Broj: 85 / 2014.
Novembar - Decembar
SADRŽAJ OVOG BROJA:
* Božja volja ili Božja dozvola - Peter Mackenzie
* Drugo lice milosti - Aleksandar Jovanović
* Vrata slavljenja - V. Duewel
* Rat u nebeskom prostoru - Derek Prince
* Kušnja - John White
* misaone refleksije
* Smešna strana
"A čamac je bio već mnogo stadija daleko od obale, šiban talasima jer je duvao protivan vetar. Oko tri sata noću, priđe im Isus hodajući po moru. Kad su ga ugledali kako hoda po moru, učenici se prepadoše. 'Utvara!'rekoše i od straha počeše da viču. A Isus ih odmah oslovi govoreći: 'Samo hrabro! Ja sam! Ne bojte se!'" (Mt. 14,24-27 SSP)
Učenici su bili preplašeni velikim talasima, tako zatečeni, da su potpuno zaboravili na velika čudesna dela kojima su prisustvovali sledeći Isusa. Oni su se potpuno predali strahu i problemu u kojem su se našli. Neki od njih su verovatno pomislili ili rekli: "Ovo mora da je delo Sotone. Đavo je došao da nas pobije zbog toga, jer smo Njegovi učenici." "Šta smo to loše učinili? Ko od nas ima greh, te nas Bog kažnjava?" "Zašto se ovo dešava nama? Radimo šta nam je On rekao da radimo. Poslušni smo. Zašto nas snađe ova oluja?" "Gde je sada Bog, vidi li On ovo, mari li?" Zaista, u trenucima nevolje i zla, svakome od nas znaju da kroz um prođu ovakve sumnjičave misli.
No, u njihovom najcrnjem času, mi čitamo kako "priđe im Isus". Kako je Isusu moralo biti teško dok ih je gledao kako paniče. On je osećao njihov strah i beznađe. Isus je pomalo odlagao svoj intervenciju, jer je znao da ga nikada neće u potpunosti upoznati niti početi pouzdavati se u Njega dok pun bes oluje ne navali na njih. Isus je planirao da im se otkrije, tako da oni dosegnu krajnju granicu svoje vere u Njega. On je znao da se čamac neće potopiti, već da će ih njihov strah potopiti brže od talasa koji su udarali o čamac.
"Kad su ga ugledali kako hoda po moru, učenici se prepadoše. 'Utvara!'rekoše i od straha počeše da viču." (Mt. 14,26). Učenici nisu prepoznali Isusa u oluji. Videli su sablast - prikazu. Pomisao da je Isus tako blizu, i da je velikim delom deo onoga kroz šta prolaze, nije im bila ni na kraj pameti. Opasnosti na koje svi mi nailazimo s vremena na vreme mogu toliko da nas zaokupe da zaboravimo sve slavne trenutke koje smo doživeli s Njime, i da ne vidimo Isusa aktivnog u našoj zloj situaciji. Umesto toga mi vidimo utvare sumnje.
No, na samom vrhuncu straha, kad je noć najcrnja, oluja najbesnija, vetrovi najglasniji, a beznađe veliko, Isus nam uvek prilazi da nam se otkrije kao Gospodar talasa - Spasitelj u olujama nevolja.
"Glas je Gospodnji nad vodom, Bog slave grmi, Gospod je nad vodom velikom... " (Ps. 29,3 RDK)
Vaša, SIONSKA TRUBA.
^vrh
BOŽJA VOLJA ILI BOŽJA DOZVOLA
- Peter Mackenzie
Kada se dogodi neka strašna nesreća, kada nas snađe zlo, kada se ruši naš mali svet, uvek se javlja pitanje: "Zašto?" Onda razbijamo glavu tražeći teološka objašnjenja te izmišljamo više razloga za "ovakav Božji postupak". Često čujemo i pobožne fraze kao "Bog je tako hteo" ili "ništa se ne dešava slučajno".
Kao mladi hrišćanin prihvatio sam misao da se "ništa ne dešava slučajno" i verovao sam da Bog uređuje svaki detalj moga života. Zato sam pokušavao u svakoj sitnoj nedaći videti Božju svrhu. Navečer čitam Bibliju, na primer, i svetlo se ugasi zbog pregorelog osigurača. Sad moram izmisliti što je tu Božja svrha. Ili, putujem kolima da bih nešto uradio za Boga, i nastaje kvar. Sad treba da nađem Božju skrivenu nameru. Možda idem u kupovinu, tražim nešto važno i nigde to ne mogu kupiti, ceo dan tražim uzaludno. Kako da sad pogodim šta je tajni plan?
Traženje Božjeg plana u svim sitnim neugodnostima dovelo me je u apsurdnu situaciju. Morao sam podvrgnuti svoje shvatanje kritičnom razmišljanju i sve više sam video potrebu da razlikujem između Božje aktivne volje i Njegove pasivne dozvole. Nisam više mogao prihvatiti da Bog aktivno priređuje zlo u životu vernika. Evo nekoliko razloga:
1. Biblija pokazuje Boga kao autora ili začetnika svega što je dobro, kao onoga koji se suprotstavlja zlu. Kada vernike učimo da im Bog priređuje svaku njihovu tragediju, stavljamo ih na muke. Kako mogu verovati da ljube takvog, nemilosrdnog Boga koji im priređuje takve okrutne stvari. Poznavao sam hrišćane koji su se našli u takvom stanju. Nastojali su ljubiti svog nebeskog Oca, ali su duboko mrzeli Onoga koji im je priredio tako okrutnu sudbinu.
2. Mnoge nedaće proizlaze iz čovekove neposlušnosti Bogu i zato ih ne možemo nazvati "'Božjom voljom". Kada me jedan brat lažno optužuje on postupa izričito protiv Božje volje. Kad pijani vozač pređe na trotoar i usmrti moju malu ćerkicu je li to "Božja volja"? Da li je Bog za to da čovek sme da vozi u pijanom stanju? Ako nastane rat, tada strada ogroman broj nevinih ljudi. Pogledajte današnje ratove i strahovite posledice koje ga prate. Da li je Božja volja da se ljudi međusobno mrze i kolju. Ni govora!
3. Jako smo subjektivni, da ne kažem sebični, u svom razmišljanju. Znamo da je svet pun zla. Čitamo u novinama svakog dana o zločinima, ratovima, zemljotresima, uraganima, poplavama, bolestima, gladi i zagađivanju. Sudaraju se avioni, vozovi, brodovi i automobili iz dana u dan. Ljudi stradavaju na svakom koraku. Svet je takav, i mi to dobro znamo. No, prilično smo ravnodušni sve dok tragedija ne pogodi nas lično. Onda Boga bombardujemo pitanjima: "Zašto?"
4. U normalnim uslovima života, kada tražimo objašnjenja, ne pozivamo se na teologiju. Vozovi su se sudarili zato što vozač nije poštovao stop-signal. Pešak je stradao zato što nije gledao kada je prelazio put. Rat je počeo zbog sukoba interesa. Uragan je nastao zbog sudaranja toplog vazduha s hladnim. Zemlja se tresla zbog pomeranja tektonskih ploča. Vazduh je zagađen zbog puštanja dima iz fabrika, i tako dalje. Svet u kome živimo ima svoje prirodne zakone, pa se objašnjenja mogu naći u tim okvirima, iako naša nauka nije uvek dorasla tome. Zbog svega ovoga došao sam do sledeća četiri zaključka.
1. Bog nije uvek inicijator zla
U konačnom smislu Bog nije uopšte inicijator zla. On je izvor svega što je dobro. Zlo je nastalo zbog čovekove (ili pre toga sotonine) pobune protiv Boga. Bog je dakle, dao čoveku izbor, ali čovek želeći sam da bude bog, okrenuo je svoja leđa Bogu. Pošto mu je dao izbor, Bog je dozvolio taj čovekov postupak i dopustio sve zle posledice koje su iz toga proizašle. Sada vidimo bednog čoveka kako pokušava igrati Božju ulogu u ovom bezgraničnom i složenom svetu. Izložen je zlu i njegova snaga i znanje su premali da bi ga mogao savladati. Bog je, na čovekov zahtev, u izvesnom smislu digao ruke i dopustio čoveku da vlada, no, svedoci smo da čovek nije dorastao Božjoj ulozi. Svet je poput kola koja punom brzinom jure bez vozača, i u velikoj meri su podređena slučajnosti: hoće li se slupati ili ne?
Nameće se pitanje, zašto je Bog dozvolio da stvari krenu nizbrdo? Jedini odgovor jeste da je to cena slobode. Nije bilo nužno da stvari krenu nizbrdo niti je to bila Božja volja. Božja volja je bila da čovek izabere svoj put i tu je rizik bio neminovan. Doduše rizik za Boga nije rizik, jer za Njega nema ni poraza ni izgubljenog slučaja. No, Bog je dozvolio pobunu kao cenu slobode onih koji će Ga slobodno i dragovoljno ljubiti.
Veličina čoveka je upravo u tome što on može slobodno izabrati svoj put. Bog ga je stavio u svet gde posledica sledi uzrok. Čovek može birati, ali njegov izbor je bremenit sa posledicama. Šta seje to i žanje. Štaviše, on nije ostrvo, i to što seje on žnjeti će i mnogi drugi.
Dakle, kad nas snađe zlo, moramo se setiti da živimo u palom svetu koji je već krenuo nizbrdo, gde zle odluke drugih utiču na nas, gde zle posledice slede zle uzroke, često po principu slučajnosti. Dakle, nije nam potrebno sve pripisivati Bogu.
Biblija nam daje razloga da vidimo zlo kao delo sotone. Kad se Pavle razboleo, nazvao je svoju bolest "poslanikom sotone". Jovovo stradanje je priredio sotona. Dakle, ne moramo uvek reći: "Bog je tako hteo".
No, ipak, prema Bibliji postoje dva momenta kada Bog inicira nedaće u životu pojedinih ljudi. Prvo, on zahvata da kazni zlo kao što je učinio u slučaju Ananije i Safire. No, tu je potreban veliki oprez. Među ljudima, na žalost, i među vernicima, postoji sklonost da se zlo uvek pripisuje Božjoj kazni. Kad neko strada, kažemo: "Tako mu treba", i time ga potpuno dokrajčimo. Nemojmo zaboraviti da se Isus odlučno suprotstavio takvom stavu i da su Jovovi "tešitelji" dobili "javni ukor" od Gospoda. Drugo, Bog katkada namerno šalje nedaće u život vernika da ih disciplinuje, ukori ili da ih vrati na pravi put. Jonin je okršaj s velikom ribom bio takve prirode. Međutim, ovo su retki izuzeci i Bog će u takvim slučajevima jasno otkriti svoje namere. Bog retko inicira zlo, u većini slučajeva zlo dolazi kao slepa besmislena sudbina koja ne bira svoje žrtve.
2. Bog često zahvata da spreči zlo
Mi hrišćani znamo da naš nebeski Otac nežno brine o svakom svom detetu. On odgovara na njegove molitve, priskrbljuje mu sve potrebe, leči bolesti i štiti ga od mnogih zala. Svaki iskreni hrišćanin dužeg staža može o tome svedočiti iz svog iskustva. Jedni su trebali poginuti u nesreći, ali je to Bog čudesno sprečio. Drugi su bili bolesni na smrt i Bog ih je izlečio. Treći su bili na stratištu zbog svoje vere, no, ostali su živi. To nam govori da sotona ništa ne može bez Božjeg dopuštenja - on je kao pas na lancu i Bog određuje širinu njegovog delovanja.
3. Bog ne deluje uvek
Kada je Irod progonio jeruzalemsku crkvu, Bog je Petra čudesno oslobodio, a Jakov je bio pogubljen mačem. Bog nam ne daje garanciju imuniteta i za to postoji dobar razlog. Kada bi hrišćani bili potpuno oslobođeni od stradanja, bolesti, tragedije i smrti, celi svet bi tražio krštenje. Bog, međutim, želi znati je li naša ljubav čista, da li Ga slavimo zato što imamo od Njega koristi ili zato što je On toga dostojan. On, dakle, u svojoj mudrosti odlučuje kada sotoni treba izdati dozvolu, a kada treba čak prekršiti zakone prirode da zaštiti svoje dete od zla. No, mi nikada ne znamo kakav će biti ishod, kao slavnih troje Danilovih prijatelja, koji su rekli Nabukodonozoru: "Bog nas može izbaviti iz užarene peći, no, ako to i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojem bogu." Mora postojati neizvesnost, nekad je vera takva.
4. Bog može sve okrenuti na dobro
Čovek bez Boga se nalazi u ukletom krugu. Zlo rađa zlo. Međutim, kada ljudi predaju svoje tragedije Bogu, On je u stanju prekinuti taj krug. Iz zla proizlazi dobro kada Bog tim upravlja.
Bog to ne govori samo teoretski, s visine. On je sam sišao među nas i pretrpeo užasne patnje. Nije bila Božja volja da ljudi zamrze i ubiju Njegovog Sina, no, On je to iskoristio za najveće dobro ikada učinjeno čovečanstvu. On može uzeti besmisleno zlo koje nalazimo na svakom koraku i pretvoriti ga u nešto lepo, dobro, nešto što mu donosi slavu.
IZVORI, broj 11/1980.
^vrh
DRUGO LICE MILOSTI
- Aleksandar Jovanović
Hrišćani vole da propovedaju na temu spasenja putem Božije milosti, tj. blagodati, i to je uvek centralna tema naših poučavanja. A i kako ne bi bila? To je najlepša i najvažnija tema za čitavo čovečanstvo. No, ono što često izgubimo iz vida je da milost ili blagodat, zapravo ima dva lica. Mi se često fokusiramo samo na prvi deo milosti, a često zaboravimo na onaj drugi. Iz tog razloga mi kao hrišćani ne doživimo potpun rast i razvoj u Gospodu. Pogledajmo, dakle, šta je to milost, a onda i njenu "retko posećenu" stranu.
Milost možemo definisati kao nezasluženu naklonost, ili nezasluženi dar koji od nekoga primamo. Kada primite platu od poslodavca, to nije milost, vi ste tu platu zaradili i ona vam sleduje. S druge strane, kada od nekog nešto dobijete bez uloženog rada, to jeste milost.
U našem, hrišćanskom kontekstu mi govorimo o milosti kao centralnom konceptu koji vodi ka obnovljenju onoga što je Bog stvorio. U knjizi Postanja, ili 1. Mojsijevoj, čitamo da je na početku Bog sve stvorio savršenim. Kao kruna stvaranja stvoren je čovek, biće sa slobodnom voljom i mogućnošću odnosa sa Bogom. Čoveku je data vlast, ali i odgovornost nad svime što je stvoreno. U Postanju 3 čitamo o padu u greh. Naši praroditelji Adam i Eva su svojevoljno odlučili da Bogu budu neposlušni. Posledice su bile katastrofalne. Zbog neposlušnosti na sebe su kao kaznu navukli smrt, duhovnu i telesnu, ali su ovu sklonost ka grehu svojom DNK preneli na svoje potomstvo, tj. sve nas. Ne treba nam diploma iz teologije da se osvrnemo i uverimo da je svet uistinu prepun ljudskog greha. Dokazi su svuda oko nas. No, nisu posledice snosili samo ljudi, već sve što je stvoreno, jer je čovek bio odgovoran da to održava. Apostol Pavle kaže: "Znamo, naime, da sve što je stvoreno, sve dosad uzdiše i muči se u porođajnim bolovima." (Rim. 8:22). Dakle, sve loše što oko nas vidimo zaraženo je i pokvareno grehom koji je potekao od ljudskog roda.
Bog bi imao pravo da ceo svet uništi, jer je sve krenulo naopako, ali to nije učinio. U svojoj neverovatnoj milosti, Bog je sišao, i postao jedan od nas. Isus je Božije otelovljenje, drugo lice Božanske Trojice, Bog Sin. Njegovo delo, apostol Pavle ovako objašnjava u Filipljanima 2:6-8: "On, koji je u Božijem obličju, nije smatrao plenom svoju jednakost s Bogom, nego je samoga sebe učinio ništavnim uzevši obličje sluge, postavši sličan ljudima. I kada je po spoljašnosti postao sličan čoveku, ponizio je samoga sebe postavši poslušan do smrti, i to smrti na krstu."
Ta smrt na krstu je prvi deo Božije milosti. Ona predstavlja novi početak za sve one koji veruju u Isusa i prihvate ga za Gospoda i Spasitelja (Jn. 3:16). Za nas koji verujemo, Hrist je "poslednji Adam": "Tako je i zapisano: 'Prvi čovek, Adam, postade živo biće', poslednji Adam životvorni duh." (1. Kor. 15:45), Bog nas, bez obzira na sve naše grehe, vidi kao čiste kroz Isusovu čistotu (2. Kor. 5:21).
Iako ovo čini srž Radosne vesti, ovo je ipak samo prvi deo onoga što Božija milost u našim životima postiže. Mi nismo samo milošću spaseni, već nas ta ista milost u našem hrišćanskom hodu i održava. Ovo je deo koji, na žalost, puno hrišćana ume da zaboravi ili zapostavi, i krene u duhovne borbe sopstvenom snagom - bez Božije milosti. Onda postanu depresivni, jer misle da su loši hrišćani, jer ne postižu ono što bi kao vernici trebalo da postignu.
Međutim, ovo je potpuna besmislica! Kakva bi to milost bila kada bi nam Bog samo oprostio grehe, a zatim nas, kao siročiće, ostavio da se sopstvenom snagom nosimo sa bujicama sveta? Zapitajte se, ako bi ste vi želeli da pomognete nekom, ko je, npr., zavisan od kockanja, kako bi ste mu pomogli? Prvo, pomogli bi ste mu da plati dugove. Ako biste se tu zaustavili, vi problem ne bi ste rešili, jer bi se on vratio kockanju i nastavio po starom. Vi mu morate pomoći tako što ćete stvoriti sistem podrške (savetovanje, lekovi, redovne razgovore s prijateljima od poverenja itd.) inače je ceo poduhvat plaćanja dugova bio uzaludan. Da li bi onda imalo ikakvog smisla da nas Bog na taj način ostavi? Odgovor je apsolutno ne.
Pogledajmo sledeće stihove. Titu 2:11-12: "Jer, za sve ljude se pojavila Božija milost, koja donosi spasenje. Ona nas uči da se odreknemo bezbožnosti i ovozemaljskih požuda, da u ovom svetu živimo razborito, pravedno i pobožno..." 2. Korinćanima 9:8: " A Bog može na vas da izlije obilje svake milosti, da u svemu uvek imate svega dovoljno za sebe i još da vam preostane za svako dobro delo..."
Ovo su obećanja da će nam milost biti data da se nosimo sa svim problemima ovog sveta. Razmislimo o apostolu Pavlu, velikom evangelizatoru i osnivaču crkava po istočnom Mediteranu. Ovaj čovek je verovatno više nego bilo ko drugi zaslužan za širenje spasonosne vere van Izraela, ljudski govoreći, a nama je ostavio spise neprocenjive vrednosti. Međutim, on o svojim delima kaže sledeće: "Ali, Božijom milošću sam ono što jesam i njegova milost prema meni nije bila uzaludna. Naprotiv, ja sam se trudio više od svih njih - ali ne ja, nego Božija milost sa mnom." (1. Kor. 15:10) Dakle, Pavle nam stavlja do znanja da je uzrok njegovog uspeha ne njegov um, ne njegova upornost, ne njegova hrabrost, ne njegov tvrdi rad, već Božija milost.
No, mi kao ljudi imamo tendenciju da se fokusiramo na loše stvari u našem životu. Depresivni smo zbog bolesti, siromaštva, progonstva, nedostatka društvenog položaja, obrazovanja i raznih drugih faktora. Pitamo se čak da li nas je Bog zaboravio. No, ovo je potpuno pogrešno! Opet, ugledajmo se na Pavlov primer. Pavle je imao nekakvu fizičku bolest (nije sigurno šta, ali smatra se da je u pitanju bio problem sa vidom). Molio se Bogu za izlečenje, ali ga nije primio. Upamtite, ovo je isti Pavle koji je molitvom lečio druge, koji je na sebi imao toliko Božijeg pomazanja da su njegovi ubrusi slati bolesnima, i ovi su putem njih primili ozdravljenje. Međutim, sam Pavle nije bio izlečen. Ipak, to ga nije učinilo depresivnim, već naprotiv, pomoglo mu je da shvati stvari iz Božije perspektive. On kaže: "... a on (Bog) mi reče: 'Dosta ti je moja milost, jer sila se usavršava slabošću.' Zato ću radije da se hvalim svojim slabostima, da se u meni nastani Hristova sila. Stoga, radi Hrista, uživam u slabostima, u uvredama, u teškoćama, u progonima i pritešnjenostima. Jer, kad sam slab, onda sam jak."
Pavle je shvatio da se Božija sila ispoljava kroz ono što grešni svet vidi kao slabost. Ispoljava se kad vidimo da oni za koje u normalnim okolnostima ne bi smo smatrali da su u stanju da čine silna Božija dela jer nisu dovoljno pametni, obrazovani, jaki, bogati i slično upravo i čine silna dela!
Upamtite, Bog će od vas uvek tražiti da iskoračite iz zone komfora, ali će On uvek dati način da se služba uspešno okonča. Setite se Mojsija. Kada je pobegao iz Egipta, živeo je u tuđoj zemlji mnogo godina. Bog mu je onda objavio da će on biti taj koji će izvesti Izrailj iz egipatskog ropstva. Kako je na to Mojsije odgovorio? Mojsije nije poskočio i žustro i optimistički rekao: "Idem odmah da pobedim faraona i budem vođa Izrailju". Mojsije je u stvari počeo da se Bogu pravda zašto on to u stvari ne može da uradi. Imao je nekoliko izgovora, štaviše veoma objektivnih, ali je Bog rekao da će za sve to biti rešenja. Kako se završilo? Bog je dao mnoga čuda, i, uprkos nikakvim objektivnim šansama, Izrailj je bio izveden iz Egipta. To je Božija milost!
Drugo lice milosti je, dakle, snaga koju Bog daje vernima da postignu uspeh u službi Bogu i svojim bližnjima. Ovo nije sila koja će vas učiniti bogatim, zdravim, srećnim i ispunjenim ovozemljaskim dobrima da bi ste na ovom svetu bili nekakav primer savršenog čoveka. Ovo je milost koja će vam dati onoliko koliko vam je potrebno, i ništa manje, da bi ste obavljali Božiju službu.
Ovo je bitno upamtiti, mi na ovom svetu nismo da bi samo "preživeli" ili "odživeli" ovaj život što je bezbolnije moguće. Mi smo tu da služimo. Nije važno da li ste pastir crkve, muzičar, propovednik, imate dar molitve, pomažete onima u fizičkoj potrebi ili čistite crkvene klozete. Ni jedna služba nije nevažna. Crkva je organizam u kome je svaki deo nužan. Interesantna stvar vezana za milost je to da je milost na neki način "broj koji svima pristaje", tj. nešto je što se menja zavisno od potrebe. Apostol Petar kaže: "Služite jedan drugom u skladu s milosnim darom koji je svaki od vas dobio, kao dobri upravitelji raznolike Božije milosti." (1. Pet. 4:10). Milost je raznolika, i nju ne upražnjavaju samo teolozi, već svi vernici. Vi ste upravitelj Božije milosti, i to upražnjavate koristeći darove koje vam je Bog dao na Njegovu slavu i službu svojim bližnjima.
No, kako milost u potrebi dobiti? Bog nam i za to daje uputstva. Apostol Jakov kaže: "Ali on nam daruje još veću milost. Zato kaže: 'Bog se protivi oholima, a poniznima daruje milost.'" (Jak. 4:6).
Priđimo, dakle, Bogu ponizno, ne sa stavom da nam Bog nešto "duguje" ili da imamo pravo na nešto. Nemamo pravo ni na šta sem na osudu, i zato je sve ovo milost, od trenutka spasenja do trenutka kada napustimo ovaj svet.
Krenimo, braćo i sestre, da od Boga svakodnevno tražimo milost i u nju se pouzdamo, a Božija milost daće sve što nam je potrebno.
^vrh
VRATA SLAVLJENJA
- V. Duewel
"Ulazite na vrata Njegova sa slavom, u dvore Njegove s hvalom. Slavite Ga, i blagosiljajte ime Njegovo." (Ps. 100,4 RDK)
Molitva i slavljenje nikada ne smeli biti odvojeni jedno od drugog. Oni su kao dva krila s kojima naša duša poleće u nebo. Ako je jedno od njih zapostavljeno, onda se nećemo moći uzneti visoko u nebo poput orla (Isa. 40,31).
Molitva i zahvaljivanje jeste kao levi i desni korak s kojima Božja armija korača napred. Isto kao što vojnici koračaju: "Leva, desna, leva, desna..." Stoga, moramo se i mi vežbati u slavljenju i zahvaljivanju uporedo sa molitvom ako želimo marširati u duhovnim pobedama napred. Svi mi smo u opasnosti da zapostavimo molitvu, a možda smo još u većoj opasnosti da zapostavimo slavljenje.
Mnogi molitveni sastanci bi bili ponovo oživljeni i primili novu snagu, ako bi ljudi otpočeli hvaliti Gospoda. Ako postoji bolje merilo za nečiju pobožnost od molitvenog života, onda je to život slavljenja i zahvaljivanja. Đavo se boji molitve, a ako postoji nešto čega se više boji od molitve, od čega beži, onda je slavljenje i zahvaljivanje. Slavljenje i zahvaljivanje ispunjavaju hrišćanina miomirisom neba - on ulazi u Božju blizinu.
Slavljenje bi na molitvenim sastancima trebalo biti na prvom mestu. Ne postoji dostojniji ulazak u Božju prisutnost od ulaska sa slavljenjem i zahvaljivanjem (Ps. 100,4; Isa. 60,18). Hvaljenje otvara vrata blagoslova. Ono krči put uslišenju molitve, krči put k Božjem srcu: "Neka hvale Gospoda za milost Njegovu, i za čudesa Njegova radi sinova ljudskih! I neka prinesu žrtvu za hvalu, i kazuju dela Njegova u pesmama!" (Ps. 107,21-22 RDK)
Bog čeka da čuje radosni glas svoje dece. To je najlepša muzika u Njegovim ušima. Ako nešto radije čuje od glasa molitve, to je onda glas slavljenja, zahvaljivanja i obožavanja, jer je to najveći izraz vere - pouzdanja u Njega.
Ako postoji nešto što još više može obogatiti hrišćanski život, onda je to slavljenje i zahvaljivanje. Ovde se ne radi o molitvi i slavljenju kao zasebnim pojmovima, jer to dvoje ide uporedno. Tako bi bar trebalo da bude. Trebamo moliti bez prestanka, a isto tako trebamo provoditi mnogo vremena u slavljenju (Lk. 21,36; 1. Sol. 5,17; Jev. 13,12-15).
Slavljenje i zahvaljivanje ukrašava našu dušu. Hvaljenje Bogu bi trebao biti najradosniji posao naše duše. Na život ispunjen slavopojom zahvaljivanja Bogu, izliva se Njegova milost. Slavljenje i hvaljenje, zahvaljivanje, ljubav i obožavanje Njega pretvaraju ljudski život u svetlo za Boga. Tajna blagoslovenog života sastoji se u tome, da slavljenje i zahvaljivanje ne samo da pridodaje blagoslov, nego i svaki blagoslov Božji umnožava. Slavljenje i hvaljenje ispunjava život atmosferom neba.
Svakako, postoje vremena kada hvaljenje nije tako jednostavno. No, ako uprkos okolnostima i osećanjima otpočneš hvaliti Boga, nemir će polako nestati iz tvog srca, a strah iz tvoje duše beži kao magla od sunca. Ako započneš slaviti, mir tvoje duše biće umnožen. Ako započneš sa hvalom, tvoja briga će se pretvoriti u radost. "Gospodom se hvali duša moja; neka čuju koji stradaju, pa neka se raduju." (Ps. 34,2 RDK)
Započneš li slaviti i hvaliti, nestaće mrmljanje i kritika, dah neba će rasterati tamne oblake nad tobom i osetićeš se ponovo čistim i obnovljenim. Započneš li sa zahvaljivanjem, đavo će morati pobeći.
Slavljenje i hvaljenje krči put Svetom Duhu u tvom životu. Slavljenje i zahvaljivanje podiže te iznad sotonskih optužbi. Slavljenje pretvara brda poteškoća u vrhove blagoslova.
Slavljenje ti daje krila orla da očima vere vidiš pobedu koja dolazi! Zahvaljivanje Gospodu umnožiće tvoju veru i ispuniti te radošću i mirom (Rim. 15,13).
Uveren sam da će te slavljenje ispuniti poverenjem prema Bogu i novom silom Svetog Duha. Zahvaljivanje Gospodu izmeniće tebe a ujedno i tvoju situaciju. Hvaljenje Boga krči put k čudima.
Slavljenje i hvaljenje je bila tajna koju je David naučio, a i mi svi je moramo neprestano učiti. David priznaje: "Blagosiljam Gospoda u svako doba, hvala je Njegova svagda u ustima mojim." (Ps. 34,1 RDK) "I moj će jezik kazivati pravdu Tvoju, i hvalu Tebi svaki dan." (Ps. 35,28 RDK) "Usta su moja puna hvale Tvoje, slave Tvoje svaki dan." (Ps. 71,8)
"Ko će iskazati silu Gospodnju? Ispričati svu slavu Njegovu?" (Ps. 106,2 RDK) "A ja ću se svagda uzdati, i ponavljaću hvale Tebi... Ući ću u sili Gospoda Gospoda, i slaviću samo Tvoju pravdu." (Ps. 71,14; Ps. 71,16 RDK) Možeš li primetiti zbog čega je David bio proglašen od Boga za čoveka po Božjem srcu?
Da, za vernika bi svaki dan trebao biti dan slavljenja (Ps. 118,24). Bilo gde da se nalaziš počni sa slavljenjem i zahvaljivanjem i neka time celog dana bude ispunjeno tvoje srce. Otpočni odmah ujutro hvaliti Gospoda. Svaki put kad dođu iskušenja, sumnje, strah, brige, kritike ili druge napasti počni hvaliti Gospoda. Slavljenje ispunićete tvoje srce verom i snagom. Zahvaljivanje će te obući u lepotu neba. Slavljenje i hvaljenje otvara vrata blagoslova a svaka životna bitka biva lakše dobijena.
"Hvali, dušo moja, Gospoda. Hvaliću Gospoda za života svog, pevaću Bogu svom dok me je god." (Ps. 146,1-2 RDK).
^vrh
RAT U NEBESKOM PROSTORU
- Derek Prince
U mojim izlaganjima veoma često ističem da hrišćani u svom obraćanju Bogu, u obožavanju i molitvi, moraju računati na prisustvo anđela - i onih dobrih i onih zlih. Konkretno, Pismo nam otkriva aktivnost palih anđela na Zemlji pre i posle potopa u Nojevo vreme.
Ističem, takođe, i prvobitnu pobunu Lucifera - koji je sada poznat kao Satana. Naznake o njegovoj pobudi nalazimo u Isaiji 14:12-15. U ovom mom izlaganju u više detalja, objasniću ovu pobunu i njene posledice. Važan uvid u Luciferovu pobunu su nam dati u Jezekilju 28:1-19, gde se paralelno prikazuju dve osobe - Knez Tira i kralj Tira.
Knez i kralj Tira
Knez Tira je očigledno za sebe tvrdio da je bog, ali u stihu 9. on je prikazan kao čovek koji biva ubijen od ruke osvajača: "Što se ponese srce tvoje, te veliš: Ja sam Bog... Umrećeš smrću neobrezanih od ruke tuđinske."
S druge strane, za kralja Tira je jasno da se radi o anđeoskom biću koje je prvobitno posedovalo vrlo visoko mesto časti na nebu.
"Bio si u Edemu, vrtu Božjem; pokrivalo te je svako drago kamenje..." (stih 13.) "Ti si bio heruvim, pomazan da zaklanjaš [presto Božiji sa krilima]; i ja te postavih; ti beše na svetoj gori Božijoj, hođaše posred kamenja ognjenog." (stih 14.) "Savršen beše na putevima svojim od dana kad se rodi dokle se ne nađe bezakonje na tebi." (stih 15.) Prema ovome, Lucifer je bio sjajno biće, on je bio stvoreno biće koje se pobunilo protiv svog Tvorca.
Naslućujemo kako je plan te pobune tekao, čitamo: "Od mnoštva trgovine svoje napunio si se iznutra nasilja, i grešio si..." (Stih 16.). U Trećoj knjizi Mojsijevoj 19:16 nalazimo reč istog korena koja se prevodi kao trgovanje, ali može imati i značenje: "potkazivač, tužibaba, ogovarač". Dakle, radi se o osobi koja među ljudima širi glasine, "prodaje im priče". Ovo ukazuje na to da je Lucifer šetao među anđelima, onima koji su bili podređeni njemu i podrivao njihovu lojalnost Bogu. On ih je ubeđivao da mu se pridruže u njegovoj pobuni. Možda im je predlagao nešto poput: "Bog te stvarno ne ceni. Da sam ja na mestu Boga, ja bih ti dao mnogo veći i važniji položaj."
Pred Božjim očima sve je golo i otvoreno (Jevrejima 4:13), nemoguće je išta sakriti, i nesumnjivo da je Bog bio svestan Luciferove aktivnosti, ali On mu je dao vremena da usavrši i da počne sprovoditi svoj plan pobune pre preduzimanja bilokakve akcije protiv njega.
"Srce se tvoje ponese lepotom tvojom, ti pokvari mudrost svoju svetlošću svojom..." (Stih 17.) Lucifer je bio izuzetno mudar i lep, ove dve stvari su ispunile njegovo srce ponosom i tako je to postalo uzrok njegovog pada. Ovo se takođe jasno naglašava i u Isaiji 14:13-14: "A govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, više zvezda Božjih... Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se [biću jednak] s Višnjim.
Mi bi stalno trebali imati na umu da je ponos bio uzrok Luciferovog pada. Takođe, to je glavni motiv ili podsticaj koji Satana koristi u navođenju ljudi na greh danas. Ponos je izazvao krah i pad više muškaraca i žena od svih ostalih grehova zajedno.
Odnos likova između kneza Tira (čoveka) i kralja Tira (nebeskog bića) jeste biblijski primer načina na koji su kroz istoriju Satanini anđeli na nebesima delovali da bi uticali na dešavanja na Zemlji, i to kroz kontrolu zemaljskih vladara. Njihov odnos je takođe i primer odnosa koji će razvijati između Satane i Antihrista. Sotona će koristiti Antihrista da stekne sebi obožavanje vladara celog sveta: "... i pokloniše se [ceo svet] aždaji [Satana] što dade vlast toj zveri [Antihrist]..." (Otkrivenje 13:4 EČ) Pošto obožavanje pripada samo Bogu, sticanjem obožavanja celog sveta, Satana će za sebe uspeti da dobije ono za čime je celo vreme prvobitno težio - da bude jednak sa Bogom.
Lokacija Sataninog kraljevstva
Satana i anđeli koji su mu se pridružili u pobuni protiv Boga su zbačeni sa Božjih nebesa, ali oni još uvek nisu bačeni na Zemlju. U Efescima 6:12 Pavle ih opisuje kao "duhove pakosti [zle duhove] ispod neba [ili na nebesima, množina]."
U Kološanima 1:16 Pavle nabraja četiri glavna reda nebeskih bića koji su stvoreni od Boga kroz Hrista: "prestoli, gospodstva, poglavarstva [vladari] i vlasti [ovlašćenja]." U Efescima 6:12 Pavle pominje dva najviša reda koja su se pridružila Satani u pobuni "vladari i vlasti". To ukazuje na to da ni prestoli ni gospodstva nisu bili mamljeni od Satane da se pridruže u njegovoj pobuni, već redovi niži od njegovog reda.
Od prvog stiha u Bibliji, u hebrejskom originalu, mi saznajemo da je Zemlja u jednini, tj. jedna, ali nebesa su data u množini, tj. da ih ima više: "U početku Bog je stvorio nebesa [množina] i Zemlju [jednina]." (1. Mojsijeva 1:1)
Takođe, u 2. Korinćanima 12:2-4, Pavle govori o čoveku koji je bio "uzdignut do trećeg neba". Očigledno je, da "treće nebo" može postojati samo ako postoji prvo i drugo. Pavle ovo treće nebo naziva "raj": "... da je bio otrgnut i uzdignut do raja i da je čuo neizrecive reči, koje čovek ne sme da kaže [ili to nije moguće opisati]."
Ovo nam ukazuje na to da treće nebo - najviše nebo - jeste mesto od najveće svetosti i blaženstva, i stvarno prebivalište samog Boga. Logika nam govori sledeće, ukoliko prvo nebo jeste ono nebo vidljivo sa Zemlje, onda mora da je "drugo nebo" - srednje nebo - negde između vidljivog neba i trećeg neba koje je Božije boravište.
Danilov tronedeljni post
U Danilu 10:2-12 se govori o tome kako se Danilo predao tronedeljnoj molitvi i postu. I u to vreme ga je posetilo nebesko biće i donelo mu poruku: "Ne boj se, Danilo, jer prvog dana kad si upravio srce svoje da razumevaš i da mučiš sebe pred Bogom svojim, uslišene biše reči tvoje, i ja dođoh tvojih reči radi."
Dalje, u Danilu 10:13-21, se govori o tri anđeoska bića: Mihail, arhanđeo Božiji, knez Persije i knez Grčke. Ova dva zadnja su takođe duhovna bića, možda Satanini arhanđeli.
Da bi Danilova molitva bila uslišana, tj. imala efekta na Zemlji, Bog je poslao anđela koji je morao da se sukobi i pobedi sataninog anđela koji mu je stao na put. Ovo još jednom potvrđuje činjenicu da se Satanino carstvo nalazi u "nebesima" - negde između neba koje je Božije boravište i neba koji je vidljivo sa Zemlje. Takođe, ceo ovaj slučaj u Danilu nam otkriva nekoliko važnih činjenica o molitvi i duhovnoj borbi:
1. Inicijativa, u ovom nebeskom događaju, je došla od Danila sa Zemlje. To je bila njegova molitva i post koji je pokrenuo aktivnosti Božijih anđela na nebesima.
2. Između neba Božijeg prebivališta i neba vidljivog sa Zemlje postoji carstvo (oblast) sa sataninim anđelima. Ovi anđeli se protive Božijim planovima na Zemlji i ne dopuštaju prolaz Božijem anđelu koji je poslat Danilu sa porukom (otkrivenjem) iz trećeg neba (neba gde Bog prebiva).
3. Ovi satanini anđeli su bili toliko moćni da su se Božiji anđeli čak tri nedelje borili sa njima, dok nisu uspeli da se probiju kroz njihovo područje.
4. Danilova istrajna molitva je odigrala vitalnu ulogu u konačnoj pobedi na nebesima!
Lekcije koje možemo naučiti iz Danila
Ovaj odeljak iz Danila sadrži za nas važne lekcije o molitvi, a koje mogu da učine da i naše molitve postanu mnogo efikasnije.
1. Naše molitve imaju moć da stave u pokret Boga i Njegove snage na nebu. Bog ponekad čeka nas na Zemlji da preuzmemo inicijativu.
2. Da bi stigle pred presto Božiji na nebu, naše molitve moraju da prođu kroz oblast u kojoj vlada Satana, kroz nebesa. Zbog toga naše molitve moraju biti pomazane i nošene silom Svetoga Duha (izrečene u Duhu). "Jer carstvo Božije nije u reči nego u sili." (1. Korinćanima 4:20 RDK)
3. Stoga, naša molitva mora da bude prvenstveno puna slavljenja i zahvaljivanja, jer ovo će učiniti da je ona poput rakete koja leti pravo do prestola Božijeg. Naše prošnje, molitve i molbe moraju biti upućivane Bogu sa zahvaljivanjem (1. Timoteju 2:1).
4. Post povećava našu duhovnu osetljivost i dodaje natprirodnu dimenziju našoj molitvi. Neke sotonine snage će biti pobeđene samo kroz post i molitvu (Matej 17:21).
^vrh
KUŠNJA
- John White
C. S. Lewis-ovo zapažanje da čovečanstvo upada u dve jednako ozbiljne, ali i protivrečne zablude što se tiče postojanja đavola, kako to ovaj pisac vidi i objašnjava u svojoj knjizi "Pisma starijeg đavola mlađem". Zablude se, prema Lewis-u, sastoje u tome da se đavo ili uzima preozbiljno, ili se ne uzima dovoljno ozbiljno. Đavo jednako srdačno prima i Humea, i Fausta. Jednaku mu radost pričinjavaju ateista, liberalni teolog ili veštica. Može se dodati i to da ga usrećuje i hrišćanin koji je celi dan zauzet u razmišljanju o zlim duhovima, kao i onaj koji na njih nikada ni ne pomisli.
Međutim, đavo je živ i pakostan. Cilj mu je naškoditi Hristu i Njegovom planu. Vi ga lično ne zanimate. U njegovim ste očima važni jedino ako ste povezani s Hristom. Pre nego što ste postali novo rođenim hrišćaninom, uglavnom se bavio time da vam zamrači vid kako ne biste videli Hristovu istinu ili da vas možda dublje uvuče na svoje crno područje. Ipak, nije to činio zato što ste mu vi bili važni. Vama se koristio samo da napakosti Bogu. Slično tome, i sada kada ste Hristov sledbenik, njegovo zanimanje za vas nije toliko povezano s vama kao pojedincem, koliko s vašim mogućnostima delovanja za ostvarivanje Hristovog plana. Nemojte laskati sami sebi. Bogu jeste vrlo važni, ali za Sotonu ste vredni koliko i potencijalno upotrebljiv neki mikrob.
Bili vi mikrob ili ne, Sotona vam može naškoditi. On i njegovi pakleni pomoćnici mogu vam nauditi na više načina, a npr. obično to rade kroz: kušnje, optuživanje, zavođenje i usmrćivanje.
Pogledajmo ovoga puta kušnje...
Kušnje će doći. One mogu biti različite: slatkiši za decu, seksualnost za mlade, bogatstvo za sredovečne i moć za one koji stare. Zli ih može nuditi i reklamirati bolje od bilo koje marketing agencije. On poznaje Ahilovu petu (dopustite mi da pomešam pojmove) svakog mikroba. Neprestano ćete biti na kušnji. U nekim trenucima kušnje mogu biti veoma okrutne. Sam Isus je bio kušan "u svemu, kao i mi" (to jest, da počini blud, da ukrade, da slaže, da ubije i tako dalje), "ali nije počinio greha".
Zbog toga se ne morate užasavati samih kušnji. One su bile sudbina vašeg Spasitelja, pa će biti i vaša. Kušnji će dakle biti dokle god ste živi. No, ako kušnje nisu razlog za užasavanje, nisu ni izgovor za greh. Nigde u Svetome pismu ne nalazimo opravdanje za molitvu: "Gospode, istina je da sam sagrešio, ali vidiš da me đavo kušao". To je bila prva molitva priznanja u Edenskom vrtu: "Zmija me prevarila pa sam jela", ali Bog je nije prihvatio. Jakov se vrlo prezirno izražava o svakom pokušaju vernika koji nastoji da izbegne odgovornost za učinjeni greh. "Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami." Zatim požuda, pošto začne, rađa greh (Jak. 1:14-15).
Nema nedoslednosti između Jakovljeva shvatanja da čoveka kuša njegova vlastita požuda (prekomerne želje) i shvatanja da ga napastuje sotonski mamac.
Jeste li se ikada igrali sa klavirom? Podignite poklopac i pritisnite pedalu za glasnoću. Zatim u kutiju otpevate jednu notu što glasnije možete. Zastanete i slušate. Čućete kako podrhtava barem jedna žica, uzvraćajući na notu koju ste otpevali. Dakle, zapevate, a žica uhvati vaš glas i odsvira ga zauzvrat.
To je slika kušnje. Sotona vikne, a vi podrhtavate. To podrhtavanje je "požuda" o kojoj piše Jakov. Želja vas podstiče da odgovorite na njegov poziv. Nema nikakvog zla ili grešnosti u tom podrhtavanju, jer žica je napravljena da podrhtava, i to silovito. No, napravljena je sa svrhom da podrhtava reagujući samo na udarac, a ne na nečiji glas.
Prema tome, ispravno rešenje nije prihvatanje podrhtavanja na đavolji glas, nego otpustiti pedalu i zatvoriti poklopac glasovira. Kako je to Luther živopisno opisao, "ne možete sprečiti ptice da vam lete iznad glave, ali ih možete sprečiti da vam u kosi naprave gnezdo".
Određenije rečeno, bez obzira na to sastoji li se podrhtavanje od seksualne uzbuđenosti, osećanja gneva, želje za posedovanjem nečeg lepog ili bilo čega drugog, samo podrhtavanje nije zlo. Seksualna uzbuđenost ima svoju svrhu. No, pitanje je u kojim okolnostima se javlja: Je li ono pogodan objekat i je li ovo pogodna prilika? Ako nije, zalupite poklopac klavira i skinite nožurinu s pedale za glasnoću!
Iako postoji nebrojeno mnoštvo tonova koje đavo može odzviždati, iskušenja mu se mogu svrstati u tri glavne grupe: požuda tela, požuda očiju i životni ponos. Rečeno današnjim jezikom, te se grupe tiču temeljnih pitanja hrišćanskog življenja.
Požuda tela znači biti podređen telesnim potrebama: gladi, žeđi, potrebi za spavanjem, želji za seksom ili vežbanjem. Očigledno je da su telesne potrebe zdrave. Uopšteno se može smatrati da ih valja zadovoljavati. Uprkos tome, živimo u vreme kada nam se jelo, piće i "veliko seksualno iskustvo" prikazuju kao ciljevi sami za sebe. Ljudi pokleknu i obožavaju ih. Žive da bi jeli (ili se parili), umesto da hranu i seks prihvataju sa zahvalnošću i daju im ispravno mesto u svom životu.
Požuda očiju znači da u svom životu posedujemo strast za posedovanje lepih stvari, bez obzira na to razmišljali li vi o lepoti kao o masserattiju, crnom tulipanu ili Picassovoj slici. Voleti ili želeti za lepe stvari ni po čemu nije zlo. Bog je Bog lepote. Međutim, strast za posedovanjem i zgrtanjem krasota jeste požuda koja može uništiti vaš hrišćanski život.
Jednom sam otišao na večeru nekom poslovnom čoveku, Kinezu, koji je zašao u rane šezdesete. Njegova je kuća bila tako lepa da je od toga zastajao dah. Predvorjem je dominiralo veštačko drvo s lišćem od polu dragog kamenja. U trpezariji smo jeli iz zlatnog posuđa. Profinjen ukus ublažavao je ono što je inače moglo mirisati na razmetljivost i kič. Moj domaćin je pokazao temeljito poznavanje biblijske nauke i smatrao sebe hrišćaninom. Želja mu je bila da ima dovoljno novca da propoveda Evanđelje "a da nikome ne bude na teret". No, u to mu je vreme duhovna aktivnost bila na nuli, a srce suvo kao barut.
Životni ponos uglavnom je povezan s ambicijom. Ističem da je ambicija sama po sebi dobra. Bog u naša bića usađuje želju za napredovanjem. No, želja za napretkom može postati tiraninom koji će zavladati celokupnim našim shvatanjem života. Prekomernu ambiciju mogu opravdavati željom za isticanjem "za Hrista" i onda kada se zapravo "ja" želim istaknuti kako bih sam sebi nešto dokazao. O svojim ambicijama morate ozbiljno razmisliti i upitati se: "Da li je ambicija moj gospodar ili moj sluga?"
Ove tri požude - tela, očiju i ambicije - odgovaraju trima psihološkim Evinim odgovorima na prvu sotonsku kušnju: "Vide žena da je stablo dobro za jelo (požuda tela), za oči primamljivo (požuda očiju), a za mudrost poželjno (životni ponos)" (1. Moj. 3:6).
One u misli dozivaju Sotonin trostruki napad na našega Spasitelja: "Reci ovom kamenu da postane hlebom" (požuda tela)... "Baci se odavde dole" (životni ponos)... I povede ga đavo na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje... 'sve je tvoje'" (požuda očiju i životni ponos) (Lk. 4:1-15).
Uprkos tome, ne bismo se trebali baviti pitanjem u kakvom nas je obliku snašla kušnja, nego pitanjem: kako joj se odupreti? Opisaću to vrlo jednostavno. Sotona stoji iza nas i kuša nas. "Pogledaj", šapće, "Zar to nije prekrasno? Pomisli samo što bi mogao učiniti... šta bi ljudi rekli... kako bi ti se divili... kakvu bi imao moć... pogledaj, pogledaj, POGLEDAJ!" Biblija nam daje dva saveta u vezi kušnji, koja se međusobno dopunjuju - jedan o samoj kušnji, a drugi o kušaču. U vezi s kušnjom jednostavno nam se kaže: beži od kušnje. A što se tiče kušača, savet glasi: odupri se đavolu, pa će pobeći od tebe.
Razmislite kako ta dva saveta zajednički deluju. Jeste li ikada bežali od nečega, a istovremeno se i s time suočavali? Kako je to moguće?
Nikad se nemojte suočavati s kušnjom. Bežite od nje. Bežeći od nje, okrenite joj leđa. A kad se okrenete, s kim ćete se suočiti? Ko stoji iza vas i u uho vam šapuće živopisne i rečite predstave? Okrenite se i suočite se s njim. Oduprite mu se. I njegovo će se sotonsko veličanstvo povući.
Kako se odupreti?
Mnogi tumači su istakli da je Isus, kad je bio kušan u pustinji, na svaki sotonski predlog odgovarao rečima: "Pisano je... pisano je... pisano je..." Svaki put kada je upotrebio mač Duha - Isus je posekao kušača.
Mnogi hrišćani svedoče o zaprepašćujućem učinku određenih biblijskih stihova na njihovu sposobnost odupiranja iskušenju. Biblija je nazvana mačem Duha iz tri razloga: Duh ju je nadahnuo, Duh će vam je dati u ruke i naučiti vas kako da rukujete njome; Duh će učiniti da Reč prodre duboko. Zbog toga upoznajte bolje Sveto pismo. I kad okrenete leđa iskušenju i suočite se s kušačem, uhvatite se za mač koji će vam Duh staviti nadohvat ruke, a zatim ga zarijte duboko u kušača i čućete ga kako urla od bola i beži pred "mikrobom s Ahilovom petom".
Izvor: Delovi iz knjige BITKA, John White.
^vrh
misaone refleksije
PŠENIČNO ZRNO
- Bruno Ferrero
Zrno pšenice se sakrilo u ambaru.
Nije htelo učestvovati u setvi,
nije htelo umreti u brazdi,
nije se htelo žrtvovati.
Htelo je spasiti vlastiti život.
Ništa mu nije značilo doći na sto,
biti hlebom u svečani dan,
ni biti blagoslovljeno i podeljeno gostima.
Nije htelo izgubiti svoj život,
ni biti radost drugima.
Nakon nekoliko meseci došao je seljak.
Pomeo je i očistio ambar,
i sa smećem je izbacio i pšenično zrno.
"Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo; a ako umre, donosi mnogo roda. Ko voli svoj život - upropašćuje ga, a ko mrzi svoj život na ovom svetu - sačuvaće ga za večni život." (Jn. 12:24-25 EČ)
ZATVOREN PROZOR
- nepoznati autor
Neki je čovek živeo neprestano s crnim oblacima na duši. Nije verovao u dobrotu, osobito u Božju dobrotu i ljubav. Jednoga dana dok je zadubljen u svoje crne slutnje tumarao brdima iznad sela, susreo je pastira. Pastir, dobar čovek bistra oka, oseti strančevo očajničko raspoloženje i upita:
"Šta te toliko muči, prijatelju?"
"Neizmerno sam usamljen."
"Ja sam takođe sam, ali nisam tužan."
"Možda zato što je Bog s tobom..."
"Pogodio si."
"Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu verovati u Njegovu ljubav. Kako Bog može voleti ljude svakog pojedinog? Kako je moguće da mene voli?"
"Vidiš li ono naše selo u dolini?", upita pastir. "Vidiš svaku kuću, zar ne? Vidiš li prozore na kućama?"
"Vidim".
"Onda nemoj očajavati! Sunce je jedno, pa ipak ono obasja svaku sobu u kući. Svetlost sunca, tokom dana, uđe i kroz onaj najmanji prozor i soba biva obasjana svetlošću. Možda si ti očajan zato što ti je prozor zatvoren a zavese namaknute...?"
^vrh
Smešna strana
ROŠTILJ EVANGELIZACIJA

^vrh
SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.
|