3. Jona na uzburkanom moru

Ondrej Markuš
"Ali Gospod podiže velik vetar na moru, i posta velika bura na moru da mišljahu da će se razbiti lađa. I lađari uplašivši se prizivahu svaki svog boga, i bacahu šta beše u lađi u more da bi bila lakša; a Jona beše sišao na dno lađi, i legav spavaše tvrdo. A upravitelj od lađe pristupi k njemu i reče mu: Šta ti spavaš! Ustani, prizivaj Boga svog, ne bi li nas se opomenuo Bog da ne poginemo. Potom rekoše jedan drugom: Hodite, da bacimo žreb da vidimo sa koga dođe na nas ovo zlo.

I baciše žreb, i pade žreb na Jonu. Tada mu rekoše: Kaži nam zašto dođe ovo zlo na nas; koje si radnje? I odakle ideš? Iz koje si zemlje? I od koga si naroda?"
(Jona 1,4-8)

Stihovi koje ću dalje analizirati su najdramatičniji deo cele priče o Joni. Gospod je hteo da ima probuđenje u Ninivi i za to mu je bio potreban čovek. Tako Bog pravi istoriju. Uvek je tako bilo i uvek će tako i biti. Bogu upotrebljava ljude, kroz ljude On sprovodi evangelizaciju. Jona je odbio ovaj zadatak. Saul, prvi izraelski car je bio sposoban čovek. Međutim, pošto je bio neposlušan, Gospod ga je odbacio. Odbacio ga je i rekao mu: "Nećeš više biti car!" I Jona je bio neposlušan, ali ga Gospod nije odbacio. Otkud takva dvostruka merila? Jona je bio komplikovana ličnost, ali se u njemu krilo i čisto zlato. Gospod je video to skriveno zlato. Jona je bio direktan. Pretvaranje nije bila njegova osobina. Bežao je od kuće samo zato da bi bio u okruženju koje mu neće nametati obaveze. Hteo je da bude među nepoznatim ljudima koji mu ne bi spominjali svetog Boga. Bežao je od Boga, od svoje porodice, ali i od sebe samog. Hteo je da bude potpuno nezavistan. Međutim, kao što ćemo uvideti, jako je pogrešio u takvom rezonovanju. Iz svoje računice nije izostavio samo svetog Boga, nego i svoje bližnje, na koje svaki čovek mora, na ovaj ili onaj način, da računa. Verovatno je već prilikom plaćanja prevoza shvatio da ipak neće biti sam. Pomagao je sebi tako što je svima na brodu govorio poluistine, i nije se osećao baš najbolje u takvom znatiželjnom okruženju.

Prorok putuje i tvrdo spava u varljivom uverenju da je potpuno sam. Ubrzo su okolnosti pokazale da čovek nikada ne može biti sam. Na brodu je bilo i drugih putnika. Čovek nikada ne može biti potpuno nezavisan od svoje okoline. Nikada se ne može otarasiti svoje odgovornosti, koju ima za svoje saputnike. Njegov život je duboko povezan sa životima ostalih putnika. Prorok nije ni znao da oko sebe ima i dobre ljude. Nije se sa nikim upoznao i nije ni pomislio da će okolnosti ubrzo sve to potpuno promeniti. Upravo on, tajanstveni čovek na brodu, ubrzo je postao centar interesovanja svih. Oči svih su bile uprte u njega. Čovek jako čudan i jako sumnjiv.

Prorok je bežao od ljudi i na brodu, i to u - san. Prosto je neverovatno kako je u takvim okolnostima, kada je more bilo jako uzburkano, on mogao da spava. Nemačka poslovica kaže da je čista savest najbolji jastuk za dobar san. Jona nije imao čistu savest, pa ipak je zaspao tvrdim snom. Kakav je to bio san? San bezbrižnog čoveka koji se apsolutno oslanja na Boga, kao što je to slučaj sa Gospodom Isusom na uzburkanom moru? Ne izgleda baš tako! Između sna i "sna" može postojati ogromna razlika. Jona nije spavao zato što se oslanjao na Boga, već da bi ućutkao svoju ranjenu savest, da bi se isključio iz ružne stvarnosti. Bio je to san čoveka koji je zaboravio da se moli svom Bogu.

Međutim, treba biti pravedan. Ne treba ovog čoveka gledati kao nekog pokvarenjaka. Jona nije hteo da bude bezbožnik ili kukavica. Ni u kom slučaju. Hteo je samo na malo da pobegne iz Božje blizine, misleći da će vremenom opet doći na pravi put, i da će vremenom i sam Gospod njegov put prihvatiti kao ispravan. Ovakve pojave su česte i među vernicima, koji žele Gospoda uveriti da su na dobrom putu. Samo što zaboravljaju da je poslušnost Božjoj reči obavezan predmet u školi vere - sleđenju Hrista. Ko ne želi da bude poslušan mora da snosi posledice. Gospod je poslao na more - kao nekog zlog duha - veliki vetar. Nastala je velika oluja, tako da su mornari već pomišljali kako će svi izginuti.

Pogledajmo na trenutak šta se dešava na brodu. Na brodu su bili čestiti i hrabri mornari. Uradili su sve šta su mogli da bi spasili brod, putnike i tovar. Stravičan strah je ispunio njihova srca. Smrt je bila u moru oko njih. Ne piše koliko ih je tamo bilo, bili su to ljudi iz različitih naroda i različitih veroispovesti. Kada su čoveku zatvoreni svi putevi, onda se seti i Boga. Tvrde, žuljevite ruke se podižu sa molitvom prema Bogu. Svi su bili pagani i svako se molio nekom svom bogu. Ne znamo da li su se molili redovno, ili samo sada kada su bili u ovoj bezizlaznoj situaciji, ali moliti su svi znali. Moguće je da su svoje idole imali negde u svojim prtljazima. U tim trenucima su ih povadili i molili se njima. Ova situacija potvrđuje činjenicu da je molitva urođena čovekova potreba, koja ispliva na površinu kada čovek dospe u tešku buru ili bedu života. Svi se mole, samo jedan putnik nedostaje. Svi se bore, samo jedan spokojno spava. To je stvarno čudna situacija. Jona je taj jedini putnik koji se ne moli. Pagani koji se mole i prorok koji spava, i to Izraelac. Zanimljiva situacija, ali ne tako retka. Da li je ovaj prorok znao da se moli? Naravno, pa bio je čovek molitve. O tome govori i drugo poglavlje. Međutim, desilo se nešto što je iz njegovog života istisnulo molitvu. Prorok, koji se ne moli i ne zna da se moli, je strašan prizor. Kao što vidimo i značajni proroci Božji mogu doći u takvu situaciju. Kada je napetost i strah na uzburkanom moru na vrhuncu, u Joni ne prepoznajemo čoveka Božjeg. Sve ostale bi smo više mogli smatrati za Božje ljude, nego njega.

Pogledajmo malo bolje i te mornare. Šta brine te ljude i zašto se plaše? Plaše se za svoj život. Svakom čoveku je najdragoceniji njegov život. Svaki čovek se grčevito bori za svoj život. I mornari su se grčevito borili za svoje živote. Bilo je za njih stvarno strašno, sa zdravim telom stajati na vratima smrti. Bili su to divni ljudi koji su svoje ruke uzdizali u molitvama, ali su koristili i svoj zdravi razum i izbacivali su iz broda sve što su mogli, samo da bi ga olakšali. Čak i mnoge vredne stvari. Sve drugo je imalo manju vrednost u odnosu na njihove živote. Mnoge stvari u ogledalu smrti izgube svoju vrednost. Koliko ljudi bi trebalo da čuje zapovest: "Ostavi sve što ti ugrožava život i otežava put u večnost." Mnoge stvari na ovom svetu možemo koristiti sa radošću, ali kao putnici za onaj drugi svet moramo biti oni koji nad svime gospodare, ali nemaju ustvari ničega. Ponekad nam sveti Bog mora poslati ovakvu buru, da bismo se mogli osloboditi mnogih vrednih stvari, koje nam nisu potrebne za večni život.

A sada da se ponovo vratimo na Jonu. Svi mornari se puni straha, bore za svoje živote. Samo Jona spokojno spava. Ne znam kako je to izgledalo, ali su verovatno neki od putnika spazili Jonu kako mirno spava. Sa velikim naporom do Jone stiže kapetan broda. Istovremeno ga obuzima osećanje besa i očaja. Svi se bore za svoj život, a ovaj ovde mirno spava! Glasom komandujućeg na brodu viče na Jonu: "Šta ti spavaš! Ustani, prizivaj Boga svog, ne bi li nas se opomenuo Bog da ne poginemo." Hteo sam da spavam a ovi su me probudili, pomislio je Jona u sebi. Neprijatna situacija. Ovo buđenje je za Jonu bilo jako neprijatno, ali mu je bilo jasno da je od Boga. "Ustani, prizivaj Boga svog!" Jona je video više nego samo nervoznog kapetana broda, koji je bio potpuno izbezumljen i sigurno nije baš fino postupao sa njime. Međutim, Jona je u njemu video poslanika svog svetog Boga, od koga je bežao. Jako nezgodna situacija, ćuti, a šta bi i mogao da kaže? Nije ni znao kakvu žalosnu figuru tamo predstavlja. Bio je Jevrej, Božji prorok, videlac. On je tamo bio jedini čovek koji je video stvari iz svega toga šta im se dešava. Tačno je video da su ovi pagani u pravu, jer su pobožni, umeju i da se mole, ali je njihova religija isuviše slaba. U času ovakvih zlih oluja ne pomaže. Ovi ljudi i imaju nekakve bogove, ali nemaju ličnog Boga. Ja ga imam, bolje rečeno: On ima mene! Do sada to nisam u potpunosti razumeo, ali sada znam. Hteo sam da pobegnem od njega, ali nisam uspeo.

Međutim, Jona vidi još dalje od toga. Vidi, da ovi pagani idu u dobrom pravcu. Izlaz iz teške situacije je iskrena molitva. Njihov poziv na molitvu je opravdan, i tek sada vidi, koliko je otpao od svog poziva, koliko je nespreman u ovim trenucima za molitvu. Zar da se molim Bogu od koga bežim? Ne, to ne mogu! Moli se svom Bogu! Najradije bi odgovorio: Ne, ja to sada ne mogu da radim! Ali nije ništa rekao, nego je ćutao u neverici! Razmišljao je: mogao bi da uradim samo jedno - ispovedati i moliti. "Bože, budi milostiv meni grešnome!" (Luka 18,13). Morao bi Mu svoju krivicu priznati i ispovediti, a ne da se molim za smirenje mora. Ja to jednostavno ne mogu!

Ovo zvuči prosto paradoksalno: kapetan - paganin mora da opominje Proroka Božjeg da vrši svoj zadatak. Međutim, Jona ćuti. Pa, prećutao je i svoju veroispovest, i sada jednostavno nema šta da kaže. Kada bi hteo da govori morao bi da kaže celu istinu. Priznao bi svoju krivicu, ali je za tako nešto njegovo srce još isuviše tvrdo, zato što još ne zna da se pokori. Ovaj čovek je za mornare postao sumnjiv. U ogledalu straha od smrti u njima je na videlo izlazilo pitanje krivice. Ali, ovde moramo još reći da se u Joninoj nespremnosti za molitvu manifestuje i njegov divan karakter. Znao bi on da se moli i da svojom molitvom sve na brodu dovede do ushićenja, ali se on sada ne može moliti za Božje spasenje. Ne želi biti dvoličan i ne želi ovde igrati nikakvu komediju. Svojim ćutanjem želi reći sledeće: "Nemam prava da od svog Boga očekujem izbavljenje kada Mu nisam poslušan." Mnogi ljudi su neposlušni Bogu, pa ipak Mu se mole i puno toga od Njega traže. Jona takvu pobožnu rolu nije hteo da glumi.

Još jedan teret je bio na njegovoj duši. Najteže mu je bilo kada je shvatio da su zbog njegove krivice sada svi u ovako teškoj situaciji. Ovi ljudi su nevini i mogli bi dalje da putuju, ali zbog njega ne mogu. Svi moraju da ispaštaju zbog njegovih greha. Strašno je to saznanje. U međuvremenu se situacija pogoršala. Talasi udaraju još jače. Ljudi u očaju gube nadu za spasenjem. I opet se postavlja pitanje krivice. Iza ovog strašnog nevremena koje preti da ih uništi mora postojati nekakav težak greh. Počeli su među sobom tražiti krivca, ali ga nisu našli. Poznato je da krivac retko sam priznaje sopstvenu krivicu. Uvek je bilo jako teško raspoznati krivca. Na brodu koji je pred uništenjem traže rešenje. Došli su na ideju da krivca odrede žrebom. Ovim putem su ljudi već mnogo puta rešavali bezizlazne situacije. Rekli su: "Hodite, da bacimo žreb da vidimo sa koga dođe na nas ovo zlo." Ovaj strašni Božji sud među njima sakriva velikog krivca. I bilo bi potpuno u redu da je Jona sam ustao i rekao: "Ljudi nemojte to raditi. Sve ću vam reći. Ne morate tražiti krivca, jer sam ja taj!" Međutim, u tom trenutku Jona u sebi još nije imao tu snagu. Za priznavanje krivice je potrebna ogromna snaga. Jona je ćutao i sa znatiželjom posmatrao ishod žrebanja. Da li će im se na ovaj način tajna njihove muke otkriti? Žrebovalo se, ne navodi se kojim načinom. Ne navodi se ni to koji je po redu bio Jona. Sigurno mu se ruka tresla kada je on bio na redu. Situacija je bila jako napeta i sigurno su oči svih putnika pratili svaki pojedinačan žreb. Kakva je tek napetost nastala kada je Jona žrebom obeležen kao krivac. Pronađeni su njegovi gresi i Božji prst je uperen na njega. I to javno, pred svim ovim nevernicima. Ti si taj čovek - čuo je Jona kao David ranije iz usta proroka Natana. Već vidim sve, potpuno jasno, bežao sam, još i ovde na brodu, ali me je ruka Božja stigla. Konačno je uvideo da je bežanje od lica Božjeg nemoguće i uzaludno. Ovde stoji pred svim ovim ljudima otkriven i posramljen. Šta sve mora Gospod da dopusti da bi krivac bio razotkriven. A ovakvi ljudi poput Jone često puta sede i u današnjim crkvama, i to na značajnim pozicijama, i onda ne možemo shvatiti zašto stvari ne idu na bolje. "Prokletstvo je usred tebe, Izrailju; nećeš moći stajati pred neprijateljima svojim dokle ne uklonite prokletstvo između sebe." (Isus Navin 7,13).

Bura je od Boga. Imamo takvog Boga koji će nam progovoriti u našoj porodici, lokalnoj crkvi, kao i narodu kroz male i velike stvari, dobre ili zle. Ljudsku istoriju su uvek pratile teške bure i potresi. Bežanje od Božje zavisnosti može imati posebne uzroke. Često puta ne možemo shvatiti uzrok bura u našem životu. Diplomati, filozofi, duhovne vođe, svi oni traže uzroke i krivce, ali često zaboravljaju da pred sobom imamo svetog Boga koji ima uvida u naše proračune i baš tada kad najmanje očekujemo pusti veliki vetar u naše more. Međutim, ti ogromni talasi nisu nastali zato da bi nas uništili, već da bi nam pružili spas ne samo od smrti, već pre svega od toga što nismo iskupljeni, koji nam može pružiti Isusova žrtva. Sve vodi ka tome da od nas postanu sveti Božji ljudi, koje bi Gospod mogao upotrebiti za spasenje ovog sveta.

Strah i bezizlazna situacija otkrili su uspavanog proroka. Ni crkva Gospodnja ne može u ovakvim situacijama stajati po strani, nego se mora ozbiljno preispitivati da li na sebi ne nosi krivicu što je takvo bedno duhovno stanje. Krajnje je vreme da već jednom spoznamo da naš sveti Bog, kada nas njegova dobrota podstakne za pokajanjem, ima razne načine da nas probudi iz našeg sna i otkrije kao krivce i pred licem ovog sveta. Krivica mora biti priznata i ispoveđena. I Jona je upravo to uradio.

"Ja sam vaskrsenje i život; koji veruje mene ako i umre živeće."
- Jovan 11:25

ZA DANAS

IZDVAJAMO




ANKETA

-

INDEKS TAGOVI

PRATI NAS

Posete/Statistika
Danas: 558
Ukupno: 5826007
Generisano za: 0.002''

W3C XHTML 1.0
W3C CSS

Internet izvor: http://siont.net/u-hristu/knjige/markus/003.php
Ovaj tekst je preuzet/odštampan sa sajta SIONSKE TRUBE - http://www.siont.net/.
Uslovi i prava za korićenje ovog materijala su dati na stranici: http://www.siont.net/garancije.php.