Broj: 71 / 2012.
Jul - Avgust
SADRŽAJ OVOG BROJA:
* Nijedan trud u Gospodu nije uzaludan - Vlado Pšenko
* Sud počinje od kuće Božje - Derek Prince
* Vrline privlače - Aleksandar Birviš
* Život kao poema - Emet Batervert
* Božje nasledstvo - Robert W. Smith
* misaone refleksije
* Smešna strana
"Blago onima čista srca, jer oni će gledati Boga." (Mt. 5:8)
U našem svakodnevnom životu mi mnogo pažnje polažemo na ličnu čistoću. Gledamo da imamo čistu odeću, čisto lice, čistu kosu. Nastojimo biti ugodni ljudima koje srećemo tokom dana, da im ostavimo lepu i čistu sliku o nama. A šta je sa našom unutrašnjom čistoćom, da li njoj poklanjamo barem upola manje vremena kao i spoljašnjoj?
Čistoća srca nije samo nevinost, to je nešto mnogo više. Ona je rezultat duhovne ljubavi prema Bogu. Božji naum je da rastemo u svojoj čistoti srca. Ako želimo da održimo lični kontakt sa Gospodom, to onda znači da moramo nečega da se odreknemo, da odbijamo da to činimo ili čak i mislimo o tome.
No, koliko god težili da naš život sa Bogom bude ispravan a naša unutrašnja čistoća besprekorna, ipak s vremena na vreme se može desiti da se ona uprlja. Bog nas neće zaštiti od ove opasnosti, jer na taj način učimo i shvatamo važnost i neophodnost održavanja naše unutrašnje čistoće. Još važnije je to, da naša vizija Božanske milosti biva urezivana u naš karakter, a taj karakter srca nosi poseban blagoslov: Oni čistoga srca će Boga gledati.
Dragi naši čitaoci,
Bog nas svojom suverenom milošću čisti, ali i mi bi treba da odradimo svoj deo, da bi Božje čišćenje donelo najbolje rezultate. Naš deo je veoma jednostavan, i on se zove poniznost. Poniznost podrazumeva priznanje greha, a priznanje greha donosi njegovo očišćenje: "Ako ispovedamo svoje grehe, on je veran i pravedan - da nam oprosti grehe i očisti nas od svake nepravednosti." (1. Jn 1:9 EČ)
Ne zaboravimo da je naša "unutrašnja čistoća" isto tako vidljiva kao i spoljašnja. Ona se vidi u našem karakteru i govoru, kroz naše ponašanje i naše svedočanstvo. Dakle, ako ljude ne možemo obmanuti po pitanju čistoće našeg srca, onda Boga još manje. I naravno, da bi smo se menjali spolja, čišćenje uvek treba da ide ispravnim redosledom: Da najpre iznutra budemo čisti da bi bili i spolja (Mt. 23:26).
Vaša, SIONSKA TRUBA.
^vrh
NIJEDAN TRUD
U GOSPODU NIJE UZALUDAN
- Vlado Pšenko
Osećaš li se ponekad obeshrabreno? Zasigurno "da", ukoliko se oko mnogo stvari trudiš a ne vidiš uspeha. Još je teži osećaj, kada od drugih čuješ: "Sve je to lepo što radiš, no, kakve koristi od toga? To ničemu ne služi." Ne dozvoli sebi da odeš s ovoga sveta, a da ti je poslednja reč na usnama: "Svaki je trud na ovome svetu uzaludan!"
Želim te ohrabriti i reći ti: "Možda, ipak, nije tako!" Tvoj trud ne mora biti uzaludan! Ipak je jedno potrebno: sa ljudskog preći na Božje delo. Jedan od heroja vere u Bibliji jeste apostol Pavle. Kud god je on išao, celim je svojim srcem propovedao Radosnu vest o spasenju po Isusu Hristu. Nailazio je na takva protivljenja i poteškoće, da je mnogo puta mogao odustati. Zasigurno su mu prepreke na svakom koraku davale do znanja: "Nećeš proći dalje. Pavle tvoj trud je uzaludan."
Nasuprot tome, Pavlova je poruka vernicima bila: "Vaš trud nije uzaludan!" U Bibliji, u Novom zavetu, u Prvoj poslanici crkvi u Korintu, nailazimo na ove Pavlove reči: "Zato, braćo moja mila, budite čvrsti, ne dajte se pomaknuti, budite bogati u delu Gospodnjem svagda, kad znate da trud vaš u Gospodu nije uzalud." (1. Kor. 15:58 DS) Apostol podstiče crkvu na dela Božja sa naglaskom da takav trud neće nije uzaludan - ne može propasti. Duboko verujem da je pravo delo Božje ono koje Bog čini kroz tebe za tvog bližnjeg ili ono koje je plod tvojih suza i čežnji da služiš Bogu.
U Bibliji, u Prvoj knjizi o Carevima, u sedamnaestom poglavlju, postoji zapis o siromašnoj udovici koja je živela u mestu Sarepta, u području grada Sidona. Za Izraelce je to bilo pagansko područje. Uprkos tome što su Jevreji izbegavali paganska naselja, izraelski prorok Ilija je zašao u to mesto u potrebi za hranom i vodom. Izraelom je vladao kralj Ahav, koji je činio ono što je bilo zlo u Božjim očima. Udovoljavao je nastojanjima svoje žene Jezavelje, paganke koja je poticala upravo iz područja Sidona, da uvede obožavanje paganskih bogova. Ilijin je zadatak bio suprostaviti se ovakvim bogohulnim nastojanjima. Došla mu je Božja reč: "Ustani, idi u Sareptu sidonsku, i sedi onde; evo zapovedio sam onde ženi udovici da te hrani." (1. Car. 17:9 RDK) To je bilo, kao da je Bog rekao: "Tamo imam jednu osobu, kroz čije srce mogu delovati. U tom gradu je jedna siromašna žena, otvorena za moj naum. Kroz nju te mogu nahraniti i napojiti."
Susret proroka Ilije i udovice zbio se pokraj gradskih vrata. Evo kako to Biblija opisuje: "I ustavši otide u Sareptu; i kad dođe na vrata gradska, gle, žena udovica kupljaše onde drva; i on (Ilija) je dozva i reče joj: Donesi mi malo vode u sudu da se napijem. I ona pođe da donese; a on je viknu i reče: Donesi mi i hleba malo.'' (1. Car. 17:10-11 RDK) Dok nije stigao u Sareptu, Ilija je pio vodu iz potoka. Međutim, potok je presušio. Voda je postala vrlo tražena. Dati nekome da pije, u području gde vlada oskudica vode, bila je dragocena pomoć. Udovica je spremno pošla po vodu, da napoji njoj nepoznatog Izraelca, ali žednog i umornog putnika. Ilija je bio i gladan. Činilo se da udovica ne može udovoljiti toj njegovoj potrebi, jer je odgovorila: "Tako da je živ Gospod Bog tvoj, nemam pečenog hleba do grst brašna u zdeli i malo ulja u krčagu; i eto kupim drvaca da otidem i zgotovim sebi i sinu svom, da pojedemo, pa onda da umremo." (1. Car. 17:12 RDK) Ipak, Ilija je ustrajao u svojoj molbi dajući joj do znanja da njen trud i žrtva neće biti uzaludna: "Jer ovako veli Gospod Bog Izrailjev: Brašno se iz zdele neće potrošiti niti će ulja u krčagu nestati dokle ne pusti Gospod dažda na zemlju." (1. Car. 17:14) Žena je poslušala. "I ona otide i učini kako reče Ilija..." (1. Car. 17:17 RDK)
Ova siromašna žena je mogla pronaći mnoge razloge da ne pomogne proroku. Vladala je netrpeljivost između njenog naroda i Izraelaca. Stoga je mogla reći: "Zar da jednom Izraelcu dam i poslednje parče mog hleba?" Mogla je bez reči otići sa mislima: "Ni meni nema ko da pomogne." U svojoj krajnjoj oskudici je dala jelo i piće tuđem čoveku u potrebi. Pouzdala se u njegovo obećanje, iako bi se možda mnogi - na njenom mestu - predomislili i rekli: "Pomogao bi ti, da nisam u tako teškoj situaciji!"
Međutim, ova je udovica bila spremna na Božje delo. U svom je domu - kako to u nastavku čitamo - osigurala i prenoćište za Iliju. Bog je mogao računati na nju. Trud, koji je ona uložila oko njoj nepoznatog čoveka, da ga udomi, nahrani i napoji, doneo je samoj udovici dva velika blagoslova. Prvi je taj što se brašno iz ćupa "ne potroši niti ulja u krčagu nesta po reči Gospodnjoj, koju reče preko Ilije." (1. Car. 17:16 RDK) Drugi je još veći. Kad se udovičin sin nasmrt razboleo, Ilija ga je položio na svoju postelju i zavapio Bogu: "Gospode Bože moj, zar si i ovu udovicu kod koje sam gost tako ucvelio umorivši joj sina?" (1. Car. 17:20 RDK) Bog je uslišio molbu i Ilija je vratio sina udovici rečima: "Vidi, živ je tvoj sin!" (1. Car. 17:23 RDK)
Na kraju, njen trud nije bio uzaludan ni u pogledu napredovanja Božjeg dela. Taj za nju nepoznati čovek, još k tome Izraelac, bio je Božji prorok Ilija, koji je - zahvaljujući njenoj pomoći - mogao nastaviti Božje poslanje.
Uvek se volim setiti malih dragocenih Božjih zahvata u mom ličnom životu. U jednom razdoblju mladosti, živeo sam vrlo povučeno. Duša mi je vapila Bogu i čeznula za njegovim dodirom. Uteha u mom usamljeničkom životu bile su knjige, od Biblije do drugih knjiga, uglavnom duhovnog sadržaja. Ustrajno sam zapisivao pojedine odlomke, lepe misli i izreke. Imao sam staru pisaću mašinu, koja mi je bila dobri pomoćnik i saradnik. Kako je rđa već valjano načela ovu mašinu, morao sam snažno udarati po tipkama mašine, kako bi se dobro utisnula slova na papir. Čak su mi i prsti oticali od snažnih udaraca. Da me je neko gledao sa strane, dok sam u polumračnoj sobici zapisivao izabrane misli i izreke, zasigurno bi pomislio u sebi: "Pa, ovaj mladić je lud, šta će mu te knjige i što sve to zapisuje! Kakve koristi od toga! Bolje je da sebi potraži neki bolji posao a ne da se ovako uzalud muči!" Ne bi mu mogao ništa reći u svoju obranu. Nisam imao nikakav poseban plan sa tim mojim zapisima, osim što sam ih doživljavao kao hranu za moju usamljenu dušu.
Međutim, mnogo godina kasnije, došao sam u iznenadnu priliku da zajedno sa prijateljima, koje sam u međuvremenu stekao, organizujem mesečne Večeri hrišćanske poezije. I tada, većinu onih misli i izreka, stihova i priča, zapisanih na toj staroj pisaćoj mašini, uspeli smo predstaviti na ovim susretima, što je bilo dobro primljeno. Shvatio sam, da je Gospod to prepoznao kao svoje delo, dok sam dan za danom, uz duboke vapaje Bogu i natečene prste, prepisivao rečenice iz omiljenih knjiga. Mislio sam da će ti zapisi služiti samo za moju dušu, a Gospod je učinio da oni iziđu na svetlo dana, te da ih još neko osim mene čuje. Meni je to bila dobra pouka da nijedan trud nije uzaludan, ako iza njega stoji srce koje vapi Bogu.
Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr
^vrh
SUD POČINJE OD KUĆE BOŽJE
- Derek Prince
Britanski hrišćani su suočeni sa tmurnom i neporecivom činjenicom: Nacija je došla pod osudu Božiju. Za to postoje mnogi razlozi, ali se mogu sažeti u jednoj jednostavnoj izjavi: Mi smo počinili greh zbog kojeg je Isav odbijen - prezreli smo naše prvorodstvo (Jev. 12:15-17).
Bog nam uvek sudi prema meri prosvetljenja koje smo dobili. Isus je rekao Jevrejima njegovog vremena da će njihova osuda biti mnogo teža nego Sodomi i Gomori, jer su oni dobili mnogo veće otkrivenje istine od ovih gradova (Mt. 11:20-24).
Isto važi i za Veliku Britaniju tokom poslednja tri veka. Malo drugih naroda su imali takav pristup Reči Božjoj kao što je to bilo dato britanskom narodu. Kroz kulturu i tradiciju, preko crkve i jevanđelista, i kroz štampanu reč. Britanija je bila blagoslovenija od svih drugih naroda, jer je posedovala znanje istine Božje. Naša osuda za njeno odbijanje danas, biće srazmerna datoj nam privilegiji nekad.
Mnogi hrišćani ne shvataju da Sud Božji ne počinje sa ljudima u svetu, već sa narodom Božjim. Petar je rekao hrišćanima u svoje vreme: "Jer je vreme da se počne sud od kuće Božje. Ako li, pak, prvo od nas, kakav će biti kraj onima koji se protive Božjemu evanđelju?" (1. Pet. 4:17 DS). Ove reči se u istoj meri odnose i na crkvu u bilo kojoj zemlji danas.
Od svih greha koji bi se mogli nabrojati i istaći protiv savremene crkve, dovoljno je da se spomenu samo dva: materijalizam i kompromis.
U Luki 17:26-30 Isus je predvideo da će period pre Njegovog povratka biti kao u dane Noja i Lota. On je spomenuo konkretno osam aktivnosti koje su bile karakteristične u te dane: hrana, piće, ženidba, udaja, kupovina, prodaja, izgradnja i sadnja. Ipak, ne postoji ništa posebno ili grešno u bilo kojoj od ovih aktivnosti. Šta je onda bio problem?
Problem je bio materijalizam. Ljudi tih dana su postali toliko zaokupljen svim tim materijalističkim aktivnostima, kroz koje u nastojali utoliti svoje telesne želje, da su postali nesvesni predstojećeg Suda Božjeg. I kada je presuda došla, oni su bili potpuno nespremni - zatečeni. Isto važi i dan danas za većinu nominalnih hrišćana širom sveta. Ako se očekuje da će se konačna presuda od Boga iznenada odigrati, uz neočekivani povratak Isusa Hrista, oni će biti zatečeni potpuno nespremni.
Kao i materijalizma, i greh kompromisa često ide nepriznat - neprimećen. Pre oko dve godine, dok sam se molio, imao sam mentalnu sliku unutrašnjosti jedne tipične crkvene sale sa redovima klupi i platformom sa propovedaonicom, klavirom i tako to. No, cela sala je bila prožeta nekom vrstom magle. Obrisi stvari su se mogli nazreti, ali ništa nije bilo oštro vidljivo. Dok sam se pitao šta ta magla predstavlja, Bog mi je dao jednu jasnu reč: kompromis.
U većini savremenih crkava, mnogo osnovnih moralnih načela i doktrinarnih istina, koje su tako jasno utvrđene u Novom zavetu, postale su zamagljene i neefikasne. U Prvoj Korinćanima 6:9-10 Pavle je istakao: "Ili ne znate da nepravednici neće naslediti carstva Božjeg - Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ne preljubočinici, ni mekušci, ni pederasti, ni lupeži, ni grabljivci, ni pijanice, ne opadači, ni razbojnici, neće naslediti carstva Božjeg!" (DS) Ipak, crkva je danas puna ljudi koji čine ove grehe, a ona to potpuno nezainteresovano toleriše - pravi kompromis. U stvari, došlo je vreme da se i pohvali kakvim gresima (npr. homoseksualnost) svojih članova, jer je postala "politički korektna".
Neki čovek koji je dugo godina bio član neke crkve, leži u bolnici i umire od AIDS-a, on se zarazio kroz praktikovanje homoseksualnosti. Tokom svoje bolesti on je konačno primio Hrista i počeo da čita Novi zavet. Nakon čitanja nekih delova u Novom zavetu, on je poslao hitnu poruku osobi koja ga je dovela Hristu: "Dođite i molite se za mene, trebam izbavljenje, jer nikada nisam znao da ima nešto loše u mom načinu života."
Nažalost, glavna odgovornost za erozije i odbacivanje mnogih temeljnih istina hrišćanske vere po crkvama ne leži na svetu, već na samim vođama crkvi. Postala je već redovna pojava da se čuje od nekog crkvenog glavešine kako poriče Hristovo devičansko rođenje, kako dovodi u pitanje božanstvo Isusa Hrista, ili kako se prećutkuje, negira, pa čak i ismeva potreba za pokajanjem i spasenjem.
Možda vrhunac ovog tragičnog samo-destruktivnog procesa u crkvi Velike Britanije je bio u tzv. posebnom "Inter-Faith" bogosluženju, tj. ekumenskom bogosluženju, održanom po britanskim katedralama i parohijama. Kenterberijski nadbiskup (Archbishop of Canterbury) je otvoreno i javno učestvovao u obožavanju lažnih bogova zajedno uz vođe hindu, budističke, muslimanske i sika religije. Sličnom bogosluženju je čak jednom prilikom prisustvovala i sama Britanska kraljica, koja se obavezala svojom zakletvom, pri svome krunisanju, da će "braniti hrišćansku veru". Šta Bog misli o svemu ovome jasno ističe u Osiji 5:10 gde kaže: "Knezovi su Judini kao oni koji premeštaju među; izliću na njih kao vodu jarost svoju." (RDK)
Ipak, unutar crkve i dalje postoji iskreni ostatak odanih sledbenika Isusa Hrista. A ako smo i mi među njima, kako onda Bog od nas zahteva da odgovorimo na sadašnju krizu u crkvi?
Jedan jasan odgovor je dat u Drugoj Dnevnika 7:14: "I ponizi se narod moj, na koji je prizvano ime moje, i pomole se, i potraže lice moje, i povrate se od zlih puteva svojih, i ja ću tada uslišiti s neba i oprostiću im greh njihov, i isceliću zemlju njihovu." (RDK) Fraza,"narod moj, na koji je prizvano ime moje", se odnosi na sve hrišćane koji uzimaju ime Isusa Hrista na sebe.
Zadnjih 30 godina ja sam mnogo puta propovedao na ovaj stih iz Pisma, ali nedavno sam bio suočen sa šokantnim otkrivenjem! Božji narod u našem vremenu nije nikada ispunio prvi uslov. Mi se nikada nismo zaista ponizili pred Bogom. Naš ponos - kako religiozne i rasne pozadine - stoji kao barijera koja čini da ne dobijamo odgovor na naše molitve za nas same i za naš narod.
Kroz mnoga delovanja Boga u mome životu, ja sam naučio da najefikasniji način za mene jeste onda kada se ponizim. To je nešto vrlo jednostavno, to je priznanje mojih greha Bogu. Kada priznajemo naše lične grehe Bogu, nemoguće je da se to učini sa stavom ponosa, jer se mora doći ponizno pred Boga.
Osim toga, ja razumem da je Bog sam sebe obavezao da nam oprosti samo one grehe koje mi priznajemo pred njime i kajemo se zbog njih. "Ako li priznajemo grehe svoje, veran je i pravedan da nam oprosti grehe i očisti nas od svakoga zla." (1. Jn. 1:9 DS) Nepriznati gresi su neoprošteni gresi. Dakle, barijera ponosa gradi drugu barijeru neoproštenih greha.
Biblija nas podstiče da ispovedamo naše grehe ne samo Bogu, već i jedni drugima. "Ispovedajte, dakle, jedan drugome grehe i molite se Bogu jedan za drugoga, da ozdravljate. Mnogo može pomoći snažna molitva pravednoga." (Jak. 5:16 DS) Ispovedajući naše grehe Bogu mi se bavimo našim vertikalnim ponosom, dok priznajući naše grehe jedni drugima mi se bavimo našim horizontalnim ponosom. Teško da možemo imati stav ponosa prema nekome kome smo upravo priznali naše lične grehe.
Ovo se posebno odnosi na odnos između muža i žene. Oni koji redovno ispovedaju svoje grehe jedni drugima ne bivaju međusobno odvojeni barijerom ponosa - uživaju prisnije zajedništvo. Osim toga, priznanje greha je osnovni preduslov za efikasno molitveno posredovanje (zastupanje). Danilo je pohvaljen kao jedan od velikih pravednika u Bibliji, ali kada je krenuo da se moli za svoj narod Izrael, počeo je to priznavanjem svog udela u njihovom (nacionalnom) grehu (Danilo 9:3-13).
Verujem da Bog čeka na nas hrišćane da se ponizimo pred Njime i da jedni drugima ispovedimo svoje grehe - da se ponizimo. Tek nakon, što to uradimo, možemo dalje od Boga traži isceljenje naše zemlje - probuđenje.
No, moram dodati još i reč upozorenja. Nemojte početi sa nekom morbidnom i teatralnom introspekcijom! Sveti Duh je "prst Božiji" (Mt. 12:28; Lk. 11:20). Zamolite Boga da stavi svoj prst na grehe koje trebate priznati. On će to učiniti sa nepogrešivom tačnošću, verovatno će na svetlo izvesti grehe koje nikada niste ni prepoznali kao grehe!
Iako sam ja ograničio ovu analizu na duhovnu situaciju u Velikoj Britaniji. Mnogo od onoga što sam rekao, međutim, važi i za druge narode koji su naslednici judeo-hrišćanskog nasleđa i za crkve širom sveta. Neka Bog svima nama pomogne da prihvatimo našu ličnu odgovornost!
Izvor: Teaching Letter, No. 1.
^vrh
VRLINE PRIVLAČE
- Aleksandar Birviš
Pretpostavljam da znaš šta su vrline ili - kako su stari voleli da kažu - dobrodetelji. To su karakterne osobine koje čoveka čime boljim, plemenitijim i duhovno lepšim. Za hrišćane su vrline neophodnost. Gospod menja ljude ne bi li ih ispunio dobrim osobinama. Samo tako hrišćani mogu govoriti o čestitosti.
U svetu bez Boga ne govori se o vrlinama. Tamo se ljudi cene po jednom merilu koje se nalazi u Svetom Pismu. To je uspeh.
Na prvi pogled izgledalo bi da nema mesta razgovoru o vrlinama. Od malena nas uče da budemo uspešniji. Sva druga merila, pogotovo karakterne osobine po primeru Gospoda Isusa Hrista, predstavljaju kočnicu za čoveka koji želi uspeh.
Ipak vrline imaju svoju vrednost. One su privlačne, ali kod "onih drugih". Nepošteni poslodavac čezne za poštenim radnikom. On zna da ne bi postao poslodavac da nije nekada potkradao svog gazdu. Zato se grozi pomisli da njegov radnik može biti onakav kakav je bio on sam.
Slično je i sa lošim radnikom. On bi jako voleo da ima krotkog i velikodušnog poslodavca. Ukoliko je gazda prostodušniji, utoliko je poželjniji. Lakše će ga radnik potkradati. Neće biti potrebno mnogo veštine da se takvom poslodavcu nešto zakine i na nečem podvlači.
Vrline poštuju i razvratnici. Neverni muž bi želeo da ima povučenu, poniznu, poštenu i krotku ženu. On smatra da su obavezne ženske vrline koje muškarca ne obavezuju. Njemu je prirodno da živi po prirodi, a priroda baš i ne zna šta je bračna vernost. Naravno, za razvratnika je prirodno da razvrat bude njegova povlastica, a da njegova žena i deca budu lišena te povlastice.
Međutim, i razvratna žena slično misli. Ona bi se vrlo rado udala. Njen ideal nije muž koji se razuzdano ponaša. Naprotiv, ona očekuje da nađe čoveka koji će biti pošten, veran, milosrdan, privržen kući, braku i porodici. Ona se grozi kafanskog čoveka. Žestoko joj smeta da muž bude sličan njoj. (Suprotnosti se privlače. Kakva ironija!).
Naš Spasitelj Gospod Isus Hristos, drugačije gleda na vrline. Napomenuću Njegova dobro poznata "Blaženstva", izreke kojim je započeo svoju besedu na gori (Mt. 5:3-12).
"Blaženi siromašni duhom, jer je njihovo Carstvo Nebesko.
Blaženi koji plaču, jer će se utešiti.
Blaženi krotki, jer će naslediti zemlju.
Blaženi gladni i žedni pravde, jer će se nasititi.
Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani.
Blaženi čisti srcem, jer će Boga gledati.
Blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božiji nazvati.
Blaženi prognani zbog pravde, jer je njihovo Carstvo Nebesko.
Blaženi ste kad vas sramote i progone i lažući govore protiv vas svakojake rđave reči, zbog mene. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima; ta tako su progonili i proroke pre vas."
Blaženstva su uslovljena, povezana s posledicama. Tako ih treba razmatrati. Svetovni ljudi će ih videti nekako drugačije, ne zato što su Blaženstva nešto drugo za njih, a nešto drugo za Hristove vernike i vernice, nego zato što nam vera u Spasitelja i spasenje menja sveukupni život pa i način posmatranja svega postojećeg. Vrline sadržane u Blaženstvima razmatram prema poretku izloženom u Evanđelju po Mateju.
Prvo blaženstvo: Blaženi siromašni duhom, jer je njihovo Carstvo Nebesko. Ovo znači da su pred Bogom u posebnom ozračju ljudi koji su se odrekli gordosti.
Ovozemaljski vladari bi voleli da imaju podanike bez gordosti i ponosa. Kako bi uspešno vladali državom u kojoj svi cene vladara, a niko ne ceni sebe. Međutim, takvim se častima oni neće počastiti. Za siromašne duhom je predviđena jedna drugačija vlast. Njima je obećano Carstvo Nebesko. Tako je rekao Gospod i tako mora biti.
Drugo blaženstvo: Blaženi koji plaču, jer će se utešiti.
Političari vole ljude koji plaču. Ljudi na vlasti i ljudi iz opozicije ne znaju mnogo da li je tuga vrlina ili je nedostatak vrlina. Ipak, i jedni i drugi ostvaruju svoj politički uspeh na tuđem jadu. Obećavaju nešto što će utrti suze. Plač ostaje, a oni po suzama doplivaše gde im mesto nije. Za razliku od njih, Gospod ima stvarnu utehu za ožalošćene. Neće nas utešiti ni lično staranje ni briga okoline. Uteha je u Bogu živome.
Treće blaženstvo: Blaženi krotki, jer će naslediti zemlju. To jest: trajno bogatstvo pripašće onima koji se odriču sile i onda kad je imaju na svojoj strani.
Krotki ljudi su prijatniji ovom svetu od nabusitih i bahatih. Svetovni čovek se trudi da bude nametljiv, ali voli da mu krotki ljudi obavljaju poslove. Krotke devojke se brže udaju nego li žustre. (Kaže se: "Pitomu pticu je lako uhvatiti"). Krotki se neće buniti, neće pribegavati sili, pa ni svoje vlasništvo neće braniti silom. To može biti sila zakona, oni se neće ni u nju mnogo uzdati. "I koji hoće da se sudi s tobom i košulju tvoju da uzme" - kaže Gospod Isus - "podaj mu i haljinu". Ipak, krotki neće biti bez dobitka. Oni će naslediti zemlju, a zavojevači i nasilnici će je izgubiti.
Četvrto blaženstvo: Blaženi gladni i žedni pravde, jer će se nasititi.
Ljude na vlasti privlači moja i tvoja žeđ za pravdom. Svako voli objavljivanje pravde. Međutim, niko od njih neće priznati, a dobar deo i ne uviđa, da zbog nedostatka pravde raste glad za hranom i žeđ za vodom. Nepravedna raspodela dobara je goruće pitanje savremenog sveta. Nepravde u zdravstvenoj zaštiti su uzrok teških nevolja za dobar deo sveta. Nas će puštati da objavljujemo pravdu, ali će drugi nastojati da je sprovede u život kako bi sačuvali svoja nepravedno stečena dobra i položaje. Bog je, ipak, jedini koji određuje šta je pravda i kako se ona najprikladnije ostvaruje.
Peto blaženstvo: Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani.
Nadmeni i nasilnici vole milostive. S milostivima se svašta može činiti. Oni se ne svete. Oni se staraju za pomilovanje. Treba li milostivi da se odriču milosti kad vide zloupotrebe i dožive zlostavljanja? Ne. Neka milostivi i nadalje budu milostivi. Njima je Gospod Isus obećao da će biti pomilovani. Svakome će kad-tad biti potrebno da primi pomilovanje. Sve naše zasluge su uništene. Hristovu reč niko i ništa neće osporiti ni na sudovima privremenim, ni na sudu večnome.
Šesto blaženstvo: Blaženi čisti srcem, jer će Boga gledati.
Ljudi čistoga srca imaju čiste misli, čista htenja i čista osećanja. Svetovnim ljudima je to zagonetka. Ipak, svi osećaju potrebu za ljudima čistog srca. Čovek čistog srca je pouzdaniji kao blagajnik, stručniji je kao majstor, poverljiviji je kao vaspitač, verniji je kao savetnik. Šta svetu smeta? Smeta ukor. Ljudi čistog srca dokazuju samim svojim postojanjem: moguće je da čovek bude bolji i moguće je da čovek neposredno upozna Gospoda. To vređa ljude, zato što svetovni ljudi misle da su najbolji, a ako u Boga veruju, onda tom Bogu mnogo zameraju. Najednom se pred njima pojavljuju drugi ljudi, drugi način življenja i drugo životno usmerenje. Tu su, ali su drugačiji. Pristupni su, ali su odvojeni.
Sedmo blaženstvo: Blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božiji nazvati.
Političari neprestano govore o miru. Kad bi to bilo istina, svet bi bio prepun sinova Božijih. Međutim, to su priče za birače. Iza tih priča su pritajeni osvetnici i osvajači: uspavljuju protivnike i dobijaju na vremenu. (Smirili bi oni svet pretvarajući ga u groblje).
Osmo blaženstvo: Blaženi prognani zbog pravde, jer je njihovo Carstvo Nebesko.
Svet se šepuri: raspravlja o pravdi. Ipak, taj svet nepoštedno po svojim sudovima povlači ljude koji traže da se pravda dosledno sprovodi. Pravednike žestoko progone zato što nastoje da žive po volji Božijoj. Od sveta se bolje ne može očekivati. Zato se pravednici ne povlače pred progonima. Njima je Spasitelj zajemčio Carstvo Nebesko. Njega radi oni trpe.
Deveto blaženstvo: Blaženi ste kad vas sramote i progone i lažući govore protiv vas svakojake rđave reči, zbog mene. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima; ta tako su progonili i proroke pre vas.
Deveto blaženstvo je završno blaženstvo. Ljudi vole prognanike, izbeglice, raseljene. Oni su odlična građa za televizijske, novinske i radio izveštaje. Svetu su tvoja stradanja neka vrsta egzotike, uzbudljivog filma bez velikih zvezda. Izveštači i novinari ne spominju proroke od starina. Njima su važne novosti. Ti si im važan kao vest. Inače si beznačajan i prepušten progoniteljima.
Nemoj žaliti ako se svetu ne sviđaš. Žali ako si toliko sličan bezbožnicima te im se sviđaš. Gledaj Hrista. On je trpeo i pobedio. Ti pobeđuješ s mnogo manje trpljenja. Ti ne nosiš na sebi grehe svega sveta. Ti donosiš Evanđelje: Hristos spasava, Spasitelj caruje, ti si spasen, jer te je Gospod zavoleo. Gospodu slava u sve vekove. Amin.
Izvor: Poruke pomirenja - Ikonos (TWR, www.twr-serbia.org).
^vrh
ŽIVOT KAO POEMA
- Emet Batervert
Spoznaja da grešnik ne zaslužuje svoje spasenje zbog svojih ranijih dobrih dela ne bi trebalo da zaslepi hrišćane. Dobra dela treba da čine u skladu sa Božjom namerom i sa njegovom voljom, na ovo nas podseća apostol Pavle: "Jer, mi smo njegovo delo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra dela koja je Bog unapred pripremio da ih činimo" (Ef. 2,10 DS).
O kakvim dobrim delima je ovde reč? Da li su ona povezana sa Božjom voljom i našim spasenjem? Razmišljajmo o tome šta to može činiti svaki hrišćanin bez obzira na svoje talente i obrazovanje.
Reč koja je prevedena sa "njegovo delo", je u grčkom poiema, što je isti koren sa reči poema - pesma. A to znači "nešto stvoreno". Ovaj izraz ponovo nalazimo u Rimljanima 1,20, ali u množini, a odnosi se na svedočanstvo, kojim stvorenja u prirodi prikazuju veličinu i silu Stvoritelja (usp. Psalam 19).
No, sama priroda u potpunosti ne otkriva Božje jedinstvo, njegovu svrhu, pravednost, ljubav i nužnost. To čini samo raspeti i vaskrsli Sin - Isus Hrist. Znači, Bog je planirao da objavi sebe u punini i da svu tvorevinu povrati sebi kroz Hrista i njegov krst (Ef. 1,10; Ef. 2,14-16; Kol. 1,19-20). Crkva je sada Božje "stvorenje" koja treba da objavi njegov plan (Ef. 3,10-11). Ovakav rad uključuje više od čisto formalnog programa evangelizacionog naučavanja.
Svrha i poticaj
Crkva obznanjuje Božji plan naveštanjem Radosne vesti - Jevanđelja. No, mudrost i snagu Radosne vesti najdelotvornije obznanjuje pojedinačni hrišćanin svojim životom koji je podređen Hristovom Duhu. Izgleda da je to ono što posmatraju anđeoska bića u Prvoj Petrovoj 1,12. Bog je svojom suverenom milošću ovaj posao poverio čoveku, a ne anđelima, niti Izraelu, niti bilo kojoj drugoj zemaljskoj ustanovi. Bog je na taj način izabrao da se proslavi u crkvi (Ef. 2,6-8; Ef. 3,21).
Mi svakodnevnim prikazom naše vere i života, u Hrista, doslovno izgrađujemo svoje spasenje sa strahom i drhtanjem, a posledica toga je da Bog kroz nas dovršava svoju volju i svoju nameru (Fil. 2,12-13). Naša motivacija za to treba da bude i činjenica da naša konačna nagrada zavisi od toga sa koliko predanja izvršavamo povereni nam posao (1. Kor. 3,12-15).
Pavlov hitni poziv hrišćanima njegovih dana važi i za nas danas, jer i mi osećamo snažni uticaj sve brže rastućeg greha, isprazne religioznosti i bezbožnosti u našem društvu. U poslednja tri poglavlja poslanice Efescima Pavle ističe kakav je to poziv: "Molim vas, dakle, ja, sužanj u Gospodu, da se vladate kao što dolikuje zvanju kojim ste pozvani." (Ef. 4,1 DS).
Crkva
Briga hrišćana je u prvom redu sama crkva (Ef. 4,2-6). Ona treba da prikazuje Hristovo od greha izbavljeno i promenjeno društvo, ona je predznak samoga neba (Fil. 3,20).
Isus je upozoravao da crkva u kojoj se članovi ne ljube koja je razjedinjena ne može uspešno da prikaže Božju mudrost, koja je u stanju da u sebi ujedini mnoštvo različitosti (Jn. 13,34-35; Jn. 17,20-23). Znači, hrišćanin mora da se vlada ponizno, nežno, strpljivo i ljubazno, nastojeći da pomaže crkvi da se održi jedinstvo Duha, kako je to Pavle prikazao.
Odvojeni život
U svim područjima života hrišćanin mora da živi kao dete svetlosti, potpuno odvojeno do taštih, čulnih i lažnih filozofija mračnog sveta u kome živi (Ef. 4,17-32; Ef. 5,1-20). Danas to znači da on mora da odluči da li će slediti Bibliju ili humanističke ideje ili Nju Ejdž filozofiju; da li će želeti da se u svome razmišljanju dopadne Bogu ili da bude na glasu u svojoj sredini.
Pavle takođe poziva i na potpuno odvojenje od besplodnih dela tame. Ovo uključuje sve vrste seksualne nemoralnosti, zla dela, dvosmislene šale i čulne želje. Ne bi smeli da svesno potičemo ništa što bi širilo homoseksualnost, pornografiju ili bogohulne šale koje se tako javno reklamiraju preko TV-a, u noćnim klubovima, pozorištima, filmovima i kroz časopise i knjige.
Sve ovo može izgledati kao plivanje protiv struje u kom teče razmišljanje i ponašanje ovog sveta. I jeste, i jeste teško. No, hrišćanin snagu za ovo crpi iz svog zajedništva sa Gospodom, u radosti Gospodnjoj. Kada svoju radost u Hristu izražavamo kroz duhovnu muziku. Hrišćansko zajedništvo daje trajnu radost, koju ni jedna zabava ovog sveta nikada ne može da da.
Porodica
Hrišćanin i u svome domu možda više nego bilo gde treba da pokaže da je postao "nova poema" u Hristu.
Živeti ovde u svetlu znači živeti u poniznom prihvaćanju jedan drugoga u međusobnom poštovanju Hrista radi (Ef. 5,21-33; Ef. 6,1-4). Ljubav prema Hristu i međusobna ljubav jeste rešenje za svaki problem, za svaki nesporazum. Dom u kome se praktikuje ono što Pavle ovde naglašava jeste jedan od najdelotvornijih prikaza spasonosnog Božjeg plana među ljudima. Ako Hrist nije u stanju da drži na okupu hrišćanski dom, onda će se oni koji sumnjaju s pravom se pitati da li je On u stanju da ujedini, oprosti i promeni one koji u Njega ne veruju. Hrišćanin koji svojevoljno doprinosi razaranju doma moraće za mnoge da odgovara na sudnjem danu, jer je odbijao da se povinuje Reči Božjoj i tako bio na sablazan mnogima.
Na poslu
Hrišćanin svoje dobro delo prikazuje i na svom radnom mestu. Naravno, to zahteva odvažnost i veru (Ef. 6,5-9). Biće mirotvorac koga Bog blagosilja (Mt. 5,9). Hrišćanin i u neprijatnom radnom danu može da bude delotvoran svedok Božjeg plana izmirenja, ako je spreman da "umre sebi" i podredi se vođstvu Hristovog Duha.
Konačno, moramo priznati da su Sotona i zle sile natprirodnog sveta takođe stvarnost (Ef. 6,10-18). Uspešan prodor neznabožačkih religija i istočnjačkih filozoflja u našu pretežno hrišćansku kulturu pokazuje da su mnogi hrišćani prevareni praznim rečima. Hrišćanin je kadar da nadvlada natprirodne sile Sotone, ali samo natprirodnim oružjem koje mu je Bog stavio na raspolaganje. Bog nas naoružava darovanom Istinom i Duhom koji preobražava život i ruši Sotonske utvrde (2. Kor. 10,3-5).
* * *
Na sve ove načine mi prikazujemo pred palim čovečanstvom da je Božji plan u Hristu i mudar i silan - da funkcioniše i dobro čini.
Dakle, najbolje "dobro delo" za ovaj svet koje možemo učiniti jeste da mi verno s naše strane prikazujemo svoju ličnu veru u Hrista tako što ostajemo u bliskom zajedništvu sa Bogom, i ozbiljnim naporima da živimo prema Reči Božjoj i da na molitvi stražimo.
Imajmo uvek na umu da naše svakodnevno prikazivanje Božje milosti i sile je vidljiv prikaz (demonstracija) Njegove večne slave onima koji ga još ne poznaju (Ef. 1,4-6; Ef. 1,11-14). Na ovaj način mi činimo "dobra dela koja je Bog unapred pripremio da ih činimo"; i tako ujedno ispunjavamo osmišljenu svrhu života - našeg života. Ukoliko ovako živimo, tada možemo sa punim pouzdanjem gledati u susret Danu Gospodnjem, i da čujemo reči: "Dobro, slugo dobri i verni! U malom si bio veran, nad mnogim ću te postaviti: uđi u radost gospodara svoga!" (Mt. 25,21 DS).
^vrh
BOŽJE NASLEDSTVO
- Robert W. Smith
"Zato i ja čuvši za vašu veru koju imate u Gospodu Isusu i za vašu ljubav prema svima svetima, neprestano zahvaljujem za vas, spominjući vas u svojim molitvama, da Bog Gospoda našega Isusa Hrista, Otac slave, dade vama duha mudrosti i otkrivenja - da ga poznate, prosvećene oči vašeg srca - da znate kakva je nada na koju vas je pozvao, kakvo je bogatstvo njegovog slavnog nasledstva među svetima, i kako je prevelika njegova sila prema nama koji verujemo - shodno delotvornosti njegove silne moći, čije je dejstvo pokazao na Hristu kada ga je vaskrsao iz mrtvih..." (Ef. 1,15-20 EČ)
Pavlove molitve su uvek vrlo značajne i dalekosežne. One uvek zahvataju samu suštinu problema.
Pavle ovde moli prvenstveno za tri divne stvari. On kaže: "da znate..." Znate šta? (1) Koliku (nam) nadu pruža njegov poziv, (2) koliko bogatstvo slave krije njegovo nasledstvo među svetima, i (3) koliko je u nama koji verujemo izvanredno velika njegova snaga. Ove tri stvari su sažetak onoga što Gospod želi da shvatimo i šta On očekuje od nas kao pojedinca i crkve.
Prva i treća od ovih stvari su vrlo uzbudljive i vrlo značajne. Međutim, hteo bih se usredsrediti na onu srednju: "bogatstvo njegovog slavnog nasledstva među svetima". Ovo je na neki način vrlo neobičan izraz, jer govori da Bog ima nasledstvo - da Bog ima nešto da dobije čime bi se obogatio. Našim ušima to može zvučati čudno budući da On sve poseduje! Pa kako onda On može imati nasledstvo? I tako je sve Njegovo. A ipak, Božja Reč, kroz Pavla, sadrži ovu misao. To je prvo što je ovde neobično.
Drugo je to što to nasledstvo smo mi koji smo u Hristu, i ovo je još više iznenađujuće, jer nismo naviknuti da ovako visoko razmišljamo o sebi. Najčešće u sebi ne vidimo mnogo toga dobrog a što bi Boga usrećilo. Kako je Bog uopšte mogao u nama pronaći nešto što bi moglo povećati bogatstvo Njegovog bića? Pa, On ima sve!
Međutim, tekst kaže upravo to. Bog želi da shvatimo ovu istinu - da mi kao Njegov narod na neki način možemo doprineti punini Onoga koji ispunjava celi svemir. Ovo je nešto od čega se čoveku zavrti u glavi! Onaj koji ispunjava sve nekako postaje puniji i još bogatiji zbog nas. Da, to je paradoks ali Gospodu izgleda da ne smetaju paradoksi. Usput govoreći, neki tumači zaobilaze ovu istinu, ublažavaju je ili obrađuju. Njihovo nastojanje ipak nije valjano, jer se misao ponavlja i potvrđuje na kraju poglavlja (Ef. 1,22-23). Pavle tu govori o Isusu kao o "glavi crkve" a crkvi govori da je ona "punina onoga koji ispunjava sve u svima". Zapanjujuća tvrdnja! Začuđujuće je to da mi nekako možemo pridodati slavi Onoga koji je sve stvorio, ko sve ima, koji je punina punine.
Ali kako Bogu omogućiti da uživa u svome nasledstvu? Trebamo dozvoliti Gospodu da uživa, da unovči nasledstvo koje je Njegovo i koje se nalazi u svetima. A On to želi. Božja Reč, a posebno ova knjiga Efescima, stvarno sadrži "Uputstvo o unovčavanju nasledstva" te mu možemo dati ono što mu s pravom pripada - Njegovo nasledstvo među svetima. Možemo spoznati i ispuniti sve što Bog ima na umu ako shvatimo ova tri izraza: nada Njegovog poziva, bogatstvo slave Njegove baštine i veličinu Njegove snage.
Nada
Prvo, kakva je to nada na koju nas je pozvao?
Nada njegova poziva tiče se onoga što treba da smo u Gospodu - ne delovanje, ne programi; jednostavno ono što mi treba da smo. Na primer, reč "crkva" bi se s grčkog trebala prevesti doslovno "oni koji su pozvani". Mi smo pozvani da pripadamo Bogu. Kao što kaže Petar u svojoj prvoj poslanici, mi treba da smo "narod koji pripada Bogu". Jedan stari prevod to drukčije prevodi, tamo stoji da moramo biti Božji "poseban narod". To svakako ne znači "čudan". To znači da treba biti narod za koji će svi nedvosmisleno potvrditi da pripada Bogu.
I drugo, treba da smo "ispunjeni do sve punoće Božije" (Ef. 3,19). Kakva želja, kakvo stanje! Na temelju toga vidimo da bi trebalo da budemo oni koji primaju i oni koji daju dalje. Savremeni radio primopredajnik je prikladno poređenje. On prima i prenosi. Isto tako i mi treba da neprekidno primam dodire Božje milosti i da ih šaljemo dalje. Moramo biti obnovljeni u Njegovu sliku a zatim odražavati Njegov lik pred drugima. To je nada našeg poziva.
Tako izgleda život ispunjen nadom. Suština toga je "Hrist u vama", i to je pouzdano očekivanje Gospoda, te posedovanje i odslikavanje slave Gospodnjeg karaktera. To je ono što primamo i širimo dalje. Bog čezne da ispuni ovu nadu u nama iz dana u dan ne samo u večnosti nego u vremenu, sada i ovde.
Bogatstvo
Kad biste imali nasledstvo, što biste najviše voleli da ono bude? Bog kaže da ima nasledstvo. Šta On želi da to bude? Šta mi stvarno možemo dati Bogu? Šta mu možemo ponuditi i šta bi to pridodalo Njegovoj punini punoće? Rekli bi da ne postoji ništa takvo.
No, ipak nešto postoji. Jeste li ikada razmislili o činjenici da je čovečje srce jedino mesto u celom svemiru iz kojeg je Boga moguće isključiti? Izbaciti napolje (Otk. 3,20). Bog nam je dao jedinstvenu slobodu da mu kažemo "Ne" i odbijemo ga. Svakako, snosićemo posledice svoga izbora i možda nam se to neće dopasti; jer nam one mogu doneti "pakao" već ovde na Zemlji, a kasnije i u večnosti. Bilo kako bilo, Bog nekako (očito zato što nas ljubi) ne želi zaobići našu volju i manipulisati sa nama, već traži naš pristanak u vezi sa svim. On traži naš pristanak i saradnju. I baš tu je prostor gde mu mi možemo dati njegovo nasledstvo - ili mu ga uskratiti.
Što se mene tiče, ja mu želim dati sve. Ništa mu ne želim uskratiti. Ono što je učinio za mene i u meni je tako veliko da jednostavno nemam reči da mu se u ičemu suprotstavim. Stoga jednostavno želim slediti Njegov plan. Nadam se da je to i vaša želja.
Pogledajte treće poglavlje Efescima i pročitajte opis Njegovih veličanstvenih nauma. Pavle kaže da mu je dana posebna milost:
"Meni, najmanjem od svih svetih, dana je ova blagodat - da mnogobošcima kao radosnu vest objavim neistražljivo bogatstvo Hristovo, i da svima rasvetlim u čemu se sastoji tajna koja je od večnosti bila skrivena u Bogu, tvorcu svega, da bi se sada poglavarstvima i vlastima na nebesima posredstvom Crkve obznanila mnogorazlična mudrost Božija." (Ef. 3,8-10 EČ)
"Da bi se sada poglavarstvima i vlastima na nebesima posredstvom Crkve obznanila mnogorazlična mudrost Božija". Razumete li šta to znači? To znači da Bog želi da ljudi i anđeli shvate mnogovrsnu Božju mudrost kroz crkvu a koja smo vi i ja. To je zapanjujuće. Jedan propovednik je na temelju ovog odeljka crkvu nazvao "Božjim fakultetom za anđele". Naziv je sasvim prikladan budući da i u Svetom pismu čitamo da anđeli uče o Bogu gledajući na ono šta Bog čini u vama i u meni - u crkvi.
Šta mogu anđeli videti ili naučiti? To se često pitam. Kakve lekcije mi dajemo? Znate li što saznaju o nama i o Bogu? To možemo saznati u Efescima: "I vas koji ste bili mrtvi zbog prestupa i greha svojih, u kojima ste nekad živeli po duhu ovoga sveta, po vladaru vazdušnih sila, duh koji (i) sad radi u sinovima nepokornosti." (Ef. 2,1-2 DS). Dakle, Bog je s nama počeo kao sa materijalom prilično lošeg kvaliteta, a na kraju će od nas učini nešto što će biti na slavu Njegovu imena.
Sila
Tako dolazimo do zaključne istine:
"... i kako je prevelika njegova sila prema nama koji verujemo - shodno delotvornosti njegove silne moći, čije je dejstvo pokazao na Hristu kada ga je vaskrsao iz mrtvih i posadio sebi s desne strane na nebesima, iznad svakog poglavarstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i nad svakim imenom koje se naziva ne samo na ovom svetu nego i u budućem. I sve je pokorio pod njegove noge, a njega je dao Crkvi za glavu više svega; ona je njegovo telo, punoća onoga koji sve ispunjava u svemu." (Ef. 1,19-23 EČ)
Uočite dve stvari ovde, u Hristu; imamo uskrsujuću silu, silu koja je podigla Hrista iz mrtvih. Međutim, iza uskrsujuće sile nalazi se vrhovni autoritet. Ne postoji niko čiji bi autoritet bio veći od autoriteta Gospoda Isusa Hrista. Pavle ovde jednostavno ponavlja Isusove reči iz Mateja 28,18: "Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji." Ime Isus je najuzvišenije ime zato što je On najuzvišenija osoba koja postoji u svemiru. On poseduje uskrsujuću silu. Njegov autoritet je temelj naše nade. Isus živi i On je Gospod. On nas je pozvao, On nas je učinio svojim nasledstvom a zatim nam podario svoju silu, svojom prisutnošću u nama, da bismo mogli biti u Njegovoj punini, da bismo mu mogli uzvratiti onim za čim čezne Njegovo srce, te tako ispuniti Njegov predivan plan za nas.
Na kraju ove molitve Pavle izriče blagoslov kao krunu svega: "A Onome, koji po svojoj sili koja radi u nama, mnogo više može učiniti nego sve što ištemo ili mislimo, njemu slava u crkvi i u Hristu Isusu u sva vremena, od večnosti do večnosti! Amin." (Ef. 3,20-21).
Nećemo li Mu dozvoliti da uživa u svojoj baštini koja je u Njegovim svetima? U našoj je moći da mu je damo ili da mu je uskratimo.
^vrh
misaone refleksije
BLAŽENSTVA
- Desanka Maksimović
Blaženi oni što vole
zvezde umesto zlata,
mirno će ostaviti zemlju,
smešiće se kad idu
senkom tuđih palata.
Blaženi zanesenjaci
što u zemlji borave sna,
radostima njinim već nema
ni broja, ni konca, ni dna.
Blaženi srca čista,
ma kakvu im zadali ranu,
mahnuće rukom samo.
Gospoda oni vide
pre nego što pred njega stanu.
Blaženi oni što žive
na zemlji od bola svog.
Između svih jadnika
njih voli najviše Bog.
Blaženi razočarani,
ma šta da im se desi,
reći će svako veče:
"Zemlja jesi,
u zemlju ćeš otići."
DECA AMIŠA IMUNA
NA MODERNE BOLESTI I ALERGIJE
- Preuzeto sa Interneta
Indijanapolis - Deca amiša, odrasla na seoskim farmama na severu američke savezne države Indijane, ne pate od astme, dijabetesa, alergija, niti bilo kog oblika savremenih bolesti.
Istraživanje o zdravlju amiške dece
Švajcarski naučnik Mark Holbrejhm koji je istraživao zdravlje amiške dece kaže: "Zaključak je da je stopa savremenih oboljenja veoma, veoma niska kod amiške dece. Zaista, kao da postoji nešto što štiti amišku decu, a šta je to i dalje ostaje nejasno."
Istraživači su upoređivali decu odraslu u relativno zdravim, ruralnim sredinama i došli su do zaključka da su amiška deca zdravija od dece odrasle na evropskim farmama. Štaviše, u poslednjih 20 godina zabeleženo je svega nekoliko amiške dece koja su bila alergična na nešto.
Inače, amiške porodice, od kojih mnoge vuku korene upravo iz Švajcarske, žive u prirodi, daleko od gradova, hrane se organski gajenom hranom, i veoma su religiozne.
Savremene bolesti gotovo nepoznate
Inače, još ranije je pisano o odličnom mentalnom zdravlju Amiša i činjenici da u ovoj zajednici jednostavno ne postoji autizam - što svakako nije samo puka slučajnost. Naime, konvencionalna medicina je često zbunjena time što Amiši nemaju iskustva s autizmom, ili bilo kojom drugom poteškoćom s učenjem koje predstavljaju pošast današnjeg tehnološkog društva.
Prema shvatanjima prosečnih Amerikanaca, koji imaju problema sa gojaznošću, dijabetesom, srčanim bolestima, autizmom, i koje je zahvatila moralna kataklizma, oni žive u društvu koje se vodi staromodnim idealima. Amiška ishrana se sastoji od organske hrane, svežih, lokalno uzgajanih proizvoda, a što je veoma bitno, oni se ne vakcinišu. Uprkos činjenici da farmaceutska industrija ulaže veliki novac u kampanju za vakcinaciju i upotrebu veštačkih lekova, bolesti srca, rak i dijabetes su gotovo nepoznati u amiškim selima.
Zdrava hrana, bez vakcina i velika inteligencija
Hrana koju amiši jedu su organski proizvodi starih sorti uzgajani isključivo na organskom đubrivu i ove zajednice se nikada nisu susrele sa GMO-hranom. U dosadašnjem istraživanju zdravlja Amiša registrovano je samo tri slučaja autizma kod njihove dece. Od tih troje, za dvoje je jasno dokazano da su bila vakcinisana.
Prvi slučaj je bilo kinesko dete koje je primilo nekoliko vakcina pre nego što je usvojeno od strane porodice Amiša. Drugi je bio redak slučaj u porodici Amiša da podlegnu propagandi i medicinskom pritisku za vakcinisanje svog deteta. Pojedini naučnici tvrde da Amiši očigledno imaju poseban super-gen koji ih čini imunim na brojne bolesti savremenog doba.
Takođe, još jedna karakteristika Amiša, a koja je malo poznata, jeste da su oni inteligentniji, s izuzetno naprednom veštinom pisanja koja je na fakultetskom nivou, iako mnogi od njih nikada nisu studirali.
Bog čuva Amiše
Iako je i sam Mark Holbrejhm priznao da postoji nešto što štiti Amiše, ipak je napomenuo da to i dalje ostaje nejasno. Holbrejhm, kao i većina današnjih naučnika isključuje mogućnost delovanja Boga, s obzirom da savremena nauka negira Njegovo postojanje. Kada bi u svoja istraživanja o dobrom zdravlju Amiša uključili i mogućnost da postoji Bog, opisan u Bibliji, tada bi naučnici mogli da pronađu to "nešto".
Poznato je da su Amiši veoma religiozni i da su u njihovom sistemu vrednosti jaka porodica i biblijski moral noseći stubovi. Bog za Amiše nije puka sociološka kategorija, kao za većinu savremenog sveta, već svemogući Tvorac koji utiče na živote ljudi i procese u prirodi, i onaj koji štiti svoju decu.
Upravo taj Tvorac je obećao (2. Mojsijeva 15:26): "Ako budete dobro slušali glas Gospoda, svog Boga, i ako budete radili ono što je ispravno u njegovim očima i ako budete slušali njegove zapovesti i držali se svih njegovih propisa, neću pustiti na vas nijednu bolest."
Izvor: www.vaseljenska.com.
^vrh
Smešna strana
DELOVANJE SOLI
Učiteljica u nedeljnoj školi trudi se deci da objasni "šta to znači biti so svetu", te na kraju iz dece pokušava izvući zaključak.
"Dakle, kako to so utiče na svet, na ljude oko nas?"
Javi se Mirko i reče: "Čini da se ljudi svađaju i razbole!"
Učiteljica ga pogleda zbunjeno i zapita: "Kako to misliš Mirko?"
"Moji roditelji se uvek svađaju oko soli. Tata želi da soli svoje jelo a mama mu to ne da, jer kada tata soli svoje jelo, posle mora kod doktora da mu meri pritisak..."
KIŠNA VEST
Sveštenik na kraju bogosluženja daje obaveštenje crkvi, koja je bila poznata po svojoj nespremnosti da daje novčane priloge.
"Dragi moji, moram vas obavestiti da je krov na našoj lepoj crkvi počeo da popušta, da prokišnjava."
Crkva pobožno i tužno uzdahnu i začuju se usklici: "O, Bože..."
"Ne očajavajte, jer u vezi sa ovim našim problemom imam za vas jednu dobru i jednu lošu vest. Dobra je da imamo novca za popravak, a loša je da se novac nalazi u vašim džepovima."
U crkvi zavlada potpuna tišina...
^vrh
SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.
|