prvi u mojem razredu, ali moj stomak to nije hteo. Kada sam otišao da studiram teologiju, osećao sam se kao Isus u hramu.

Bio sam kod nogu profesora koji znaju Bibliju na njenom originalnom jeziku. Ali posle prvog semestra, morao sam ponovo da napustim školu zbog ozdravljenja od moje bolesti. Bio sam u bolnici sa doktorima. U internatu sam živeo sa drugim studentom teologije koji se opijao jednom nedeljno. A jednom mesečno je morao biti nošen uz stepenice od njegovih drugara po piću. Rekao sam Gospodu "Gospode on pije a ja sam jedan koji veruje. Šta sam uradio? Zašto moram da patim toliko?" Ali u tom periodu mog života nisam znao o milosti patnje.

To je bilo vreme kada sam razmišljao o priči o Josifu u Egiptu. Video sam da su ljudi Izraela ustvari odrastali i uprkos patnji. Čitao sam o Hananu i kako je kroz patnje uspostavljeno izraelsko carstvo. Čitao sam biografiju Hudsona Taylora koji je napisao knjigu o celokupnoj misijskoj službi u unutrašnjoj kineskoj misiji koju je on osnovao i upravljao njome. Tamo on opisuje da je ta misija otpočela baš dok je on bio bolestan i morao da leži u krevetu zbog njegove slabosti. Čitao sam o velikim atletičarima i kako su morali da trpe mnogo pre nego što su dobili snagu da postanu pobednici. Čitao sam "pobednik je rođen u četiri sata ujutro" od dobro poznatog klizača koji je trenirao dok su njegovi prijatelji slatko spavali. Odjednom sam shvatio da su velike stvari rođene u patnji.

Bio sam postiđen što sam hteo pobedu tako lako. Onda sam prihvatio moju patnju, i počeo da slavim moga Gospoda za to. Da, ima mnogo milosti, ali je najveća milost trpljenja. U vatri Gospod nas prekaljuje da budemo Njegovi instrumenti.

Onda sam shvatio da je ovo opšti problem i mnogi vernici ne mogu da izađu na kraj sa tim, da oni nose svoj krst zato što je Gospod stavio na njih. Dali bi oni trebalo da urade nešto više, ali oni se zapravo svađaju sa Gospodom. Oni kažu "šta smo mi uradili da moramo tako puno da patimo?" Oni ne mogu videti da je krst put slave i oni to ne prihvataju.

Nedavno sam sreo mog kolegu. On je imao ruku u gipsu. On je pokušavao da leti sa zmajem po veoma vetrovitom vremenu, ali je pao i slomio ruku. Dakle mi možemo videti da vetar koji duva nama u lice nije naš neprijatelj, ali naš prijatelj. On nam pomaže da dođemo do visina vere i da ostanemo tamo. Ako mi razumemo Božje ciljeve, onda mi počinjemo da slavimo Gospoda i tada nećemo izgubiti srce.

Trčati sa istrajnošću

Treće: Trčati sa istrajnošću. "Trčimo sa istrajnošću trku određenu za nas" kaže pisac. On nam daje novu lekciju. "Sa istrajnošću" kaže tekst, a to znači " ostati pod teretom". Ja to nisam mogao razumeti sasvim dobro kao što vidimo. Ujutro "sam bio uzdignut do neba" a posle podne "bio sam zabrinut do smrti". Hteo sam imati sve odmah, i pridobiti ceo svet za Gospoda u samo jednom danu. Nisam znao tajnu hodanja malim koracima.

Čak i najbolji trkači ne počinju sa maratonom, i najbolji skakači u visinu ne počinju sa dvesta centimetara. Učenici počinju brojanje sa 1+1, a ne sa teorijom relativiteta Alberta Ajnštajna. Kad se to ne bi dešavalo ovim putem onda svaki atletičar bi odustao nakon prvog treninga, i svaki učenik bi napustio školu nakon prve lekcije. Lekove moramo uzimati kap po kap, a ne celu bočicu odjednom, inače ćemo se otrovati.

U stvarnosti ovo nam pričinjava mnoge poteškoće, mnogo obeshrabrenja i zamora dolaze otuda što nismo dovoljno naučili kako ispravno da padamo. Mala deca padaju, jer ne postoji drugi način. Na početku oni plaču, ali onda nauče da ponovo ustanu i nastoje pokušavati ići dalje. Ovu umetnost učenja mi nismo savladali. Mi smo novorođena duhovna deca, ali mi želimo da postanemo savršeni sveci za kratko vreme, po mogućnosti odmah, potpuno bez mrlja ili mana.

Ali mi moramo prihvatiti naše neuspehe, ne u tom smislu da mi postanemo zadovoljni njima, pa da grešimo drsko bez straha, sledeći šta je Volter rekao: "Bog oprašta naše grehe - to je njegov posao". Ali u tom smislu da mi ustanemo posle svakog pada i da pokušamo ponovo. Postoji velika umetnost u ponovnom ustajanju i produžavanju ići dalje. Mnogi ne dosežu njihove ciljeve jednostavno zato što oni odustaju posle prvog treninga gde oni nisu uspeli u podizanju težine sto kilograma iznad njihovih glava. Oni imaju sve potrebne zahteve, ali ne žele da učine male korake.

Ali ako mi zaista želimo da to učinimo, mi moramo usmeriti pažnju na jedno upozorenje "odbacimo sve što nas sprečava". Znate da atletičari pri takmičenju odbacuju sve osim onoga što im je najviše potrebno - sportsku i obuću, šorc i dres. Ako mi zaista želimo da postanemo hrišćanski trkači, onda se moramo koncentrisati na trku i odbaciti mnoge stvari koje okružuju ljude u svetu i koje oni shvataju normalnima.

Jedna stvar na primer jeste naš ponos, druga naša ravnodušnost. Oba dve su veoma opasne. Ponosan hrišćanin gubi dah kada trči, a hrišćanin koji je ravnodušan čak neće ni početi da trči. Ali pravi trkači znaju umetnost trčanja: na pola puta do cilja kod svake trke dolazi do krize koja mora biti prevaziđena voljom trkača. Ako trkač trči uprkos krizi "on će uhvatiti njegov drugi vetar" kako oni kažu - inače će odustati kad dođe do kritične tačke i izgubiće trku.

Trčati sa ustrajnošću, da bi se ostajalo ispod bremena je takođe velika umetnost. Mnogi ljudi žele sve ili ništa, ali kada dolaze neuspesi oni su obeshrabreni do suza. Postoji izreka "kada prospeš mleko, počni ponovo da muzeš kravu". Mnogi vernici gube mnogo vremena nad prolivenim mlekom. Ne! Počni ponovo da muzeš kravu. Ustani i nastavi dalje! Neki hrišćani nikada ne zaboravljaju njihove poraze i oni ih vuku iza sebe. Ne! Ustani ako si pao i počni borbu ponovo.

Fizičar genije Albert Ajnštajn je rekao: "Ja nisam bio nadaren čovek, bio sam samo radoznao kao mačka, a tvrdoglav kao buldog", ili kao što Jakov dok se rvao sa anđelom: "neću te pustiti dok me ne blagosloviš". Svako ko ne odustaje ali ostaje ustrajan, postaje Božji borac, kao i Jakov ne odustajući postade Izrael.

Zaključak

Ovo je kratka priča o mojoj životnoj borbi. Bio sam čovek koji je gledao na svoju slabost, i imao veoma malog Isusa. Onda sam naučio da gledam na Isusa kao na veliku ličnost i računati sa Njegovom neograničenom moći. Takođe sam bio čovek koji nije znao kako da prihvati njegove patnje, a onda sam naučio da razumem vetar koji duva nasuprot mene kao moj prijatelj i pomoćnik, i biti zahvalan za milosti trpljenja. Bio sam čovek koji je želeo imati sve odjednom, i kada se to nije desilo brzo, bio sam malodušan, obeshrabren i tužan. Prestao sam da plačem nad prolivenim mlekom i naučio da muzem kravu ponovo.

Možda je među čitaocima neko ko vidi sebe na ovaj ili drugačiji način kao što sam ja sebe vidio. Hteo bih takve savetovati da dođe sa mnom Isusu, velikom Učitelju. Mi smo slabi ali On je veliki učitelj koji može učiniti nešto za svoju slavu čak i od nas tako slabih ljudi. On je trčao sličnu trku, On zna sve. On nam može pomoći od početka do kraja. On čeka na nas kod cilja. On želi da nam da krunu pobede, nama, siromašnim i bednim trkačima, mada je mi nismo zaslužili. On je usavršitelj naše vere, i On može doći do granica naše mizerije i jada. Neka je Njemu slava i čast za to!

Izvor: GLAS JEVANĐELJA, 4/1998.
"Ateizam, to je teoretska formulacija obeshrabrenog života."
- Hari E. Fozdik

ZA DANAS

IZDVAJAMO




ANKETA

-

INDEKS TAGOVI

PRATI NAS

Posete/Statistika
Danas: 1430
Ukupno: 5858040
Generisano za: 0.004''

W3C XHTML 1.0
W3C CSS

Internet izvor: http://siont.net/u-hristu/propovedi/fazekas_trka_za_gospoda.php
Ovaj tekst je preuzet/odštampan sa sajta SIONSKE TRUBE - http://www.siont.net/.
Uslovi i prava za korićenje ovog materijala su dati na stranici: http://www.siont.net/garancije.php.