Naslovna » U Hristu » Svedoci » ....

"Šta ako nisam hrišćanka?"

Charo Washer
24. septembra 2004. godine, moja žena Čaro (Charo) je postala dete Božje. Siguran sam, da je za mnoge koji je poznajete ovo šokantna vest. U Hrista je naime poverovala u ranoj mladosti, diplomirala na biblijskom koledžu i služila kao misionarka u Peruu gotovo deset godina.

No, usprkos njenoj "savršenoj" hrišćanskoj biografiji, ona je počela uviđati da sa njom nešto nije u redu. Duh Božji je počeo raditi u njenom životu, te je uvidela svoju veliku potrebu za obraćenjem. Sledi svedočanstvo dato njezinim vlastitim rečima... (Čarin suprug, Paul Vašer (Paul Washer).)

Kada sam imala četrnaest godina, moji roditelji su mene i moju sestru upisali u baptističku školu u Limi, u Peruu, koju su vodili američki misionari. Njihova odluka za tako nešto nije imala nikakve veze sa religijom. Nastava se vodila na engleskom i moji su roditelji smatrali da će za nas to biti dobro, da naučimo još neki drugi jezik. Zapravo, moje roditelje nije naročito zanimalo ništa što je imalo veze sa hrišćanstvom. Jedini razlog što smo tu i tamo, za Božić i Uskrs, ja i moja sestra odlazile u katoličku crkvu je bio taj da ugodimo našim dekama i bakama koji su se izjašnjavali kao katolici. Činjenica da je naša nova škola bila "evanđeoska" užasno im je smetala, ali moji su roditelji mislili da nam malo te religije neće štetiti bez obzira kakva ona bila.

Pre pohađanja baptističke škole, malo sam znala o veri. Moja majka je nakratko bila povezana sa Jehovinim svedocima. Sećam se jedne gospođe koja je jednom nedeljno dolazila u našu kuću da sa mojom majkom proučava Bibliju. Sa njom je uvek dolazila još jedna gospođa koja je meni pričala biblijske priče. Sve biblijske priče koje sam kao dete naučila potiču su sa tih sastanaka.

U baptističkoj školi napamet smo učili čitava poglavlja Biblije na engleskom i španskom, pohađali crkvu jednom nedeljno i slušali o Gospodu Isusu. Na kraju svake službe bi bio upućen poziv da se istupi do oltara, ali ja nikada nisam osećala nikakvu potrebu da primim Isusa kao svog Spasitelja. Mislila sam da je on, s obzirom da ga ne mrzim, verovatno već i tako u mome srcu.

Malo-pomalo svi su moji prijatelji izašli napred do oltara i učitelji su ih ohrabrivali da se mole sa njima da bi primili spasenje. U vezi svega toga bilo mi je veoma nelagodno, ali jednoga dana za vreme novog poziva podigla sam i ja ruku, da i to "konačno obavim". Mnogi moji prijatelji i učitelji su vršili pritisak na mene da to učinim, a ja nisam htela štrčati među njima. Molila sam se sa jednim profesorom koji me nakon službe odveo na stranu, te sam konačno osetila olakšanje. Ne olakšanje od svoga greha, jer nisam imala nikakvo presvedočenje o ličnom greh. Jednostavno sam osećala olakšanje što sam spašena od pakla i što sam sada u istom društvu sa ostalim mojim prijateljima.

Od tog trenutka bila sam aktivna u crkvi, među mladima, na kampovima. Većina mojih prijatelja bili su hrišćani ili deca misionara. Uživala sam u svim "hrišćanskim" aktivnostima i služila u crkvi koliko god je to bilo moguće.

S obzirom da sam odrasla u domu u kojem su nas roditelji vaspitavali i učili šta je dobro, a šta je loše, nisam imala problema sa sleđenjem pravila, i sa "smeš" i "ne smeš" hrišćanskog života. Moje lično spasenje mi nikada nije bilo stavljano pod pitanje, jer sam bila kao i sva ostala hrišćanska deca oko mene. Uvek sam bila dobro dete koje se nije drogiralo, pilo, odlazilo na žurke ili se družilo sa razuzdanim prijateljima. Kad bi sebe upoređivala sa onima oko sebe, bila sam dobra kao i oni, ali se nikad nisam uporedila sa Bogom nam danim standardom - Hristom.

Crkva koju sam pohađala bila je mala i tamo nije bilo onoga što se zove učeništvo. Mladi hrišćani jednostavno su učili što su čuli na nedeljnim bogosluženjima ili omladinskim sastancima. Nismo bili poučeni da proučavamo Sveto pismo i ja nikada nikome nisam postavljala pitanja, jer sam se previše stidela.

Kad sam imala šesnaest godina, osećala sam da me Bog poziva da budem misionarka. Čula sam za Meri Slesor (Mary Slessor), škotsku misionarku u Kalabaru (Calabaru) u Africi, i srce mi se probudilo. Dotakla me ljubav žene koja je svoj život otvorila opasnosti, da ode u to divlje mesto kako bi drugima govorila o Bogu! Pročitala sam sve što mi je moglo doći pod ruke, a što je bilo u vezi sa misionarima, kao o: Hadsonu Tejloru (Hudson Taylor), Vilijamu Keriju (William Carey), Ami Karmiačel (Amy Carmichael)... Priključila sam se grupi hrišćana iz "Spasiteljeve crkve" i počela služiti deci koja su živela na ulici. Hranili smo ih, donosili im odeću i govorili im o Isusu. Smatrala sam da sam pronašla svoje mesto u životu i da Bog želi da budem misionarka. Uvek sam volela učiti jezike i čak sam mislila da ću možda postati i prevodilac, te tako iskoristiti svoj talenat i pomoći da se prevedu mnoge dobre hrišćanske knjige koje su jedino bile dostupne hrišćanima koji govore engleski. Kada se sada osvrnem na sve to, shvatam da me ne to gonila samo velika romantična misao o misiji. Sve je to bilo delo tela i ništa više od toga.

Kad sam imala sedamnaest godina, moja porodica se odselila u Paragvaj, ali ja sam ostala čvrsta u svojoj želji da služim Bogu. Bila sam na nekoliko hrišćanskih kampova i pomagala kao savetnik. Vaspitavale su me pobožne žene i rasla sam u svojoj spoznaji onoga što se "sme", a što "ne sme" u životu nekog hrišćanina. Bila sam aktivna u crkvi i u svojoj omladinskoj grupi. Sada shvatam da sam bila motivisana živeti hrišćanskim životom samo zbog želje za pripadnošću grupi, gde sam se osećala voljena. Bilo je to divno mesto sa dobrim ljudima i dobrim prijateljima.

Kako je moja želja da budem misionarka rasla, tako je rastao i nemir u mojem domu. Moji roditelji se nisu slagali sa tom idejom, ali ja sam molila Boga da mi otvori vrata za studije na institutu "Reč života" u Argentini. Kad sam imala osamnaest godina, Božjom providnošću primila sam stipendiju za biblijski koledž u Mejfildu (Mayfield, SAD) u državi Kentaki. Bila sam uzbuđena što se konačno mogu školovati za misionarku.

Kada sam stigla u SAD, imala sam glupu predstavu o tome da su ovde svi građani super-hrišćani. Ta moja ideja je dolazila iz činjenice što je većina pobožnih misionara koje sam ja upoznala u Južnoj Americi dolazila iz SAD. Na moje veliko iznenađenje, ubrzo sam otkrila da pohađanje hrišćanskog koledža nije ono što sam očekivala. Bila sam šokirana načinom života studenata. Bila sam vrlo razočarana i jednostavno sam čekala da završim školovanje i vratim se u Peru kao misionarka.

Kad sam imala dvadeset godina, Paul i ja smo se venčali i vratili u Peru kao misionari. Stvari nisu mogle biti bolje. Zajedno smo radili na mestu koje sam volela, ali nakon godinu dana ili tako nešto, romantika misionarskog života se počela gubiti. Osećala sam da ne pripadam ovamo i da sam neprikladna i neproduktivna, ali nisam mogla konkretno prstom pokazati na ono šta je bilo problem. Mislila sam da je to jednostavno borba i mukotrpan misionarski život. Mislila sam da sam nezrela i da mi je potrebno odrasti.

Nakon nekoliko godina, Paulu je bila potrebna potpuna zamena kukova i tada su mi se otvorila vrata da završim koledž. U sebi sam mislila: "To je to! Ako završim studije, biću produktivnija misionarka i sve će biti u redu" Završila sam školovanje u određenom roku, ali unutrašnja borba se nastavljala. Uvidela sam da nemam sposobnosti služiti kao drugi hrišćani oko mene. Duboko dole u svom srcu videla sam slabu i bledu želju za Božjim stvarima, ali ne i pravu radost i mir niti sposobnost da nadvladam greh. Stvari koje su prisutne u životu svakoga istinskog hrišćanina nisu bile prisutne i u mome životu. U ono vreme svoj bih život mogla jedino opisati kao potpuno neprikladan za istinskog hrišćanina. Ali sam još uvek bila slepa za moju pravu i jedinu potrebu - novorođenje! Bibliju sam čitala iz dužnosti, a ne zato što sam osećala duboku potrebu ili čežnju za Božjom Reči. Molila sam se za druge da upoznaju Hrista, za delo u Peruu i za potrebe drugih, ali ja sama nisam bila u stanju imati blisko zajedništvo sa Bogom.

Užasno mi je smetalo kada sam druge slušala kako govore o svom zajedništvu sa Bogom, te bi se pitala zašto i ja to ne osećam na takav način? Opravdavala bi nedostatak te stvarnosti u svom životu govoreći sebi da su drugi ljudi samo više emocionalniji, a da ja nisam takav tip čoveka. Imala sam dovoljno opravdanja da utišam sumnju, a ipak sam čeznula za onim što su drugi hrišćani imali, posebno tu intimnu vezu sa Bogom, a ne samo sažetu listu duhovnosti - popis onoga šta smeš, a šta ne smeš.

Nakon nekoliko godina rada na misionarskom polju u Peruu, Paul i ja smo se preselili u SAD. To je samo ojačalo moju unutrašnju frustraciju. Volela sam našu crkvu i prijatelje u Peruu i nisam htela živeti u SAD. Znala sam da je to Božja volja za nas i nikada se nisam suprotstavljala Paulu u vezi s time, ali je on znao da sam zbog toga nesrećna. Kako je vreme prolazilo, sve sam se više povlačila. Skrivala sam se u kancelariji naše misije Heartcry i nastojala imati što manje kontakta sa ljudima. Za sve to sam krivila okolnosti, koje su postale moj izgovor: da ja ne želim živeti u SAD. Mislila sam da bi stvari bile drukčije kada bih ponovno bila u Peruu. Razmišljajući tako, smirivala sam svoj um, ali to je bilo samo pokušaj pravdanja.

Paul i drugi tražili su od mene da služim ili podučavam, ali ja bi uvek izbegavala tu mogućnost. Čak bi koristila izgovore koji su zvučali vrlo pobožno, kao npr.: "Nisam dostojna toga" ili da imam previše posla da bi ikoga podučavala, i sl.

Malo-pomalo, počeli su me zamarati ljudi za koje sam znala da su pobožni hrišćani. Zbog njih sam se jednostavno osećala vrlo neprijatno, jer sam znala da kad bi proveli sa mnom dovoljno vremena, bili bi u stanju videti da sam iznutra prazna i da sa mnom nešto nije u redu, nešto na šta nisam mogla pokazati svojim prstom.

Konačno, pre približno tri godine, počela sam ispitivati svoje spasenje. Sumnje su mi se uvlačile u glavu kadgod sam čula Paula kako propoveda o sigurnosti spasenja iz Prve Jovanove poslanice. U početku sam bila u stanju brzo odbaciti svaku sumnju, ali kako je vreme prolazilo, sumnje su me počele obuzimati. Sedela bi u crkvi i očajnički pokušavala uveriti Boga da sam stvarno hrišćanka. Nisam bila mirna, ni sigurna u vezi sa mojom večnošću, a opet nije me obuzimao strah kao što bi trebao. Bila sam slepa. Bila sam slepa na činjenicu da sam postala kritična i ljuta osoba koja ima opravdanje za sve što je pogrešno u njenom životu.

Na kraju se u mojoj glavi upalilo malo svetlo: šta ako u stvari nisam hrišćanka? Šta ako sam sama sebe varala sve ove godine? Šta ako sam se samo pokušavala prilagoditi hrišćanskom kalupu i konačno ostala bez snage pa čak i želje da se dalje prilagođavam? Zašto se toliko mučim? Pravi hrišćanin raste i mijenja se, a ja sam postajala sve gora. Pravi hrišćanin može se pokajati za greh i pobediti ga, a ja, iako sam mislila da mrzim samu sebe te vapim za oslobođenjem, nisam imala ni snage ni sile da pobedim. Šta ako u stvari nisam hrišćanka?

Krajem septembra Paul je bio pozvan da propoveda u jednoj gradskoj misiji u San Antoniju u Teksasu. Kao što je činio mnogo puta, učio je o biblijskoj sigurnosti spasenja iz Prve Jovanove poslanice. A ja sam se kao i obično počela meškoljiti na svom sedištu i pitati se zašto ne propoveda nešto drugo. I ponovno se u mom srcu pojavilo isto pitanje: Šta ako nisam hrišćanka? Jedan hrišćanin ne bi se tako osećao. Jedan hrišćanin ne bi se meškoljio na sedištu u vezi sa takvim stvarima! Jednom za svagda moram znati istinu. Sedela sam tamo svake večeri i bez izgovora primenila svaki pojedini test iz Prve Jovanove na svoj život. Na pola puta kroz propovedanje znala sam da sam izgubljena - nisam novorođena.

Crkva je bila mala te smo se sastajali napolju u šatoru. Bila je noć i na drugoj strani ulice šetala je gore-dole jedna prostitutka. Gledala sam u nju, a zatim u sebe, i znala da pred Bogom nema razlike između nje i mene. Tu sam bila ja, žena misionara, odevena kao pobožna žena, žena koja sedi u crkvi, služi na misionarskom polju, podučava, savetuje, svedoči, radi, daje, moli, pa čak i plače za delo Gospodnje, a ipak je daleko od Boga i u je potrebi kao i ona prostitutka sa druge strane ulice.

Htela sam vrišteći istrčati iz šatora. Htela sam biti sama, htela sam pobeći i sakriti se, ali služba je ubrzo trebala biti završena. Bila sam poput zombija; hodala sam okolo i razgovarala sa ljudima, ali jedino sam htela otići kući. Te noći trebala sam se voziti kući sa pastorovom ženom i decom, jer su muškarci ostali još služiti ljudima posle bogosluženja. Kad smo ušli u automobil, žena me zamolila da joj ispričam kako sam se ja obratila! Htela sam iskočiti iz auta. Te iste večeri kad sam saznala da sam izgubljena, ispričala sam joj priču svoga "obraćenja" kad sam imala četrnaest godina.

Čak i nakon te večeri u San Antoniju, htela sam još jednu potvrdu da sam zaista čula Reč od Boga. Borila sam se sa svojim ponosom i bojala se posledica kad ljudi čuju da sam neobraćena. Kakvo će to loše svedočanstvo biti svima koji su poznavali nas i rad koji smo činili! Ljudi će misliti da sam ih varala i uništiću sve to.

Nekoliko dana kasnije, Paul je podelio sa mnom svoju radost što je u središtu volje Božje. U tom trenutku, nisam više mogla nositi breme. Ispričala sam mu sve što sam imala u srcu i sve što sam mislila. Kad sam završila, jedino što je rekao bilo je: "Na temelju onoga što si mi ispričala, ne mogu ti reći da si hrišćanka." To je bilo upravo ono što sam htela čuti! Trebala sam nekoga ko će mi potvrditi ono što sam i osećala u srcu. Bila mi je potrebna još jedna potvrda od Boga. Nisam bila hrišćanka i po prvi put sam videla svoj greh kao nikada ranije. Zaista sam se kajala. Imala sam očajničku potrebu za Hristom i životom koji jedino on može dati.

Te noći sam sedela do pola jedan ujutro i kroz molitvu čitala Prvu Jovanovu poslanicu. Tražila sam Boga da mi pokaže moj život jasnije nego ikad pre. U jednom trenutku, i videla sam svoj život kao nikada pre. Došla sam pod veliko presvedočenje o grehu i iskusila pokajanje za greh kao nikada ranije. Mnogo puta ranije osećala sam se loše i htela sam činiti bolje, ali nikada nisam iskusila istinsko pokajanje kao te noći. Vapila sam Bogu da me spasi i promeni. Priznala sam da nisam u stanju živeti hrišćanskim životom, jer nemam Hristov život u sebi. Dok sam vapila Bogu, nešto predivno se dogodilo - Bog je izlio svoju ljubav u moje srce i podario mi mir. Bila sam novorođena silom Božjom i primila čvrstu sigurnost spasenja u srce.

Zadrhtim od straha kad sad pogledam unazad na svoj život. Kako lako možeš biti prevaren i na putu za pakao! Moralnost i religijske aktivnosti, čak i misionarske aktivnosti, nisu dovoljne da potvrde pravovaljanost našeg ličnog spasenja, ako ne postoji spoznaja pokvarenosti i istinsko pokajanje, vera u Hrista, pobeda nad grehom i iskrena želja (glad) da upoznamo Boga i da on spozna nas. Zadrhtim kada se sad setim mnogih pastora, njihovih žena i odanih hrišćanskih radnika koji se drže lažne nade i nisu još nanovorođeni. Moj jedini savet jeste onaj koji dolazi iz Pisma:

"Sami sebe okušajte jeste li u veri, sami sebe ogledajte. Ili ne poznajete sebe da je Isus Hristos u vama? Već ako da u čemu niste valjani." (2. Kor. 13,5)

"Zato, braćo, postarajte se još većma da svoju službu i izbor utvrdite; jer čineći ovo nećete pogrešiti nikad." (2. Pet. 1,10)

Nekoliko nedelja nakon mog novorođenja, naišla sam na sledeće reči Čarlsa Spurdžena u Večernjim razmatranjima od 4. novembra. One jasno govore ono za šta sada znam da je istina: "Jer je u tebe izvor životu, tvojom svetlošću vidimo svetlost." (Ps. 36,9).

Moje reči ne mogu nečijem srcu opisati Hristovu ljubav, sve dok sam Isus ne progovori tom srcu. Svaki opis je nedostojan, sve dok ga Sveti Duh ne ispuni životom i snagom. Dokle god se sam Emanuil ne objavi u nama, duša ga ne vidi. Želiš li videti sunce - nećeš upaliti svetiljke da vidiš veliko danje svetlo - nema potrebe za time. Tako je i sa Hristom.

"Blago tebi, Simune, sine Jonin" - rekao je Isus Petru - "jer tebi to ne objavi telo i krv". Očistiš li telo i krv nekakvim obrazovnim procesom te razviješ svoje umne sposobnosti do najvišeg stepena mudrosti, to ti ipak neće objaviti Hrista. Mora doći Duh Božji u sili te zaseniti čoveka svojim krilima i tek tada, u tajanstvenoj Svetinji nad svetinjama, Gospod Isus objaviće sam sebe posvećenom oku.

Religiozno mnoštvo zaslepljenog sveta ništa ne vidi od neopisive Emanuilove slave. On pred njima stoji bez lepote i sjaja; koren iz zemlje sasušene - odbačen od lakoumnih i prezren od oholih. Jedino kada Sveti Duh takne vaše oči uljem svetog pomazanja i oživi vaše mrtvo srce božanskim životom, te vam dopusti da vam duša kuša nebesko - tek tada ćete ga razumeti i videti.

"On posta glava od ugla, i kamen spoticanja i stena sablazni: Na koji se i spotiču koji se protive reči, na šta su i određeni." (1. Pet. 2,7-8). Srećni su oni kojima se Gospod objavljuje, jer za takve vredi obećanje: "s nama Bog" (Mt. 1,23).

O Isuse, Gospode naš, naše je srce otvoreno; uđi i ostani tu zauvek. Pokaži nam se sada! Usreći nas jednim pogledom na tvoju neodoljivu lepotu.

Izvor: www.sermonaudio.com.
"Moderna fizika nas neminovno vodi k Bogu, a ne od Njega. Ni jedan utemeljitelj ateizma nije bio prirodo-naučnik. Svi su oni bili osrednji filozofi."
- Arthur S. Eddington

ZA DANAS

IZDVAJAMO




ANKETA

-

INDEKS TAGOVI

PRATI NAS

Posete/Statistika
Danas: 95
Ukupno: 5825544
Generisano za: 0.001''

W3C XHTML 1.0
W3C CSS

Internet izvor: http://siont.net/u-hristu/svedoci/charo_washer.php
Ovaj tekst je preuzet/odštampan sa sajta SIONSKE TRUBE - http://www.siont.net/.
Uslovi i prava za korićenje ovog materijala su dati na stranici: http://www.siont.net/garancije.php.