Broj: 78 / 2013.
Septembar - Oktobar
SADRŽAJ OVOG BROJA:
* Krenite čekajući - Zoran Tornjanski
* Na brdu Božjeg proviđenja - Vlado Pšenko
* Jedinstvena osoba cele istorije - Oswald J. Smith
* Božije vođstvo - Aleksandar Birviš
* Evanđelje po Mojsiju - Samuel J. Šulc
* misaone refleksije
* Smešna strana
Dragi naši čitaoci,
koliko vam se često događa da u nekim životnim okolnostima nejasno vidite Božju volju za vas, ne znate kojim putem da krenete? Zaista, to su momenti kada toliko želimo čuti Božji glas.
Kada nas je Isus nazvao svojim ovcama On je ujedno i obećao da Njegove ovce čuju ili su kadre da čuju Njegov glas (Jn. 10:27). No, kako to mi čujemo Boga? Čujemo Ga najčešće preko našeg duha. Naš duh je naše duhovno srce i savest. Duh Sveti sa nama lično saobraća, tj. komunicira uglavnom preko našeg duha. Naravno, Bog može da komunicira sa nama i na druge načine, ali komunikacija putem Njegovog Svetog Duha na tom intimnom nivou je najvažnija za nas.
Čuti Božji govor unutar svoga duha, jeste katkad teška stvar, jer unutar nas mogu da se javljaju mnogi glasovi i misli, pogotovo u vremenima teškoća i dilema. Biva s nama kao sa prorokom Ilijom u pećini (1. Car. 19:11-12). Ilija je naučio da Bog ne dolazi glasno već uvek kao tihi glas i dolazi sa osećajem mira i uveravanja da je On Bog.
Da bi smo čuli Boga moramo naš um naučiti da prepoznaje glas svog Boga (Rim. 12:2). Tako, razgovarajte sa Bogom i provodite vreme u Njegovoj Reči, naučite sebe kako da se utišate i smirite pred Njime, da Ga slušate svojim duhom (Isa. 26:3; Fil. 4:7). Ponekad, On ne odgovori odmah na naše molitve, ali često, onda kada smo Ga najmanje očekivali. Bog se uvek javi u pravi čas i ponudi nam svoje vođstvo, jer je On Dobri pastir naše duše.
^vrh
KRENITE ČEKAJUĆI
- Zoran Tornjanski
Sigurno ste nekada imali priliku da vidite one filmove u kojima se ljudi kreću po zemlji bez pokretanja nogu, gde izgleda kao da stoje ali se ipak kreću, kao da lebde iznad zemlje. Takve scene se uglavnom prikazuju u horor filmovima, što nama naravno ništa ne znači, ali je interesantno da je to upravo ono što Bog želi od nas.
Sigurno se pitate šta to želim reći? Prvo treba da odredimo dve krajnosti koje nisu dobre, od kojih je prva krajnost konstantno kretanje i akcija bez Božije volje, a drugo je čekanje do u nedogled, iako Bog od nas želi da nešto uradimo. Hajde da vidimo prvo šta znači kretanje po Božijoj volji, i posle šta je to čekanje na Božiju volju.
Kretanje po Božijoj volji
Ovo podrazumeva da sve što želimo da uradimo, vezano za naš privatni život i službu, mora da bude u skladu sa Božijom voljom. Kad kažemo sve i mislimo na SVE, od velikih i važnih stvari, do onih sitnica koje deluju manje važno. Život po Božijoj volji, je život u skladu sa Njegovom rečju, i u vođstvu Svetoga Duha. Moramo da razumemo da Bogu ništa nije manje ili više važno, sve mu je jednako važno. Kako Ga slušamo u velikim stvarima, tako treba da Ga slušamo i u onim sitnim. Kada znamo Njegovu volju da nešto treba da uradimo, ne treba da čekamo, već treba da poslušamo i učinimo kako nam kaže, ma šta da su posledice i ma kako strašno da nam izgleda situacija. Da pogledamo neke primere prvo nekretanja po Božijoj volji, zatim uspešnog kretanja:
Neuspešno: Svakako jedno od najvećih primera nekretanja po Božijoj volji, je situacija kad je Izrael nakon izlaska iz Egipta, bio pred obećanom zemljom, i kada je narod trebalo samo da uđe u zemlju i zauzme je, jer im je Bog rekao da je On sa njima i da mu veruju. Oni su se ipak uplašili kad su čuli izveštaj 10 uhoda, i zbog tog straha i nevere, čitava jedna generacija je bila primorana da 40 godina luta po pustinji, i izgubila je nasledstvo koje im je bilo obećano.
"I posle četrdeset dana vratiše se iz zemlje koju uhodiše. I vrativši se dođoše k Mojsiju i Aronu i ka svemu zboru sinova Izrailjevih u pustinju faransku, u Kadis; i pripovediše njima i svemu zboru stvar, i pokazaše im rod one zemlje. I pripovedajući im rekoše: Idosmo u zemlju u koju si nas poslao; doista teče u njoj mleko i med, i evo roda njenog. Ali je jak narod koji živi u onoj zemlji, i gradovi su im tvrdi i vrlo veliki; a videsmo onde i sinove Enakove. Amalik živi na južnoj strani; a Heteji i Jevuseji i Amoreji žive u planini, a Hananeji žive na moru i na Jordanu. A Halev utišavaše narod pred Mojsijem; i govoraše: hajde da idemo da je uzmemo, jer je možemo pokoriti. Ali drugi ljudi koji idoše s njim govorahu: Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas. I prosuše zao glas o zemlji koju uhodiše među sinovima Izrailjevim govoreći: Zemlja koju prođosmo i uhodismo zemlja je koja proždire svoje stanovnike, i sav narod koji videsmo u njoj jesu ljudi vrlo veliki. Videsmo onde i divove, sinove Enakove, roda divovskog, i činjaše nam se da smo prema njima kao skakavci, takvi se i njima činjasmo." (4. Mojsijeva 13:25-33 RDK)
Uspešno: Kada je Gospod pozvao Avrama, što možemo pročitati u 1. Mojsijeva 12:1-5, verujem da je Avramu bilo teško, jer je morao da napusti sve i da krene u nepoznato. To svakako nije lako, ali na neki način to se traži i od nas, da ostavimo naš dobro poznati i ušuškani život, sa svim svetskim stvarima, i da krenemo na taj put ka obećanoj zemlji. Avram je mogao da kaže Bogu: "Znaš kako, meni je ovde dobro, imam kuću, posao, ženu, cela porodica mi je ovde, navikao sam i ne želim da menjam stil života..." Ali hvala Bogu da je Avram poslušao, i Bog ga je blagoslovio da bude otac mnogim narodima, između ostalog i nama, u duhovnom smislu.
Ima još dosta primera i neuspešnog i uspešnog, ali nećemo druge nabrajati. Vidimo razliku u ova dva slučaja, u prvom ne kretanje po Božijoj reči, što za posledicu ima izgubljeno nasledstvo i dugo godišnje lutanje, sa druge strane kretanje po Božijoj volji, i blagoslov ogromnog potomstva.
Čekanje na Božiju volju
U ovom slučaju čekanje ne podrazumeva da ne treba ništa da radimo i da samo čekamo, već da treba istrajno da molimo, da proučavamo i istražujemo šta je Božija volja za nas. Što se tiče nekih stvari kao sto su pomaganje braći i sestrama, Crkvi, siromašnima, svedočenje ljudima, za to već znamo Božiju volju, ali za stvari kao što su selidba u drugi grad, drugu zemlju ili drugu kuću, zatim brak, posao, služba, to su sve stvari koje zahtevaju čekanje na Božiju volju. Ne jurnjava u našoj snazi, već čekanje na Boga. Postoji mogućnost da nam dođe neka proročka reč što se tiče Božije volje za nas, ali ako toga nema, na nama je da čekamo, da molimo, da čitamo, i da tražimo vođstvo Svetoga Duha. Nekada Božija volja za nas i jeste upravo čekanje. To može biti i najteže za nas, jer je u našoj prirodi da idemo, da radimo, da tražimo, a možda baš Gospod želi da čekamo. Da pogledamo primere uspešnog i neuspešnog čekanja na Božiju volju.
Neuspešno: Jedan od najvećih tragičara u Bibliji, čovek koji je jako dobro krenuo sa Bogom, ali je ubrzo pogrešio i sve izgubio, je svakako Saul. Posle pomazanja Saula za cara nad Izraelom, Bog je za njega imao jedan veliki zadatak, Saul je trebalo da čeka. Nije trebalo da ratuje, da osvaja, nego da ČEKA. Mislim da mu je to bilo najteže. Čitamo u 1. Samuilova 13:8-14 da je Saul čekao neko vreme, onda iz više razloga nije mogao da nastavi da čeka, nego je napravio nepromišljen potez. Znao je da je Božija volja da čeka, ali nije poslušao. Svi znamo šta se potom desilo, Saul je izgubio pravo da vlada nad Izraelom, carstvo je uzeto iz njegove ruke i dato je drugom, i od tada ceo njegov život kreće niz brdo. A trebalo je "samo" da čeka i carstvo bi se utvrdilo u njegovoj ruci.
Uspešno: Gospod Isus je pre svog vaznesenja rekao svojim učenicima u Dela apostolska 1:4 "Ne udaljavajte se iz Jerusalima, nego čekajte Očevo obećanje, o kojem ste čuli od mene." Rekao im je da čekaju. Interesantno, pre svih važnih stvari Gospod nam kaže da čekamo. Oni nisu rekli: "Ljudi, zašto čekamo, treba da izađemo, da propovedamo, da učimo, da krštavamo ljude u ime Oca, Sina i Svetoga Duha, čekajući ništa nećemo uraditi..." Hvala Bogu da nisu, već su čekali strpljivo, i nisu samo čekali, vec su se istrajno molili, i dobili su ono što im je obećano, Svetoga Duha, tada se rodila Crkva kojoj i mi danas pripadamo.
I u ovom slučaju imamo puno primera uspešnog i neuspešnog koje nećemo spomenuti, ali kontrast između spomenutih situacija je ogroman, u prvom ne čekanju na Božiju volju, što za posledicu ima Saulovog gubitka carstva i Božije naklonosti, dok u drugom čekanje na Božiju volju donosi Carstvo nebesko u srca Isusovih učenika, i Božije nastanjivanje u njima kroz Svetoga Duha, jako velika razlika.
Videli smo razliku između čekanja i kretanja po Božijoj volji. Videli smo uspešne i neuspešne primere u obe oblasti. Rekli smo da su obe krajnosti loše. Pa šta onda treba da radimo? Treba da KRENEMO ČEKAJUĆI. Kako? Nekada kada sam trenirao fudbal, naučio sam da u fudbalu nema stajanja. Kada nemaš loptu, ili si na delu terena gde se ništa ne dešava, ti ne smeš da staneš već moraš stalno da se krećeš, a poželjno je da blago trčkaraš. Poenta toga je da si uvek spreman na brz pokret, noge moraju da su na tempirane za brzu akciju, ti se u suštini krećeš čekajući. Tako i mi duhovno, treba da čekamo na Božiju volju (da molimo, čitamo, istražujemo), i da smo uvek u pokretu, spremni za akciju po Božijoj reči. Znači ne krajnost, nego neka zlatna sredina. Neka nas Gospod sve blagoslovi da imamo strpljivo srce za čekanje na Njegovu volju, i duhovno brze noge za pokret i akciju kada to Bog od nas želi.
^vrh
NA BRDU BOŽJEG PROVIĐENJA
- Vlado Pšenko
Jedan moj prijatelj, slikar, zaželeo mi je darovati svoje umetničko delo. Pitao me: "Šta želiš da bude na slici?" Odgovorio sam: "Staza koja vodi prema vrhu planine." Šta misliš, zašto sam poželeo sliku s tim motivom, a nisam ljubitelj planinarenja? Ta me slika podseća na brdo Božjeg proviđenja i na stazu kojom je hodio Avram.
U prvoj biblijskoj knjizi, u Postanku, upoznajemo Avrama i Saru, muža i ženu, koji nisu mogli dobiti dete. Avram je živeo nomadskim životom, putujući iz jednog mesta u drugo. Bio je čovek vere, poslušan Božjem vođstvu, i uprkos nepovoljnim okolnostima, oslonjen na obećanje da će Bog od njega podići velik narod. I zaista, tek nakon mnogih godina čekanja, u poodmakloj dobi, Avram i Sara su dobili dete - Isaka. U poslanici crkvi u Rimu, apostol Pavle snažno naglašava veličinu i nepokolebljivost Avramove vere. On kaže: "Protivno svakoj nadi, Avraam se nadao i poverovao je da će postati otac mnogih naroda, kao što je rečeno: 'Toliko će ti biti potomstvo.' Nije se pokolebao u veri kada je uzeo u obzir svoje već obamrlo telo - bilo mu je skoro sto godina - i Sarinu mrtvu utrobu." (Rim. 4:18-19 SSP) Kad je Avram imao sto godina, dugo očekivani se potomak rodio. Stari roditelji su se zasigurno osećali ushićeno i radosno, jer se protiv svake ljudske nade, ostvarila Nada, koju je Bog poticao i podupirao. U ljudskim se očima dogodilo čudo. Trenutak slavlja i sreće je konačno došao.
Misliš li da je tu kraj priče? Posle ovakvog razvoja događaja, ja bih odahnuo i rekao: "Kako je lepo da su Avram i Sara pod stare dane, u miru i tišini, mogli uživati srećne trenutke!" Ipak, se dogodilo nešto neverovatno. Jednako neverovatno kao i samo rođenje deteta. Isak je bio još u dečačkoj dobi, kad je Avramu od Boga stigla zaprepašćujuća zapovest. U Knjizi Postanja, na samome početku dvadeset i drugog poglavlja, nailazimo na reči koje je Bog uputio Isakovom ocu: "Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gde ću ti kazati." (1. Moj. 22:2 RDK) Avram je zasigurno, nakon primanja ove poruke, stajao nem od boli, uzdrman i potresen. No, idući biblijski stih počinje sa: " I sutradan rano ustavši Avram..." (1. Moj. 22:3 RDK) Da, Avram se već iduće jutro sa Isakom i dvojicom svojih slugu zaputio prema odredištu. Možda se pitaš kako je moguće da je dobri Bog tako nešto zatražio od Avrama? Verujem da je Bog ovime hteo pokazati samo deo svoje boli, dok je spremao svoga Sina na putu prema Golgotskom krstu.
U podnožju brda, Avram je ostavio sluge. Sa sinom je krenuo prema vrhu. Isak tada nije bio ni svestan toga što se treba dogoditi. Nosio je drva za žrtvu paljenicu, ne znajući da upravo on treba biti žrtvovan. Kad su stigli na mesto, koje im je Bog označio, Avram je podigao žrtvenik i naslagao drva na njega. Svezao je svoga sina i položio ga na žrtvenik. U potpunosti je bio poslušan Božjoj naredbi. Uzeo je i nož u ruku. U tom trenutku, kad zastaje dah, nebo se oglasilo. Avram je začuo glas anđela Božjeg, koji je povikao: "Avrame! Avrame!" (1. Moj. 22:11) Čim se Avram odazvao, anđeo je nastavio: "Ne diži ruku svoju na dete, i ne čini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga, kad nisi požalio sina svog, jedinca svog, mene radi." (1. Moj. 22:12 RDK) Avram je podigao oči i opazio u blizini ovna - kako se zapleo u grmlje. Shvatio je da je Bog još jednom napravio čudesan zahvat u njegovome životu. Prineo je ovna kao žrtvu paljenicu umesto svoga sina Isaka. Avram je prozvao to mesto "Gospod će se pobrinuti". Budući da se Bog pobrinuo za drugu žrtvu, sin mu je bio spašen. Kada su govorili o tome mestu, ljudi su toga vremena rekli: "Na brdu, gde će se Gospod pobrinuti." (1. Moj. 22:14 RDK)
Dragi čitatelju! Možda i ti hodaš stazom boli. Tvoja kušnja ne mora biti velika poput Avramove, no - "bol je bol", kako kaže jedan pesnik. Možda je tvoje srce ispunjeno tugom a oči su ti u suzama pred idućim jutrom. Ako je tako, želim te podsetiti na Avrama. On je - u punoj poslušnosti prema Božjoj zapovesti, iduće jutro poranio i pošao prema udaljenome brdu. Kad se uspeo na brdo i doživeo nebeski zahvat, shvatio je da to neće biti mesto duboke boli i očaja, već mesto Božje staranja. Isus je umro na krstu za grehe ljudi, upravo da bi ti imao priliku za novi život, i da bi umesto brda greha, očaja i tame, ti imao svoje brdo Božjeg proviđenja, brdo gde će Bog susresti tvoju potrebu. Stoga te ohrabrujem da prihvatiš životne izazove, makar oni vodili stazom boli.
Imao sam 22 godine. Živio sam na selu u nesređenoj porodici. Moj je otac bio dobar čovek u treznom stanju. U pijanom je stanju bio nepodnošljiv. Iz sve je snage i bez razloga vikao na moju majku, pretio joj i dovodio je skoro do sloma živaca. Ponekad bi se zatvorio u susednu sobu i ćutao. Drugi put bi uletio u svađu i još je više pojačao. I majci, i sestri, i meni je bilo neizdrživo, ali, nismo znali šta nam je činiti - s tim se moralo živeti. Do onog dana, kad je moja majka, sva uplašena, utrčala k meni u sobu. U suzama mi je saopštila: "Znaš što, dete moje, polako pakuj svoje stvari. Sutra ćemo otići - bilo gde i bilo kuda. Ja ovo više ne mogu podnositi. On se nikada neće popraviti niti promeniti." Za mene je to bio šok. Bio sam zatečen: morao sam sve ostaviti i poći. Mislio sam da je to najgore što se može dogoditi. Strašno mi je bilo krenuti u nepoznato. Lutali smo iz jednog mesta u drugo. U početku smo po celi dan i po hladnom vremenu radili na raznim imanjima, poput branja kukuruza, ne bismo li zaradili za život. Na kraju smo dospeli u Zagreb, gde su nam rođaci pomogli da se u prvi trenutak snađemo. U tim prvim mesecima i godinama neizvesnosti, boli, plača i tuge, teško je bilo predvideti da će neko dobro proizići iz našeg bega. Ali, danas, nakon mnogo godina od tih događaja, s punim uverenjem mogu reći: staza boli dovela nas je do brda Božjeg proviđenja. Bog je učinio zahvat, mene i majku zaštitio od toga da nam stradaju živci, a pružio nam je i priliku za novi život i predanje - u Gospodu Isusu Hristu. Naučio sam živeti od toga da Gospod proviđa - kako ono potrebno za moje materijalne, tako i ono za moje duhovne potrebe. Danas znam da ako živim u iskrenom predanju Bogu, svaka staza vodi na brdo Božjeg proviđenja.
Stoga i tebe, prijatelju, pozivam da uzmeš Bibliju u ruke. Pročitaj još jednom ovaj događaj iz Avramova života. Podigni oči prema brdu Božjeg proviđenja. Poput psalmiste, koji je pevao: "Podižem oči svoje ka gorama; odakle mi dolazi pomoć? Pomoć je meni od Gospoda, koji je stvorio nebo i zemlju." (Ps. 121:1-2 RDK) Podigni oči prema nebu. Hrist je umro na krstu umesto tebe, da bi to brdo njegovog raspeća, postalo brdo Božjeg proviđenja za tebe. Kao i Avrama, Bog nas poziva na predanje. Bez predanja, brod Božjeg proviđenja, ostaće zauvek u magli. Međutim, sa predanjem Bogu, kad god se nađem u kušnji ili pod teretom svakidašnjih izazova, svoje oči upirem prema Gospodu Isusu Hristu i kažem s pouzdanjem: "Koliko god da mi je teško u srcu, koliko god da me u ovom trenutku srce boli, verujem da to samo hodam stazom, koja vodi na brdo, i to brdo Božjeg proviđenja, brdo Božjeg staranja - mesto na kojem ću osetiti Božju ruku pomoći..."
Netko je to lepo rekao: "Neke planine Bog je postavio u tvom životu zato da bi te kroz njih mogao blagosloviti." Stoga nemoj klonuti: Bog se brine.
Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr
^vrh
JEDINSTVENA OSOBA CELE ISTORIJE
- Oswald J. Smith
Moj tekst ćete naći u Matejevom evanđelju 22. glavi i 42. stihu: "Šta vi mislite o Hristu?" To pitanje se odnosi na jedinstvenu Osobu u čitavoj istoriji. Kad kažem da je to "jedinstveni karakter, onda time podrazumevam da On stoji potpuno sam, izdvojen od svih ostalih. Nema nikoga ko je Njemu ravan. "A vidi ovde - nešto više od Solomona." On je Gospod nad gospodarima i Car nad carevima.
"Šta vi mislite o Hristu?" Zašto je On jedinstvena Osoba u celoj istoriji? Moj odgovor glasi: Zbog toga kako je rođen, kako je živeo, kako je radio, kako je propovedao i kako je umro. Pogledajmo Ga sada onakvog kakvog nam Ga pokazuje Božija reč.
1) Niko se nije rodio kao Isus
On nije počeo da živi kada se rodio. Njegovo rođenje je samo jedan događaj u Njegovom životu. On je oduvek živeo. Pre dvadeset vekova sišao je sa svog uzvišenog prestola i uzeo na sebe telo bebe. Bio je u ljudskom telu nešto više od 30 godina, zatim se vratio u slavu koju je ostavio i sada se još uvek tamo nalazi.
"Hristos Isus: Koji je u obličju Božijem, nije smatrao kao nešto prigrabljeno - to što je jednak Bogu, nego je lišio samoga sebe, kada je uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. I našavši se u liku kao čovek, on je unizio samoga sebe i postao poslušan do smrti, do smrti na krstu. Zato ga je Bog preuzvisio i darovao mu ime koje je nad svakim imenom, da se u ime Isusovo prikloni svako koleno onih koji su na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i da svaki jezik ispovedi da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca" (Filipljanima 2:5-11).
Niko drugi nije bilo kada tako rođen. Ja nisam živeo pre svoga rođenja. Moj život je počeo kada sam se rodio. Ja sam bez preegzistenicije.
Zatim, Njega je rodila devica. On nije imao ljudskog oca. Začet je od Svetoga Duha. On nije priznavao nikoga drugog sem Boga za svoga Oca. Dakle, jedinstven je po načinu svoga rođenja.
2) Niko nije živeo kao Isus
On je živeo bezgrešnim životom. Nikada nije podlegao iskušenju. U stvari On je čak izazvao svoje neprijatelje da Ga optuže za greh. Njegov život je bio potpuno čist. Koliko se u tome razlikovao od tebe i mene!
Dalje, živeo je znajući od samog početka kakav će biti kraj Njegovog ovozemaljskog života. On je u najmanje detalje mogao da predskaže svoje mučenje, smrt i vaskrsenje. Nije ni pokušao da to izbegne, iako je unapred znao kroz šta sve trebe da prođe.
Koliko se On samo razlikuje od nas! Prvo, mi ne znamo budućnost, a kada bismo je i znali, mi bismo učinili sve što je u našoj moći da je izbegnemo. Ali ne i Isus. Lice Mu je bilo kao kremen, ali je otišao je na krst.
Da li ti možeš da se zagledaš u budućnost? Da li znaš kada i kako ćeš umreti? Da li znaš gde ćeš biti kada ispustiš svoj poslednji dah? Naravno da ne znaš. Isus je to znao i sa tim znanjem koje je On jedini posedovao, On je jedinstvena Osoba cele istorije.
3) Niko nije radio kao Isus
Pokazao je svoju moć nad prirodom. Zapovedio je razbesneloj oluji: "Ćuti, umukni", i ona je utihnula. Vetar i talasi su poslušali Njegov glas. Imao je vlast nad prirodnim silama. (Marko 4:35-41).
On je pokazao svoju moć nad demonima. Kada je čovek - demonima zaposednut manijak dotrčao Isusu, On je progovorio, a dve hiljade demona je poslušalo Njegovu reč i zapovest. Imao je vlast nad svetom zlih duhova. (Marko 5:1-20).
On je pokazao svoju moć nad bolestima. Njegovim dodirom su se gubavci čistili. Kada je On progovarao, groznica je nestajala. Slepi su progledali, gluvi su pročuli, a hromi su prohodali. Za Njega nijedan slučaj nije bio neizlečiv. Imao je vlast nad bolestima. (Marko 2:1-12).
On je pokazao svoju moć nad smrću. Tri puta je podigao mrtve u život. Podigao je jednu devojčicu i jednog mladića u život. Lazar, koji je bio mrtav četiri dana, podignut je u život. Isus je imao vlast nad smrću. (Jovan 11:1-44).
Postoji li još neka oblast? Ja ne znam da postoji. Ove četiri - priroda, demoni, bolest i smrt - uključuju sve, i On je pokazao svoju moć nad svakom od njih. On ima najveću vlast u svim oblastima. Takvu vlast nema nijedan drugi čovek. Zbog toga je On jedinstvena Osoba u istoriji.
4) Niko nije propovedao kao Isus
On je citirao Mojsija, čoveka preko koga je Bog dao zakon Izrailju, a zatim rekao: "Ali ja kažem...", i time je prevazišao Mojsija i njegovo propovedanje. Nikada nije bio pobeđen ili sateran u ugao. Za vreme poslednjih nedelju dana u Jerusalimu, kada su književnici i fariseji pokušali da ga uhvate u klopku, uvek im je dobro odgovorio, tako da su ostali bez reči. Svi su imali pitanje za koje su smatrali da na njega niko ne može da odgovori, ali On je uvek ispravno odgovorio. Koji čovek bi mogao da odgovori kao On? Na sudu svaki advokat može da nađe priliku da zbuni svedoka. Nijedan čovek ne može da se suoči s takvim ispitivanjem. No On je mogao, i nijedanput nisu mogli da Ga zbune. U stvari, kada nisu uspeli da Ga uhvate u klopku, On im je postavio samo jedno pitanje i to ih je ućutkalo. Bili su bez odgovora. (Matej 22:15-46).
Zamislite judejskog drvodelju kako se meri sa najvećim religioznim vođama svoga vremena i kako odgovara na sva njihova pitanja, a zatim ih nagoni da se povuku. Kakav je to čovek? Zar je On običan čovek? Nemoguće!
5) Niko nije umro kao Isus
On nije morao da umre; svojevoljno je ispustio svoj duh. Tvrdio je da ima moć da ispusti svoj život i da ga ponovo uzme. Upravo to je i učinio. Uzviknuo je: "Svršeno je!" i ispustio svoj duh.
Niko drugi nije umro po svojoj volji. Ni ti ni ja to ne možemo. Pokušaj ako hoćeš. Lezi i reci: "Sada ću da umrem." Umri ako možeš. Znaš i sam da ne možeš. Ti možeš da izvršiš samoubistvo, ali da ispustiš svoj duh po svojoj volji, to ne možeš. Samo je Isus mogao to da učini. Dakle, razlikovao se od svakog drugog čoveka.
Zatim, nije se plašio smrti. On je stalno govorio o tome kako će napustiti ovaj svet i vratiti se svetu iz kojega je došao. Rekao je da je došao od Boga i da će se vratiti Bogu. (Jovan 13:3). Tvrdio je da je ovamo došao sa Neba i da će se tamo vratiti. Govorio je o svojoj ranijoj slavi (Jovan 17:5). Smrt za Njega nije bila bauk. On se kroz nju jednostavno vraćao svom originalnom prebivalištu. Nije se uopšte bojao.
Konačno, On nije umro za sebe nego za druge. Njegova smrt je imala uticaj na celo čovečanstvo zato što je poneo čovečiji greh na svome telu, na krst. On je umro kao zamena. "I Gospod pusti na Njega (Isusa) bezakonje svih nas" (Isaija 53:6). On je umro da bismo mi mogli da živimo. Njegova smrt je bila zamena za naše grehe. Zato Bog sada sa nama može da postupa po milosti; prepreka je uklonjena. On je predao sebe kao žrtvu. Niko nije tako umro. Mojsije, Konfučije, Buda, Muhamed i ostali, bili su samo ljudi - obični smrtnici. Oni su umrli kao što i svi drugi ljudi umiru. Zato njihova smrt nije ni imala bilo kakvog uticaja ili efekta na ostale ljude. Ali smrt tog Bogo-Čoveka, obezbedila je spasenje celog čovečanstva, i sve što bi čovek sada trebalo da učini, jeste da prihvati tu svršenu činjenicu.
Štaviše, On nije umro i ostao mrtav. Hvala Bogu, vaskrsao je. Vođe zemaljskih religija su umrle i još uvek su mrtvi. Zbog toga ne mogu da spasu nikoga. No Isus je umro i ustao iz smrti, te je živ danas i zauvek. Zato je On jedinstvena Osoba u celoj istoriji.
A sada, prijatelju moj, imaš li nešto da kažeš? "Šta ti misliš o Hristu?" Da li je On postao i tvoj Spasitelj? Da li si spreman da se sa Njim sretneš licem u lice? Možda dosada uopšte nisi obraćao nikakvu pažnju na Njega, te si još uvek izgubljen? "Treba da se rodite odozgo," i ukoliko Ga ne primiš za svog ličnog Spasitelja, ostaćeš pod prokletstvom za čitavu večnost. (Jovan 3:36).
Da li želiš da postaneš dete Božije? (Jovan 1:12). Ako želiš, onda Ga primi. Hoćeš li to učiniti? Učini to upravo SADA.
Iz knjige: BORBA ZA ISTINU, Oswald J. Smith, (GLAVA 3).
^vrh
BOŽIJE VOĐSTVO
- Aleksandar Birviš
Svevišnji obećava preko proroka Sofonije: "Jer ću tada promeniti narodima usne, te će biti čiste da bi svi prizivali ime Gospodnje i služili mu složnim ramenima." (Sof. 3,9). Reč je Božija:
Prvo: Doći će vreme kad će ljudi biti drugačiji. Ne samo jedan narod, nego mnogi narodi će biti čisti. Danas se ne može govoriti o ljudima čistih usana kad se na sve strane psuje Bog, ne poštuje Evanđelje i ismeva život u Hristu.
Drugo: Ljudi neće biti čisti zato što je to lepo biti čist. Razume se da je lepo i da zaslužuje napore i odricanja. Međutim, svrha je druga: prizivanje Božijeg imena. Ovo je daleko važnije. Ko želi da živi kako Bog zahteva taj će imati moć da Gospodnje ime poznaje, kazuje i silu imena iskusi kako u svom životu tako i u životu drugih ljudi oko sebe.
Treće: Doći će do sloge. Poznato je da su ljudi i narodu nesložni. Božija ljubav će podstaći narode i pojedince da udruže svoje napore i delatnosti i da služe Bogu "složnim ramenima".
Četvrto - i po mom mišljenju - najvažnije: Ne prave ljudi promene nego Bog. Promene su te koje menjaju ljude i oblikuju stvarnost. Hrišćanstvo je vera u stvarnost, prirodnu i natprirodnu, veliku i svakodnevnu. Najveličanstveniji ne deli na male i velike važnosti. Pred Njim je značajno i ono što nama izgleda beznačajno. "Isus Hristos je isti juče i danas i u vekove." (Jev. 13,8).
Divna su ova obećanja ali je opasno ako prestanemo da budemo skromni i počnemo da umišljamo kako ćemo ova Božija obećanja ostvariti svojim naporima. Prorok Jeremija je tu bio vrlo ponizan. "Znam, Gospode", - piše on - "da put čovečiji nije u njegovoj vlasti niti je čoveku koji hoda u vlasti da upravlja koracima svojim." (Jer. 10,23).
Svi bi nekako voleli da "uzmu sudbinu u svoje ruke". Za hrišćanina i hrišćanku nema sudbine, nema slučaja, nego je dobro i korisno poznavati volju Božiju i upravljati se prema njoj. Bog nikom ne brani da mu se protivi, ali unapred je poznato da čovekovi putevi propadaju. Apostol Pavle nas iskreno uči: "Dakle, pazite dobro kako živite, ne kao nemudri, nego kao mudri. Koristeći vreme, jer su dani zli. Zbog toga ne budite nerazumni, nego shvatite šta je volja Gospodnja." (Ef. 5,15-17).
Tražiti svoje puteve nije mudrost. Osamostaljivanje bez Boga, neće odvesti u samostalnost, nego nas survava u bezboštvo. Možemo pričati da verujemo u Svevišnje Biće i slično, ali tek kad shvatimo da je neophodno da nas On vodi i da moramo ići Njegovim putem, onda stičemo mudrost i razboritost.
Svakom ljudskom biću su primerene i date pogodne prilike. Naše je da ih uočimo i primimo sa zahvalnošću. Tako ćemo najbolje iskoristiti svaki dan, svaki čas i svaki minut i sekund. To nas istovremeno obavezuje na spremnost za prihvatanje Božije volje u svakom trenutku. Čim shvatiš šta je volja Božija, odmah je prihvati. Ne oklevaj, jer povoljne prilike se retko kad ponavljaju. One prolaze i nikako ih ne možemo vratiti.
Ne kukaj za tim. "Od Gospoda su" - piše mudri Solomon - "koraci čovečiji, a čovek kako će razumeti put njegov?" (Pri. 20,24). Zbilja, kako razumeti divne i čudesne stvari što ih je Gospod pripravio za nas?
Poslušajmo kako nas uči naš Spasitelj i Gospod, Isus Hristos: "Pamtite što čujete: kakvom merom merite onakvom će vam se meriti i dometnuće vama koji slušate." (Lk. 4,24). Slušaj i pamti. Ne propuštaj propovedi, ne zanemaruj bogosluženja, redovno čitaj Sveto pismo. Bog će te voditi. On će te nagraditi: daće ti i više nego što zaslužuješ. Uostalom, u poređenju s milošću Božijom, niko ništa ne zaslužuje. Sve je veličanstveni dar Božiji, ostvaren i uručen preko Hrista.
Ovo ti je najpovoljnija prilika da se staviš pod Božije vođstvo. "Jer neće odbaciti Gospod naroda svojega, i dostojanstva svojega neće ostaviti." (Ps. 94,14). Zašto bi On bio drugačiji prema tebi?
Ne. Bog ne pravi izuzetke. Mi nastojimo da sebe izuzmemo i zato padamo u kandže onoga koji sve želi da uzme pod svoje a ništa mu ne pripada. Naš Gospod zna kako će nas voditi i On nas vodi najbolje i u najpovoljnijem pravcu. "Srce čovečije izmišlja sebi put, ali Gospod upravlja korake njegove." (Pri. 16,9).
Neka tako bude i ostane. Amin.
Izvor: Poruke pomirenja - Ikonos (TWR, www.twr-serbia.org).
^vrh
EVANĐELJE PO MOJSIJU
- Samuel J. Šulc
"Hvala Bogu što ne živimo po Starom zavetu", primetila je jedna žena dok me je pozdravljala posle jutarnje propovedi koja se zasnivala na tekstu Starog zaveta. Kako sam tek završio studije i nedavno počeo da vršim službu propovednika, osetio sam se delimično pogođenim. Nije to bilo ono na šta sam hteo da ukažem!
Kasnije sam razmišljao kakvu vrednost ima, ako je uopšte i ima, Stari zavet za nas. Bog gneva, rata, preteranog poštovanja zakona, suda sve su to neposredni utisci koje Stari zavet ostavlja na mnoge. Pošto je Isus došao da izvrši zakon, a nama je ukazana milost, da li onda Stari zavet ima neki značaj za današnje hrišćane?
Možda ste pokušali da ga čitate. Prvog dana nove godine počeli ste od Knjige Postanja, ali negde u Levitskom zakoniku ili u Knjizi Brojeva, vaše je zanimanje opalo i vi ste prešli na Psalme čiji su odlomci kraći, ili ste se vratili na Novi zavet.
Možda ste zapamtili sve knjige Starog zaveta i marljivo ih svrstali pod: zakon, istorija, poezija, proroci... Možda ste završili i biblijski kurs na kojem ste naučili opšti pregled Starog zaveta. Dakle, možda ste savladali Stari zavet u nekoliko lekcija, ali da li ste zaista razumeli njegovu osnovnu poruku koja povezuje sve delove Pisma.
Procenjeno je da se 90% propovedi koje se čuju sa propovedaonica zasnivaju prvenstveno na Novom zavetu a manje od 10% studenata teologije pročitalo je ceo Stari zavet.
Možda bi naše zanimanje bilo jače da smo posmatrali Stari zavet onako kako su to činili Isus i pisci Novog zaveta. Oni su ga veoma cenili. Za njih je on jezgro književnosti, koje su poistovetili sa Zakonom - sa Božjom Reči. On je poslužio kao izvor za nekih šest stotina citata ili osvrta u Novom zavetu. U doba Novog zaveta jevreji su polagali veliku pažnju na držanje zakona, kao što se to može videti ako pažljivo osmotrimo sitne pojedinosti zakona kojih se drže verske vođe. No, književnici i fariseji su svojim učenjem i praksom zasenili pravo značenje otkrivenja Starog zaveta i zbog toga je Isus konstantno bio u konfliktu sa verskim vođama i stalno je ukazivano na njihovo pogrešno tumačenje i razumevanje zakona.
Zakon ljubavi
"Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim", zahtevao je Isus u najvećoj zapovesti. "Ljubi bližnjega svoga" je druga zapovest. Isus je dodao da te dve zapovesti čine suštinu ili srce Zakona i proroka (Mt. 22,31-40). Ništa u celom Starom zavetu nije tako važno kao te dve zapovesti. Jedan od pisaca je čak istakao da ljubav ljudi prema Bogu vredi više od svih žrtvi i darova (Mk. 12,28-34).
Na nesreću, u svojim smo crkvama ukazali na deset zapovesti kao na suštinu ili srce Starog zaveta, dodajući im ove dve zapovesti kao sporedne. Stari se zavet često opisuje prvenstveno kao zakoni ili spiskovi pravila koja su zahtevala poslušnost i žrtvovanje.
Međutim, središnja ideja celog Starog zaveta jeste ljubav koja vezuje ljude i Boga i Isus to potvrđuje. Onda, zašto da ne započnemo čitati ili proučavati Stari zavet s tom osnovnom idejom?
Obratite pažnju na poziv koji Mojsije upućuje Izraelcima okupljenim u Moapskoj ravnici: Da ljube Boga svim srcem svojim (5. Moj. 1-2). Zašto da ljube Boga? Zato što je Bog prvo ljubio njih. Bog je ljubio Abrahama, Izaka i Jakova (5. Moj. 4,37). Bog je svoju ljubav pokazao u moćnim delima dok ih je izbavljao iz egipatskog ropstva. Božje sažaljenje i milost otkriveni su pri izlasku Izraelaca iz Egipta i u milosrdnoj brizi na putu do Sinajske gore pre no što je dat zakon.
Mojsije se osvrće na njihovo iskustvo od božanskog otkrivenja na Sinaju. On im savetuje da se uče na greškama svojih roditelja koji nisu u veri odgovorili Bogu, umesto što se protive Bogu kada su ih Isus Navin i Halev pozvali da uđu u zemlju Hanansku. Mojsije ih poziva da ljube Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.
Bog i narod
Kakvo značenje ima za nas ova božansko-ljudska veza koju je Mojsije isticao? Zaista veliko! Izraelci su narod kojem je Bog pružio svoju ljubav, i zato oni treba da odgovore na Božju ljubav ljubavlju. Oni behu izabran Božji narod, poštovan više od svih naroda na Zemlji (5. Moj. 7,6).
Mi kojima je Bog pružio svoju ljubav preko Hrista imamo puno da naučimo iz te božansko-ljudske veze u Ponovljenom zakonu. Bog Starog zaveta je isti Bog koji se javlja i u Novom zavetu, o kojem je Isus govorio kao o svom Ocu. Mojsije je bio svedok najveće objave u vreme Starog zaveta. Ta je objava kasnije doživela svoj vrhunac u dolasku Isusa Hrista. Ljudska priroda se nije promenila, pa su pravila koja je Mojsije izrekao u većini slučajeva primenljiva i dan danas, kao sto su bila primenljiva za Izraelce.
Mojsije nije bio čovek koji se prestrogo držao zakona. On je isticao vezu, odnos, a ne spisak pravila. Ljubav je važnija od poslušnosti zakonu. Moguće je biti poslušan i bez ljubavi. Pogledajte ljude u vojnoj službi: Ne mora svaki vojnik svim svojim srce voleti svog nadređenog, ali slušanje zapovesti je obavezno. Kada je u pitanju vaš posao, vi možda ne volite naročito svoga šefa, ali vi ga ipak slušate.
Međutim, iskrena ljubav izvire iz poslušnosti. Ako nekoga zaista volite nastojaćete ispuniti njegove želje i zahteve, jer iskrena ljubav zahteva da se posvetite osobi koju volite. Razmotrite bračnu vezu: Da li venčanje uključuje spisak pravila koja obe strane obećavaju da će ih se držati? Nikada nisam čuo da se takva lista čita na venčanju. Suština zakletve na venčanju jeste predanje izraženo u iskrenoj i čistoj ljubavi. Kada se ova veza ljubavi razori, ove dve osobe završavaju na sudu. Tada sudija čita spisak pravila za poslušnost bez ljubavi.
Mojsije je, pri kraju svog poziva na predanje celim svojim srcem, istakao potrebu da se voli Bog, poštuje i boji (5. Moj. 10,12). Možemo li onda učiniti nešto manje u vezi sa Isusom Hristom? Ova vrsta predanja uključuje celu osobu. Isus je jasno učio da onaj koji ga voli sluša Njegove zapovesti.
Bojati se Boga znači duboko Ga poštovati. Poštovanje Boga uključuje čvrstu ljubav. No, ako ne poslušamo Božju zapovest, nastaje strahovanje i nesigurnost, jer Ga ne volimo i samim tim ne poznajemo.
Ljubi bližnjega svoga
Ishod prave veze ljubavi između neke osobe i Boga treba da bude veza između dve osobe izražena u drugoj velikoj zapovesti: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samog. Mojsije je to proširio u Ponovljenom zakonu 12. i narednim odlomcima: Zašto da Izraelci ljube stranca, čoveka koji im je nepoznat? Zato što je njih Bog voleo isto koliko i Izraelce. Sposobnost da volite svog bližnjeg proizilazi iz osećanja da Bog voli vas. Do pravog ostvarenja ljubavi Božje dolazi u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema drugima.
lako su kulturne prilike Izraelaca, koje su prikazane u Ponovljenom zakonu, drugačije od prilika u kojima mi živimo danas, osnovna pravila su ostala ista: Pravednost i moralna čistoća su od najveće važnosti za nas danas, kao što su bile i za Izraelce onda.
S knjigom Ponovljenih zakona kao početnom tačkom, ostatak Petoknjižja predstavlja bogatu osnovu za primenu božansko-ljudske veze. Istorija Izraelaca sa njihovim iskustvom i prilikom izlaska i boravka u pustinji može se uporediti s našim iskustvom danas, kada mi postajemo nova bića kroz Isusa Hrista koji ukida naše ropstvo grehu. Nasuprot krvi Jagnjeta pri izbavljenju Izraelaca iz vlasti faraona, Pavle govori o Isusu Hristu kao o našem pashalnom jagnjetu (1. Kor. 5,7). U Isusu Hristu, Bog će ukazati milost i nama grešnicima, kao što je učinio prema Izraelcima čiji su pragovi bili poprskani krvlju pri prvoj Pashi.
Istorija patrijarha u Knjizi Postanja 12-50 postaje privlačna i primenljiva kada se uzme u obzir da su Avram i Bog bili prijatelji (2. Moj. 41,8; Is. Nav. 2,23-24). Božansko-ljudska veza je očigledna u obnovljenom savezu u kojem Bog poziva Avrama koji, poslušno odgovarajući, pokazuje veru da će Bog ispuniti božansko obećanje. Avram se često pokorava kulturi i običajima svog vremena. Istorija Avramova, koji je živeo u velikoj zategnutosti, ali koji se izbavio od svojih pogrešaka u svojoj vezi sa Bogom, može nam biti primer i pomoći nam i u našim borbama.
Šta je sa Knjigom Postanja 1-2. Ova pripovest služi kao pozadina za izbor Avrama. Adam i Eva, stvoreni prema Božjoj slici, prekinuli su savez sa Bogom bezobzirnim činom neposlušnosti. Odgovarajući na obećanje potpune pobede preko potomstva žene, neki su pojedinci odgovorili u veri. Kada je moralna izopačenost čovečanstva donela božanski sud, Noa i njegova porodica su bili pošteđeni. Kada su i sledeće generacije ponovo zapostavile božansko-ljudsku vezu, Bog je izabrao Avrama da donese blagoslov celom ljudskom rodu. Prema tome, vidi se da Knjiga Postanja predstavlja bogatstvo materijala koji nas može voditi u našoj vezi s Bogom i dan danas.
Sedište milosrđa
Dva se temeljna načela provlače i kroz Stari i kroz Novi zavet. Bog je Bog milosrđa, a milosrđe prethodi sudu. Pavle koji je poznavao Stari zavet i sve njegove neprijatne prikaze suda i rata bolje nego što ga mi poznajemo, naziva Boga Starog zaveta Ocem milosrđa (2. Kor. 1,3). Otac našeg Gospoda Isusa Hrista za Pavla beše Bog koji je stvorio i činio milosrđe.
Treba obratiti pažnju na ljubav i milosrđe koje je Bog pokazao Adamu i Evi. Kao Otac koji voli, Bog im je poverio sve što je stvorio. Učio ih je da daju imena životinjama, obrađuju zemlju, da budu gospodari svega što postoji. U svojoj milosrdnoj brizi, Bog je nastavio i još uvek nastavlja svoje odnose sa ljudskim rodom, održavajući ovaj svet i čitavu vasionu za naše uživanje.
Milosrđe prethodi sudu. Obratite pažnju na Božje milosrđe prema Adamu i Evi pre isterivanja iz Edena. Pre potopa, Bog je upozorio Nou i njegovo potomstvo i naložio da izgrade barku. Upozorio je Lota pre uništenja Sodome i Gomore. Egipćanima je podareno razdoblje milosrđa a faraon je odbio da udovolji Božjem zahtevu i pusti Izraelce.
Milosrđe je prethodilo sudu i kod istrebljenja Hananaca po izrazitoj Božjoj naredbi. Hananci su vekovima znali za Boga preko partijarha koji su gradili žrtvenike Bogu na slavu i preko Melhisedeka koji beše sveštenik vrhovnog Boga, i preko izveštaja o čudesnim Božjim delima u Izraelu, za koja su znali Rahava (Is. Nav. 2) i Gibeonci (Is. Nav. 9). Dugo je Bog pokazivao milosrđe, sve dok grešnost Hananaca nije dostigla onaj stepen kad je neodložno moralo doći do Božjeg suda.
Ostali delovi Starog zaveta od istorije Izraela kroz sve vekove sadrže pouku za pojedinca, porodicu i narod. Grešnost i odmetništvo, uspesi i preporodi ova zabeležena iskustva pružaju nam znanje i razumevanje Boga.
Pogledajte što su zabeležili sastavljači psalama. Psalme nisu napisali izraelski pesnici ovenčani lovorom, već su to iskustva poznata celom čovečanstvu. Kada treba da ispovedimo greh, možemo li to uraditi bolje od Davida u Psalmima 51 i 32? Kada patimo, kada smo potišteni ili želimo da izrazimo svoju radost i hvalu Bogu, okrećemo se Psalmima.
Reči proroka takođe imaju veliki značaj za ovaj naraštaj. Veoma je zanimljivo osavremeniti Amosovu knjigu. Ovaj prorok ne mora puno promeniti svoju poruku da bi se obratio današnjim Ujedinjenim nacijama, pojavio na televiziji ili da bi napisao neki članak za novine.
Šta je sa vernicima u Starom zavetu? Obratite pažnju na osobine ljudi u Starom zavetu koji su imali "strah Božji" sa onim karakternim osobinama koje je Isus naveo pri nabrajanju blaženstava u besedi na Gori. Bog prebiva u srcima smernih i skrušenih (Isa. 57,15). Bog čuje molitve onih koji iskreno pokazuju ljubav prema bližnjima tako što se o njima brinu (Isa. 58,8-10). Bog je takođe obećao da će ih voditi i snažiti (Isa. 58,11). Dalje, Bog je obećao da će svoj pogled svratiti na pojedinca koji obraća pažnju na Njegovu Reč (Isa. 66,1-5).
Vrhunac Božje objave je Utelovljenje, a ono je našlo svoju podlogu u obećanjima koje je Bog dao Adamu i sledećim pokolenjima. Ovi pojedinci u Starom zavetu pokazivali su veru, unapred pripremajući sebe za dolazak Spasitelja. I vi možete osetiti to ushićenje ako čitate Stari zavet kao Reč Božju koja upotpunjuje poznavanje i razumevanje Boga.
Izvor: Iskre 7-8/1985.
^vrh
misaone refleksije
LJUBAV JE NADVLADALA
- Phill Keaggy
Kao nepromišljeni sanjar,
pokušavao sam izgraditi autoput do neba.
Sve moje nade bi se srušile,
i nikad nisam znao zašto.
Sve do danas,
kada si sklonio oblak
koji je visio poput zavese na mojim očima.
Sve ove izgubljene godine,
ja sam bio slep.
A mislio sam
da sam tako mudar...
Ali onda si me iznenadio:
Kao buđenje iz najdužeg sna,
tako se stvarno činilo,
dok Tvoja ljubav nije zavladala.
Bio sam izgubljen u fantaziji,
koja me zaslepila,
dok Tvoja ljubav nije zavladala.
Celi svoj život sam bio u potrazi
za tim delom koji mi nedostaje.
I samo s jednim dodirom,
otkotrljan je kamen
koji je držao moje srce.
I sada vidim da je odgovor bio jednostavan -
- samo pozvati Tebe.
I ja sam tako siguran -
- nikada više neću posumnjati u Tvoj nežan dodir.
To je kao snaga vetra.
Kao buđenje iz najdužeg sna,
tako se stvarno činilo,
Dok Tvoja ljubav nije zavladala.
Bio sam izgubljen u fantaziji,
koja me zaslepila,
Dok Tvoja ljubav nije zavladala.
(Slobodan prevod, Love Broke Thru - Your Love Broke Through / http://www.youtube.com/watch?v=7bWtAP6yb2I)
MOLITVA SV. FRANJE
- Preuzeto sa Interneta
Bože moj, dopusti mi, aleluja,
mira tvog da budem glas, aleluja!
Ima li mržnja bilo gde, aleluja,
daj da ljubav nosim tu, aleluja!
Ima li sumnja bilo gde, aleluja
daj da veru nosim tu, aleluja!
Ima li očaj bilo gde, aleluja,
daj da nadu nosim tu, aleluja!
Ima li žalost bilo gde, aleluja,
daj da radost budem tu, aleluja!
Ima li tama bilo gde, aleluja,
daj da svetlo budem tu, aleluja!
^vrh
Smešna strana
NENASILNA EVANGELIZACIJA

Zašto ste tako ubeđeni da vas ja to "vrbujem" u moju veru?
^vrh
SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.
|