Ne mogu dalje!
Odrasla sam u Lici u brojnoj obitelji. Bilo nas je šestero djece, a ja sam stigla 1955. Sjećam se dobro i moje bake. Običavala je reći: "Svi kažu da nema Boga, a ja, kada se uvečer pomolim, tako slatko zaspim." Našu obitelj je krasila iskrena ljubav i međusobno razumijevanje. Imala sam divne roditelje, divnu braću i sestre, a oca sam posebno voljela.
1960-te godine smo preselili u Karlovac. Kada sam krenula na fakultet u Zagreb, otac mi jednu večer kaže: "Od danas ja više ne želim znati za tvoje probleme." Ta rečenica me je strašno pogodila jer sam mislila da me otac više ne voli. Proplakala sam cijelu noć. Mom brižnom ocu nije izjutra izmaklo kako su mi oči natečene od plača. Prišao mi je i upitao: "Da li si ti, dijete moje, razumjela, što sam ti htio reći?" Produžio je i podvukao: "Punoljetna si i od sada sama odgovaraš za svoje postupke i sama ćeš morati snositi posljedice svojih postupaka, bez obzira što činiš."
Od danas ja više
ne želim znati za tvoje probleme!
Te riječi su me uistinu pratile na mom životnom putu kroz moju mladost. One su doprinijele onome što nazivamo unutarnji dijalog. Tada sam shvatila da ja sada sama preuzimam odgovornost za svoj život, a upravo ta spoznaja je otvorila ona čuvena pitanja: tko sam zapravo ja, zašto sam ovdje i kuda ja to idem?
Zvučalo je zastrašujuće, jer ja nisam imala odgovore. Život je za mene tada postao jedno putovanje i samoistraživanje. Poput mnogih, nisam lako našla put. Lutala sam. Nisam shvaćala zašto. Pitala sam se: "Što ja to pogrešno radim?" Čitala sam sve što mi je došlo pod ruku a pitanja iz samospoznaje i spoznaje Boga bilo je sve više.
Godine prolaze. U međuvremenu umro mi je otac. Ostaje praznina. Brat i sestre odlaze u svijet. Osjećam sve veću usamljenost ali isto tako osjećam da me cijelo to vrijeme nešto vodi, tjera me naprijed, a razna svjedočanstva se jednostavno nižu.
Jedno takvo svjedočanstvo dogodilo se na jednom od mojih službenih putovanja. Cijeli taj tjedan bio je izuzetno naporan, ispunjen čak i nekim dramatičnim situacijama. Čak i tijekom putovanja u autobusu, satima sam slušala priče o lažima, licemjerstvu, mržnji, pljački, neki pričaju čak i o ubijanju, spominju neka "vražja djela". Svi su spremni suditi.
"Što je to?" pitam se. "Nosimo li to sotonu u svom srcu? Osuđujemo sve koji su drugačiji od nas. Što to izabiremo?"
Ispunjena svim tim negativnostima, odlazim u hotelsku sobu i razmišljam o ljudskoj ograničenosti, grješnosti i patnji. Osjećam se slomljenom, tužnom i ne mogu zaspati. Hvata me strah od budućnosti i panično izgovaram: "Bože, daj mi strpljenja i to odmah sada. Ne mogu izdržati. Jednostavno ne znam dalje." Palim svjetlo i postajem začuđena. Ravno ispred mene stoji knjiga, Novi zavjet. Bez ikakvog razmišljanja uzimam knjigu i čitam je u jednom dahu cijelu noć.
Bože, daj mi strpljenja i to odmah sada. Ne mogu izdržati. Jednostavno ne znam dalje.
Bilo je to za mene pravo čudo. Osjećam se znatno bolje. Osjećam radost i razmišljam o tome kako svi mi imamo izbor. Ako izaberemo život u prošlosti, preživljavanju starih, negativnih misli, situacija i događanja, ostajemo zaglavljeni u velikom grijehu. Donesemo li svjesno odluku da ne želimo biti žrtve prošlosti i vlastitih grijeha već se posvetimo stvaranju novog života za sebe, neka nas čudesna moć počinje podržavati, a to može samo Bog. On je tu zbog nas. Trebalo je samo uspostaviti kontakt s njim, jer je On jedina mudrost koja ima odgovore na sva naša pitanja.
Ushićeno sam pisala svojoj obraćenoj sestri u Kanadi o tom putu spasenja, ali Bog je za mene imao svoje vrijeme i ja sam konačno krenula u Baptističku crkvu. Tema na prvoj službi, kojoj sam prisustvovala, bila je "Zaljubljeni Bog", Bog koji voli svakog čovjeka. Meni je to tada zvučalo kao najljepši pozdrav. U meni više nije bilo nikakvih dilema. Prošla sam i krštenje, vrlo ushićena jer sada sam sigurna da me Bog cijelo vrijeme s ljubavlju vodi i pokazuje put spasenja.
