Broj: 82 / 2014.
Maj - Jun
SADRŽAJ OVOG BROJA:
* Budi među prvima - Aleksandar Birviš
* Radost spasenja - Vlado Pšenko
* Duhovno ili duševno? - Derek Prince
* Strah od Boga - Zoran Tornjanski
* Čvrst temelj doma - James P. Trotzer
* misaone refleksije
* Smešna strana
"... I otidoše u drugo selo." (Lk. 9:56)
Kada razumemo i shvatamo Božju volju za naš život i poznajemo Božji karakter, onda smo u stanju da potpuno drugačije gledamo na prepreke i protivljenja koja dolaze u naš život. Jer smo u stanju sve to sagledati Isusovim očima - ne kao prepreke, nego kao nove šanse, naše i Božje. Kada su Samarjani odbili da prime Isusa i Njegove učenike, kaže se da su - posle Isusovog prekora učenicima koji su želeli da se osvete za ovo - "otišli u drugo selo". Tako je to u životu koji Bog vodi, tu uvek ima neko "drugo selo", neka nova šansa, neki novi početak.
Dragi naši čitaoci,
u životu uvek postoji nešto "sledeće". A to "sledeće selo" je u stvari bilo bliže Isusovom konačnom cilju. Sledećeg dana nije morao ići mnogo daleko. Posle nadmenosti s kojom se sukobio kod Samarjana, Isus nije očajavao. Ustvari, oni su mu učinili uslugu - gurnuli ga bliže k Njegovom konačnom cilju. Ovo odbacivanje je Isus prihvatio kao Božju volju i odmah nakon toga se pojavila nova mogućnost za njega, neko drugo selo, nešto bolje.
Shvatite, vi i Bog ste u stanju da uvek idete dalje i da trenutne smetnje i prepreke pretvorite u nove šanse. Hvala Bogu, što u životu uvek postoji neko drugo selo - neka nova šansa - novi početak...
Vaša, SIONSKA TRUBA.
^vrh
BUDI MEĐU PRVIMA
- Aleksandar Birviš
"A hodeći pokraj mora Galilejskog vide Simona i Andreja brata njegova gde bacaju mreže u more; jer bejahu ribari. I reče im Isus:
- Hajdete za mnom, i učiniću vas da postanete lovci ljudi.
I odmah, ostavivši mreže svoje, pođoše za njim.
I otišavši malo odande, ugleda Jakova Zevedejeva, i Jovana brata njegova, i oni u lađi krpljahu mreže. I odmah ih pozva; i oni ostavivši oca svojega Zevedeja u lađi s najamnicima, pođoše za njim." (Mk. 1,16-20)
Ovo je evanđeoski izveštaj o prvim Hristovim sledbenicima. (Kasnije ih je Gospod Isus nazvao apostolima).
U ovom izveštaju je dvaput upotrebljena vremenska odrednica "odmah". Njom su označeni prelomni trenuci. Znači: postojalo je vreme i njegovi sadržaji pre toga "odmah", postojalo je vreme i njegovi sadržaji obeleženi rečju "odmah", i postoji vreme i njegovi sadržaji posle tog "odmah".
Šta su pomenuti Hristovi sledbenici imali pre nego je nastupio trenutak određen vremenskom odrednicom "odmah"?
Hristovi sledbenici su imali svoju zavičajnu oblast Galileju. Ona im je bila draga, na nju su navikli, s njom su srasli i iz nje su izlazili samo kad su morali. Takođe su imali svoje rodbinske veze: porodica, rođaci, srodnici i prijatelji. Pored zemlje i ljudi, oni su imali i dobar posao: bili su ribari. U ono vreme nije bilo dušmanskog izlovljavanja. Vode nisu bile bez riba. Neki su lovili sami, a bilo je i uspešnijih ribara koji su imali najamnike. Razume se, oni su imali svoje mreže, svoje lađice, alat i kuće, često u vlasništvu više pokoljenja.
Šta se ovim ljudima dogodilo kad je nastupio čas obeležen sa "odmah"?
Ovo "odmah" znači "u jednom datom trenutku". Pomenuta četvorica su u datom trenutku ostavila sve što je nabrojano.
Ostavili su Galileju. Nisu je ostavili kao oblast, nego kao svoj lični prostor. Odrekli su se svoje vezanosti za "rodnu grudu". Nisu oni ostali bez tla, ali njihov zavičaj je bio tamo gde je Hristos.
Slično se zbilo i s rodbinskim vezama. One su prestale, ali su se pojavile nove u Gospodu Isusu. Sve se to dogodilo u trenutku poslušnosti. Tako su Simon i Andrej, i Jakov i Jovan ostavili posede, poslove, oca i ljudstvo, rođake i drugo, i odmah se pokorno i poslušno priključili Spasitelju. Nije ih zadržao ni bogat ulov i - verovatno - prilika da se obogate. Ostavili su sve. Nisu odlagali, niti su - ne daj Bože! - odbili. (Lk. 5,11)
Poslušnost ne gleda na sat. Ona sluša Boga i odgovara odmah. Svaka naredba ima svoj čas izvršenja, svoje "odmah".
Moram napomenuti da Hristovi sledbenici nisu prestali da razmišljaju. Svesna poslušnost uključuje i razmišljanje, pa i procenjivanje. Učenici su uočili priliku da razgovaraju sa svojim Učiteljem o toj njihovoj odluci i pristanku.
"A Petar mu poče govoriti: Eto mi smo ostavili sve i za tobom pođosmo. A Isus odgovarajući reče: Zaista vam kažem: nema nikoga koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili decu, ili njive, mene radi i jevanđelja radi, a da neće primiti sad u ovo vreme sto puta onoliko kuća, i braće, i sestara, i oca, i mater, i decu, i njive, uz progonjenje, a u veku koji dolazi život večni. Ali će mnogi prvi biti poslednji i poslednji prvi." (Mk. 10,28-31)
Slobodan sam da dodam: moli se Bogu da budeš među prvima, da to bude sad, odmah i - neka da Gospod - u sve vekove.
Izvor: Poruke pomirenja - Ikonos (TWR, www.twr-serbia.org).
^vrh
RADOST SPASENJA
- Vlado Pšenko
Prisećam se radosti i zanosa onih prvih meseci, kad sam upoznao svoju suprugu Renatu. Počeli smo zajedno hodati a ja sam to doživljavao kao radost iznad svih radosti. Dugo sam čekao na Renatu i konačno sam mogao osetiti to blaženstvo - imati pokraj sebe dušu koju voliš i koja tebe voli. Srce mi je kliktalo od uzbuđenja a nebo nije bilo daleko od zemlje. No, nakon te početne zanesenosti i idile, počeo sam devojci prigovarati: "Renata, zašto si zakasnila? Kako sad to da se ne možemo naći sutra? To nikako nije u redu. Zar je tebi važnija mama od mene?"
I tako, malo po malo, od prigovora do prigovora, iz prepirke u prepirku, došlo je do toga da je Renata odlučno rekla: "Posle svega ovoga, ja se više ne želim viđati s tobom!" Kasnije smo se pomirili te je sve krenulo željenim tokom. Ali taj osećaj raskida s voljenom osobom, uzdrma dušu. Svaka životna radost iščezne, tama se spusti do dna srca. Osetiš da strašan ponor postoji između tebe i voljene osobe.
Dragi čitatelju! Biblija - Sveto Pismo - govori o dubokom i strašnom ponoru, koji nastaje kada stvorenje svojim grehom raskine vezu sa Stvoriteljem. Poslušaj priču o čoveku, koji je - nakon što se suočio s počinjenim grehom - celim bićem zavapio pred Stvoriteljem: "Vrati mi radost spasenja svog!" (Ps. 51:11 RDK)
Starozavetni je kralj David uživao Božju podršku tokom života. Božjim je zahvatima mladi pastir postao hrabri i obožavani izraelski kralj. Bio je Božji miljenik a Bog je bio njegovo pouzdanje. David je pevao, zapisano je u 23. psalmu, o Bogu, koji ga na zelenoj paši pase, i vodi ga na tihu vodu. (Ps. 23:2) Međutim, jedan je događaj zatrovao Davidovu dušu i doveo do raskida ovog idiličnog odnosa. U vreme uspešnog kraljevanja nad Izraelom, dok je odmarao u svojoj palati, zapazio je lepu ženu, koja je bila udata. Zasigurno se osećao dovoljno moćan da si može priuštiti sve što mu srce i oko poželi.
Počinio je preljub s Vitsavejom, ženom jednog od svojih vojnika, koja je nakon toga zatrudnela. Da bi prikrio to delo, u svojoj je zaslepljenosti dao ubiti njenog muža. Zatim je Vitsaveju uzeo za svoju ženu. Na kraju 11. poglavlja, pisac Druge knjige o Samuelu, donosi zaključak: "Ali ne beše po volji Gospodu šta učini David." (2. Sam. 11:27 RDK)
Tada je Bog Davidu poslao proroka, koji ga je suočio s tim strašnim grehom. Prorok Natan je kralju preneo Božje reči: "Ja sam te pomazao za cara nad Izrailjem, i ja sam te izbavio iz ruku Saulovih... Zašto si prezreo reč Gospodnju čineći šta Njemu nije po volji? Uriju Hetejina ubio si mačem i uzeo si ženu njegovu sebi za ženu." (2. Sam. 12:7; 2. Sam. 12:9 RDK)
Da, počinivši preljubu i davši da se ubije nevin čovek, David je izdao Stvoritelja! Neko je rekao: "Nema veće izdaje - od izdaje ljubavi." David je ovim činom izdao onu najveću i najsvetiju ljubav, ljubav koju je njegov Stvoritelj iskazivao prema njemu i koja je bila tako očita.
Tek nakon susreta s prorokom, kralj je postao svestan zločina kojeg je počinio i težine greha. Pred prorokom je priznao: "Sagreših Gospodu!" (2. Sam. 12:13). No, taj raskid prijateljstva s Bogom nije nešto što je lako preboleti. Nije nešto s čim je lako živeti. Greh protiv Stvoritelja razara dušu i vodi je stazom prema paklu. Neki od psalama, koje je David ispevao tim povodom, svedoče o toj smrtonosnoj boli duše.
U 32. psalmu, David priznaje kako je teško nositi teret krivnje: "Blago čoveku, kome Gospod ne prima grehe i u čijem duhu nema lukavstva. Kad ćutah, posahnuše kosti moje od uzdisanja mog po vas dan. Jer dan i noć tištaše me ruka Tvoja; nesta soka u meni kao na letnjoj pripeci. Greh svoj kazah Tebi, i krivice svoje ne zatajih; rekoh: Ispovedam Gospodu prestupe svoje; i Ti skide s mene krivicu greha mog." (Ps. 32:2-5 RDK)
U 51. psalmu, još snažnije David govori o stanju duše pod grehom, te vapi za oproštenjem: "Samome Tebi zgreših, i na Tvoje oči zlo učinih, a Ti si pravedan u rečima svojim i čist u sudu svom. Gle, u bezakonju rodih se, i u grehu zatrudne mati moja mnom. Gle, istinu ljubiš u srcu, i iznutra javljaš mi mudrost..." (Ps. 51:4-6 RDK) "Vrati mi radost spasenja svog, i duh vladalački neka me potkrepi. Naučiću bezakonike putevima Tvojim, i grešnici k Tebi će se obratiti. Izbavi me od krvi, Bože, Bože, Spasitelju moj, i jezik će moj glasiti pravdu Tvoju." (Ps. 51:12-14 RDK)
Dakle, osećaš li koliko jecaja i neprospavanih noći stoji iza vapaja: "Vrati mi radost spasenja svog..." (Ps. 51:11 RDK) Koliko čežnje za obnovljenim odnosom! David više ne može izdržati taj raskinuti odnos sa svojim prijateljem, Svemogućim Bogom, čiju je naklonost uživao. Stoga kad David vapi "vrati mi radost svoga spasenja", on zapravo moli: "Gospode, vrati mi onu radost, koju sam poznavao, dok si mi pružao ruku spasenja i izbavljao me iz životnih pogibelji. Radost moja bila je u tebi, snaga moja u tebi. Vrati mi to, Gospodine, bez toga ne mogu živeti." Bog nije ostavio Davidovo raskajano srce bez oproštenja, ali nije ostavio bez ruke spasenja i pomoći ni čovečanstvo, zapalo u greh.
Isus Hrist je došao na ovaj svet vratiti radost spasenja, premostiti ponor koji čoveka odvaja od Boga zbog greha. Isusovo je poslanje izraženo u njegovim rečima: "Ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike." (Mt. 9:13) Preljubnicu, koju su meštani hteli kamenovati, Isus nije osudio. Rekao joj je: "Idi i od sada ne greši više." (Jn. 8:11) Onima koji su se - poput Davida - kajali i vapili za radošću spasenja, Isus je rekao: "Oprošteni su (vam) gresi", (Lk. 7:48) ili "Danas je došlo spasenje ovoj kući". (Lk. 19:9) Da, Isus je došao povratiti radost spasenja, obnoviti čovekov odnos sa Stvoriteljem. I danas pruža ruku spasenja i izbavljanja onima koji vape i mole.
Dragi prijatelju, ako poznaješ zajedništvo s Bogom, moja je molitva za tebe da Svemogući Bog sačuva dušu tvoju od posrtanja i zaštiti je od onog ponora, pred kojim se nalazimo, kad greh unakazi čovekovu dušu. Ako ti je pri ruci Sveto Pismo, otvori psalam 86, koji je ispevao David. On ovde priziva Božju zaštitu sledećim riječima: "Sačuvaj dušu moju, jer sam Tvoj poklonik. Spasi slugu svog, Bože moj, koji se u Te uzda!" (Ps. 86:2 RDK)
Neka ta molitva a i ova sledeća - od Tome iz Kempena, postane i tvojom svakodnevnom molitvom: "Blagoslovi, Gospode, i posveti dušu moju nebeskim blagoslovom da postane svetim stanom tvojim i prestoljem večne slave tvoje; i neka se ne nađe ništa u hramu tvoga dostojanstva što bi moglo povrediti oči tvoga veličanstva... Zaštiti i sačuvaj dušu sluge svojega u tolikim nesrećama raspadljivog života; i uz pratnju milosti svoje upravljaj je putem mira, u domovinu večne slave. Amin."
Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr
^vrh
DUHOVNO ILI DUŠEVNO?
- Derek Prince
Želim da sa vama podelim sledeće razmišljanje: Pitanje odnosa čovekovog duha i njegove duše.
Čovekov duh dolazi direktno od Boga i u neposrednom je odnosu sa Bogom. Po samom stvaranju, postojao je silazan odnos. Bog se spuštao na ljudski duh, duh je pokretao dušu, a duša je usmeravala ljudsko telo. Međutim, kroz čovekovu pobunu, njegov duh je izdvojen i duša je preuzela kontrolu. Kao rezultat toga, čovek koji nije obnovljen pod vlašću je tri funkcije duše: volje, intelekta i emocija.
Kada Bog izmiruje čoveka sa samim sobom, njegova svrha je da obnovi prvobitno stanje, u kom se on ponovo stavlja u direktan odnos sa čovekovim duhom, a čovekov duh zauzvrat pokreće njegovu dušu i čovekova duša pokreće njegovo telo. Ovo razjašnjava Davidove reči u Psalmu 103:1, "Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda..." Verom, Davidov duh se ponovo ujedinio sa Bogom i žudeo je da Ga obožava. Dakle, njegov duh je pokrenuo njegovu dušu da pokrene njegove glasovne organe da izgovore odgovarajuće reči obožavanja.
Dokle god je čovek pokoran Bogu i njegova duša je u pokornosti njegovom duhu, čovek funkcioniše u harmoniji sa Bogom i sa samim sobom. Ali, ako se u bilo kom trenutku čovek ponovo pobuni protiv Boga, njegova duša više nije pod kontrolom duha i unutrašnja harmonija se prekida. To znači da postoji stalna napetost između duha i duše.
Iz tog razloga, grčki Novog zavet ima poseban pridev koji je nastao direktno iz reči za dušu, psuche, koja opisuje akciju inicirane od strane duše. Pridev je psuchikos. Prirodan način da se ova reč prevede bila bi duševan. No, to kod nas nije slučaj. Zavisno od prevoda (Karadžić, Bakotić, Stefanović, Čarnić, SPC ili SSP) ova reč prevodi se sa telesan, ljudski, neduhovan, zemaljski, običan, čulni, strastven, puten i prirodan. (Čitaoci na našem jeziku nemaju mogućnosti da znaju da je za ovih devet reči u originalu korišćena jedna te ista grčka reč.)
Tokom ostatka ovog pisma koristiću reč duševan. Ovo će da naglasi novozavetnu tenziju između onoga što je duhovno i onoga što je duševno.
U 1. Korinćanima 15:44-46, Pavle koristi ovu reč tri puta da ukaže na razliku između našeg sadašnjeg tela, koje je prirodno (duševno) i našeg vaskrslog tela, koje će biti duhovno. Duševno telo je ono u kom duh mora da se kreće kroz dušu. Duhovno telo je ono u kome duh direktno utiče na telo, bez potrebe da ide kroz dušu.
Heruvimi koji su opisani u prvoj glavi Jezekilja očigledno imaju duhovna tela. "I svaka iđaše pravo naprema se; iđahu kuda duh iđaše, i ne okretahu se idući..." (12. stih). Takođe, "Kuda duh iđaše, onamo iđahu..." (stih 20).
Izgleda da je to tip tela koje će vernici imati nakon vaskrsenja. Naš duh neće više morati da podstiče našu dušu da bi naše telo dalo odgovarajući odgovor. Naše telo će direktno odgovarati na odluke našeg duha. Mi ćemo biti kao Jezekiljevi heruvimi: ići ćemo direktno, bez okretanja, gde god nas duh navodi da idemo. Kakva predivna sloboda!
Postoje tri druga mesta u Novom zavetu gde je suprotnost između duhovnog i duševnog jasnije izražena. U 1. Korinćanima 2:14-15, Pavle kaže: "Neduhovan (ili duševan) čovek ne prihvata ono što dolazi od Božijeg Duha jer je to za njega ludost i ne može da spozna, zato što o tome treba rasuđivati na duhovan način. Duhovan čovek o svemu rasuđuje, a njega niko ne prosuđuje."
Za razumevanje duhovnih stvari, duša zavisi od duha. Ako je nije u skladu sa duhom, svet duhovne istine joj je zatvoren. Koliko je važno, stoga, da pristupimo istini sa sa ispravnim stavom - stavu pri kom je naša duša podređena našem duhu i naš duh u jedinstvu sa Bogom.
U svojoj poslanici, Juda govori o ljudima u crkvi koji su "gunđala i zanovetala, ljudi koji žive po svojim požudama... što seju razdor, ljudi čula, koji nemaju Duha." (Juda 16,19).
Kada duša hrišćanina nije u potčinjenju Bogu preko svog duha, ona postaje kanal kroz koji svakakve vrsta telesnosti i podela mogu ući u crkvu. To je istinski i suštinski uzrok podela u telu Hristovom.
U poslanici Jakovljevoj 3:15, apostol govori o obliku mudrosti koja "... nije mudrost koja dolazi sa neba, nego zemaljska, neduhovna, demonska." Jakov opisuje silaznu putanju u tri uzastopne faze: od zemaljskog, preko duševnog, do demonskog.
Kada hrišćani postanu zemaljski, onda gube viziju večnosti. Oni su u nemogućnosti da vide dalje od stvari ovoga života: uspeh, zadovoljstvo, bogatstvo, fizičko zdravlje. Oni su zainteresovani samo za ono što će vera učiniti za njih u ovom životu!
Za takve ljude Pavle kaže: "Ako se samo u ovom životu uzdamo u Hrista, najbedniji smo od svih ljudi." (1. Korinćanima 15:19). Takvi hrišćani često sebe smatraju za prosperitetne i uspešne. Bog ih smatra za jadne.
Posle zemaljskog, sledeća faza je duševno. Biti duševan, znači biti egocentričan, usredsređen na samog sebe. Za takve ljude, hrišćanska vera je način da dobiju ono što žele od života. Oni misle da se pobožnošću stiče dobit (1. Timoteju 6:5).
Duševno otvara put za demonsko. Ovo je jedan glavnih načina na koji se demoni infiltriraju u crkvu. Često se postavlja pitanje: da li je hrišćanima ikada potrebno oslobođenje od demona? Jakovljeve reči daju jasan odgovor. Postojanje silazne putanje, od zemaljskog do duševnog do demonskog, izlaže pojedinačne vernike i čitave zajednice demonskim aktivnostima.
Danas, u mnogim slučajevima, crkva je bezbožna mešavina. Ne postoji jasno povučena linija između duhovnog i duševnog, te zato nema prepreka za demonsko. Istinske manifestacije Duha Svetoga, naizmenično se smenjuju sa manifestacijama koje su jasno demonske. Kao rezultat toga, mnogi iskreni vernici su dezorijentisani i zbunjeni.
Da biste zaštitili sebe, moramo negovati biblijsko razlučivanje. Moramo naučiti da razlikujemo šta je duhovno, a šta je duševno. Postoji samo jedan instrument koji je dovoljno oštar da se ovo postigne: Božija reč.
"Jer, Božija reč je živa i delotvorna, i oštrija od svakog mača s dve oštrice, pa prodire dotle da deli dušu i duh, zglobove i moždinu, i prosuđuje misli i namere srca." (Jevrejima 4:12)
Dalje, u Jevrejima 5:14, pisac navodi dva uslova koje moramo ispuniti da bi ostvarili ovakav vid razlučivanja: "... čvrsta hrana je za zrele, za one čija su čula iskustvom uvežbana za razlikovanje dobra i zla."
Prvi uslov je da se redovno hranimo čvrstom duhovnom hranom putem proučavanja cele Biblije. Drugi uslov je da moramo redovno upražnjavati razlučivanje. Moramo stalno biti na oprezu i prepoznavati duhovne sile koje srećemo u svakoj situaciji. Razlikovanje duhova bi trebalo da bude deo našeg hrišćanskog života, toliko koliko i molitva.
Dakle, poslušajmo opomenu Pavla u 1. Korinćanima 16:13-14: "Budno pazite, čvrsto stojte u veri, držite se muški, budite jaki! Sve činite u ljubavi!"
Na kraju evo jednog malog svedočanstva deo iz pisma koje sam dobio od jednog nemačkog psihijatra koji je imao otkrivenje "duhovne" i "duševne" sfere ličnosti.
Poštovani gospodine Princ,
ovo mi se nikada ranije u životu nije desilo: bio sam zapanjen "novošću" vaše emitovane trake "Šta je čovek?". Dok slušao vaše predavanje, uvideo sam po prvi put u svom hrišćanskom životu se moj "duhovni Hans" nekako uzvisio, kao da se popeo na stolicu i s visine gleda na "duševnog Hansa", čiji se, naizgled, kolosalni lik, čini se, počeo da raspada.
Obnovljen, ovaj duhovni deo mene, "duhovni Hans" živi od kad sam slušao vaše predavanje - osnaženo Svetim Duhom - od pre oko 5 nedelja. Moj "duševni Hans" - naročito njegove intelektualne i emocionalne sfere - moraju se odvesti i prikovati na krst.
Ceo svoj život tragao sam za jasnom i celovitom prezentacijom Božije reči.
Vi ćete razumeti da će ova promena u mom životu - ponovno postajanje "trojnog" ljudskog bića - iz korena izmeniti čak i moju profesiju. Po prvi put u svom životu - sa 45 godina - ja vidim dobar razlog za to da sam postao psihijatar.
H. P., Nemačka
Sa engleskog preveo: Aleksandar Jovanović.
^vrh
STRAH OD BOGA
- Zoran Tornjanski
Da li se vi bojite Boga? Verujem da ste čitali u Bibliji da je Bog ljubav, i da je Njegova milost velika, ali da li ste pročitali onaj stih u Petoj Mojsijevoj 4:23-24 gde kaže: "Čuvajte se da ne zaboravite savez koji je Gospod, vaš Bog, sklopio s vama i da ne napravite sebi rezan lik u obliku bilo čega što ti je Gospod, tvoj Bog, zabranio. Jer je Gospod, tvoj Bog, oganj koji proždire, Bog koji zahteva da se odanost iskazuje isključivo Njemu".
Neki od vas će možda reći da je to bilo u Starom zavetu, i da sad kroz Isusa imamo milost i ljubav, i to je tačno, ali zašto je onda apostol Pavle u Jevrejima 12:28-29 napisao: "Stoga, pošto primamo Carstvo koje se ne može uzdrmati, budimo zahvalni i služimo Bogu kako je Njemu milo, s poštovanjem i strahom. Jer, 'naš Bog je oganj koji proždire'"? U oba slučaja poruka nije upućena bezbožnicima, već Božijem narodu. Možemo nastaviti sa stihovima iz poslanice jevrejima, koji potvrđuju potrebu za strahom od Boga, npr. u Jevrejima 10:30 čitamo: "Jer, mi znamo Onoga koji je rekao: 'Moja je osveta, ja ću uzvratiti', i 'Gospod će suditi svom narodu'. Strašno je pasti u ruke Boga živoga."
Ovo su stihovi upućeni vernicima i ima još dosta takvih u Novom zavetu, što samo potvrđuju da su i Isus, i svi apostoli razumeli potrebu da se Božiji narod boji Boga, iako smo pod milošću. Mnogi hrišćani ne razumeju baš najbolje pojam milosti, i misle da ako veruju u Isusa, oni su pod milošću, i to znači da ih više ne interesuje Božiji zakon, da mogu da greše, i da će Hristova krv sve to da opere. Ali to baš i nije tako. O milosti može puno da se govori, ali ja gledam na milost kao na nešto što nam pomaže da se oslobodimo od greha, i da držimo zapovesti i zakon, ali ne po slovu već po Duhu. Božija milost se ne iskazuje u tome što nam On dopušta da grešimo, već što nas nije kaznio kao što zaslužujemo. Mi govorimo kako je velika milost Božija, a u stvari ni ne razumemo koliko je u stvari velika. Jako je velika, kad pogledamo šta sve trpi u okviru svog naroda i svoje Crkve, shvatimo neverovatnu milost. Moje mišljenje je, da nema Božije milosti, mi bi smo brzo nestali pred Njegovom pravednošću. Božija milost nije nešto sa čim se treba igrati. Oni koji to rade, nisu ni svesni da izlaze i kruga milosti, i onda Bog više nije ljubav, već oganj koji proždire.
Pogledajmo to ovako, Boga nazivamo Oče, i On jeste naš Otac ako verujemo u Hrista. Svi treba da razmisle o odnosu koji su imali ili još uvek imaju sa njihovim očevima ili majkama. Verujem da su svima okolnosti drugačije, neki su možda odrasli bez roditelja, ali ću se potruditi da i oni razumeju. Kad sam bio dete, otac i majka su brinuli o tome gde idem, šta radim, i ostalo. Sećam se da dosta godina nisam smeo da se krećem dalje od kuće, tačnije, imao sam jedan kvadrat oko 20 x 20 metara u kome sam smeo da provodim vreme i da se igram. Bilo mi je zabranjeno i da iskoračim iz tog kvadrata. Naravno kad' mi je bilo dosadno, i kad sam se zasitio mog prostora, želeo sam da idem i dalje, par puta sam i otišao malo dalje, pa sam zbog toga imao problema, ali me je i dalje vuklo da idem, i ljutio sam se na roditelje koji mi to nisu dozvoljavali. Kad pogledam na poziciju mojih roditelja, oni me nisu tretirali kao psa, i nisu mi vezali nogu i pustili me u taj kvadrat, već su mi rekli šta smem a šta ne smem da radim, i ostavili mi slobodnu volju da biram. Ja sam imao strah od mojih roditelja, pogotovo od oca. Njega je bilo teško naljutiti, ali zato kad bi se naljutio bilo je gadno. Znam da me je voleo i da bi svoj život dao za mene, ali kad ga ne bih poslušao umeo je pošteno da me istuče, naravno bez ikakvih posledica po moje zdravlje. Posle svakih batina, moj strah se povećavao, i tada sam znao, ako ostanem u kvadratu, mogu da se igram ceo dan, da zovem drugare, sve što poželim, i ne bih se plašio ničega, jer znam da sam u krugu pravila, ali i sama pomisao da ne poslušam me je plašila. Svaki korak van kvadrata, je korak van očeve volje, i to me je plašilo. Godinama kasnije sam shvatio da mi oni nisu branili da odem iz kvadrata zato što me nisu voleli, i zato što su hteli da mi naređuju, već su hteli da me vaspitaju i sačuvaju od nevolja i problema, jer u tim godinama još uvek nisam znao da se čuvam, i želeli su da ih slušam dragovoljno iz poštovanja i ljubavi. Bila je to ljubav! Ista priča je sa našim nebeskim Ocem. On nas voli toliko, da je dao svog jedinog Sina za nas, ali ako Ga ne slušamo spreman je da nas kazni po meri. Dao nam je kvadrat, odnosno zakon upisan u naša srca da po njemu živimo, nije nas vezao, već nam je dao slobodnu volju, jer želi da Ga slušamo iz poštovanja i ljubavi. Ako iskoračimo iz toga, kazniće nas, jer želi da shvatimo da sami nismo sposobni da se brinemo o sebi, i da izlazak iz Njegove volje može da nam donese samo nevolje. Zato je važno da imamo taj strah od Njega.
Ne treba da nam je to pokretač da bi smo Ga voleli i poštovali, ali strah treba da je prisutan i zbog najmanjeg greha, i zbog najmanjeg izlaska iz Njegove volje. Ako prema zemaljskim očevima imamo strahopoštovanje, koliko više treba da imamo prema Nebeskom Ocu? Neki misle da ako je On naš otac, sigurno nas nikada neće ostaviti i odbaciti, koliko god da grešimo, i koliko god da ne vršimo Njegovu volju.
Znam jednu priču o porodici koja je imala dva sina, mlađi je bio pametan i poštovao je roditelje, a stariji je postao narkoman. Kada su roditelji saznali za to, pokušali su da mu pomognu da se odvikne, ali nisu uspeli, pa su ga izbacili iz kuće. Srce im se cepalo zbog toga, ali nisu mogli da žive sa narkomanom, pogotovo jer je postojala mogućnost da vrši uticaj i na mlađeg sina. Posle nekog vremena stariji sin se vratio kući i rekao roditeljima da je prestao sa drogom, oni su ga primili, i bili su veoma srećni zbog toga. On je nedugo zatim nastavio da se drogira, i oni su ga ponovo izbacili. To se ponavljalo više puta, on se vraćao, oni su ga prihvatali, on je ponovo nastavljao, pa su ga opet izbacivali. Jednog dana njihovom strpljenju je došao kraj, izbacili su ga i rekli mu da je to poslednji put. Kad je posle nekog vremena odlučio da se ponovo vrati, više ga nisu primili. Sa suzama i slomljenih srca su mu rekli da ne žele više da ga vide. Pored njihove ljubavi za svojim detetom, i velike želje da ga prime u kuću, njihovom strpljenju je došao kraj. To je tužno, ali mislim da je i sa Bogom to takođe moguće. Njegovom strpljenju postoji kraj:
"Jer, ako namerno grešimo pošto smo spoznali istinu, onda više nema žrtve za grehe, nego samo strašno iščekivanje Suda i žestine ognja koji će proždreti Božije protivnike. Ko odbaci Mojsijev zakon, bez milosti se pogubljuje na osnovu svedočenja dva ili tri svedoka. Zamislite koliko će goru kaznu zaslužiti onaj ko pogazi Sina Božijega i nečistom smatra krv saveza kojom je posvećen, i ko uvredi Duha milosti!" (Jevrejima 10:26-29)
"Tada će me zvati, ali ja se neću odazvati; tražiće me, ali me neće naći, jer su mrzeli znanje, i strah od Gospoda nisu izabrali." (Priče 1:28-29)
"Dođite, poslušajte, svi koji se Boga bojite, a ja ću ispričati šta je učinio za dušu moju." (Psalmi 66:16)
"Svakog poštujte, volite bratstvo vernika, bojte se Boga, ukazujte čast caru." (1. Petrova 2:17)
"Strah od Gospoda početak je znanja." (Priče 1:7)
"Bojte se Boga i dajte mu slavu..." (Otkrivenje 14:7)
Mogli bi smo ovako da nalazimo još dosta stihova koji potvrđuju da treba da se bojimo Boga. Onaj Bog koji je bio u Starom, je isti i u Novom zavetu, On se ne menja, isti je juče, danas i doveka. Bilo bi stvarno glupo od nas kada bismo u našim životima zanemarili strah od Boga, iako imamo dokaze da su se svi vernici od početka sveta do danas bojali Njega.
Nemojmo biti razmažena deca, i da odmah nakon što dobijemo poklon od našeg Oca, se okrenemo na drugu stranu, i bez ikakvog straha prekršimo Njegovu zapovest. Da ponovimo, mi nismo pod zakonom, već pod milošću. Milost nam ne dozvoljava da grešimo, već nam pomaže da odbacimo grehe, i da u Duhu držimo Božiji zakon. Milost ne znači da se Bog odjednom promenio od Svetog i Pravednog u nekakvog Deda mraza, koji se samo smeška pun ljubavi. Milost je štit između Boga i nas, koji nas čuva da ne bi smo iščezli pred Njegovim Svetim licem. Ako nam je Isus Gospod i Spasitelj, onda Bog Otac u nama vidi svog Sina, i daje nam svoju milost. Ako je Isus naš Gospod, onda moramo da Ga slušamo u svemu i držimo Njegove zapovesti. Ako Ga slušamo u svemu, onda ćemo Ga poslušati i u onom kad kaže: "Ne bojte se onih što ubijaju telo, a ne mogu da ubiju i dušu. Nego više se bojte onoga koji može da uništi i dušu i telo u paklu." (Matej 10: 28)
^vrh
ČVRST TEMELJ DOMA
- James P. Trotzer
"Ali Božja istina stoji čvrsto poput temelja s natpisom: 'Gospod poznaje svoje'." (2. Timotiju 2:19)
Jedna stara poslovica kaže: "Bog roditeljima daje decu da bi im ona pomogla (roditeljima) da odrastu". Da, u ovoj izreci ima više istine nego što mi to želimo priznati. Često se događa da osobe koje postanu muževi i žene i ne pridaju puno pažnje duhovnim stvarima sve dok deca ne dođu na scenu. Tada zbog osećaja odgovornosti koje imaju kao roditelji, postaju ozbiljniji u vezi s Bogom, verom i duhovnim rastom. Tako mnoge roditelje muči pitanje: "Šta je to što porodicu čini zdravom i daje joj sigurnost i stabilnost u vremenima kada pritisci konstantno pokušavaju da je unište?" Odgovor, premda složen i težak, još uvek postoji kod Boga.
Biblija uobičajeno koristi reč kuća kada govori o porodici. Na primer, u Poslanici Jevrejima 3:1-6 piše da smo mi vernici, "Božija kuća", što znači da smo članovi Božije porodice. Svaka kuća, a to znači svaka porodica, mora da ima čvrst temelj kako bi bila stabilna, sigurna i snažna. Pogledajmo tri sastavna dela koja nam je Bog dao na dar kako bi nam pomogao da izgradimo čvrste temelje u našim porodicama.
1. Lična veza s Bogom kroz Isusa Hrista
Prva Mojsijeva 1:26-28, nam prikazuje najvažniju vezu koju čovek može da iskusi a to je veza između Boga i čoveka: "I Bog stvori čoveka po svom liku, stvori ga po slici Božjoj: muško i žensko stvori ih." Drugim rečima, svako od nas kao osoba prikazuje aspekt Božjeg lika i onoga što Bog jeste.
Iz toga proizlazi da najbolji dar koji možete dati vašem supružniku i svojoj deci jeste zdrava, rastuća, lična veza s Bogom kroz Isusa Hrista. Zbog ovog stiha ja, kao bračni savetnik, imam nadu za svaku bračnu zajednicu, jer znam da u Bogu ne postoje nekompatibilni delovi. Ako svaki partner teži da prikaže Božji lik njenom ili njegovom supružniku, mogućnost rešavanja bilo kakvih poteškoća u braku postaje moguće.
Novi zavet govori o nama kao o stvorenima prema Božijem liku u smislu da sve više nalikujemo Hristu - postajemo nova stvorenja u Hristu (2. Korinćanima 5:17), koja se oblače u "novu narav" ili "novog sebe" (Efescima 4:22-24; Kološanima 3:1-17). Nema sumnje da uvek postoje muke kako bi zaista bili takvi i razvili našu novu narav, kako je to opisano u Poslanici Rimljanima 7:14-25. Ako kao individue težimo rastu i delovanju kao nove osobe a ne kakvi smo nekada bili, naš brak će biti stabilan a porodica sigurna.
Kad svaki par, koji zajednički deluje kao jedna osoba, teži za tim da poznaje Gospoda, te želi biti Hristu nalik, sile koje deluju u braku i porodici sve više naglašavaju i imaju karakteristike Onoga kojeg imitiraju. Kao takvi, oni su dva sastavna dela građevine ili čvrstog uporišta koji su dati kao temelj porodice.
Možda ćete upitati, "A šta je s porodicama gde postoji samo jedan roditelj ili s brakovima gde jedan partner nije vernik? Temelj ostaje čvrst zbog toga što u prvom slučaju Bog dolazi da bi bio "otac sirotima i branitelj udovica" (Psalam 68:5). On "podiže sirote i udovice" (Psalam 146:9) snabdevajući sve što bi partner koji nedostaje davao. U drugom slučaju, Božja Reč nas uverava da partner vernik posvećuje brak i porodicu (1. Korinćanima 7:12-14). Znači, da temelj koji postoji kroz lični odnos s Bogom kroz Isusa Hrista zadržava svoju snagu uprkos činjenici da smo sami kao roditelj ili sami u našoj veri.
2. Brak s Hristom u centru
Druga Mojsijevoj 2:18-25, nam daje drugi najvažniji odnos koji čovek može imati, a to je bračni odnos. Nakon primedbe da "nije dobro" da čovek bude sam, Bog je muškarcu stvorio primerenu pomoćnicu. Kada je Adamu dovedena Eva, on je prikazao prirodu i važnost bračnog odnosa: "Ovo je kost mojih kostiju i telo od mojeg tela; neka se zove žena, jer je uzeta od čoveka. Zato će čovek ostaviti svog oca i majku, prionuti svojoj ženi, i postaće jedno telo." (1. Mojsijeva 2:23-24). Tako, drugi Božji dar koji daje čvrst temelj porodici jeste bračni odnos.
Elementi ovog građevnog stuba prikazani su u Propovedniku 4:8-12. Tamo izjavljuje kako je "dvojici bolje nego jednom" iz četiri razloga. Prvo, oni mogu udružiti svoja sredstva, raditi zajedno i biti produktivniji: "Jer imaju dobru naknadu za svoj trud." Drugo, oni mogu pomoći jedno drugom: "Jer ako jedan od njih padne, drugi će podignuti svog prijatelja." Treće, oni jedno drugom pružaju toplinu i ljubav: "Ali kako će se jedan sam ugrejati?" I četvrto, oni mogu stajati zajedno prilikom napada: "Dvojica se mogu odupreti."
Svi ovi elementi snabdevaju sredstva koji braku i porodici daju čvrsto podnožje, ali stvarna sigurnost se nalazi u konačnoj izjavi: "Trostruko uže ne puca tako lako." Odjednom je dvoje postalo troje. Kako je to moguće? Jedan od odgovora mogao bi biti jednostavno objašnjenje da 1+1=3, jer imate dve jedinke plus njihov odnos što u stvarnosti čini tri celine. Međutim, iz duhovne perspektive treće uže jeste Božje zavetovano partnerstvo gde On ne samo da posvećuje brak nego i deluje kao garantovani partner da ga održi i pomogne mu da se razvija.
Nije slučajno što se prvo Isusovo čudo dogodilo na venčanju (Jovan 2:1-10). Imati Isusa u centru bračnog odnosa jedini je siguran način da se ima "najbolje vino" u bračnoj zajednici i to ne samo na početku nego tokom celog zajedničkog života.
3. Kuća izgrađena na steni: Porodica fokusirana na veru
Isus je rekao: "Svaki dakle, koji čuje ove moje reči i izvršava ih, nalik je razboritom čoveku, koji je sagradio svoju kuću na steni; i pala je kiša i došle su bujice, i dunuše vetrovi; ali nije pala, jer je bila utemeljena na steni" (Matej 7:24-25). Koji bi se pogodniji opis mogao dati koliko je važno da se porodica gradi na veri u Isusa Hrista, Steni našeg spasenja. Ključ ovde, međutim, nije u konceptu nego u izboru i vernosti tom izboru. Da bi porodica bila fokusirana na veru, zahtevano je svesno biranje i stalan napor da se stavlja Gospod u središte porodice. To se neće prirodno, tj. samo od sebe dogoditi.
Izazov koji je Isus Navin stavio pred Izraelce jasno dokazuje ovu činjenicu. Pošto je dovršio svoj zadatak da uvede Izraela u obećanu zemlju, stao je pred njih i dao im sledeći izazov: "Izaberite danas kome ćete služiti... Ali ja i moj dom služićemo Gospodu" (Isus Navin 24:15). Ova vrsta vernosti od kritične je važnosti pri pozivanju na građevinski stub kao temelj vaše porodice. Ovo je na veri utemeljena odluka koja mora biti učinjena od strane roditelja kako bi se njihovim potomcima omogućilo pravo na nasleđe.
Primarni primer kuće (porodice) koja se premestila na čvrst temelj jeste slučaj tamničara iz Filipa opisanog u Delima 16:30-34. Kao odgovor njegovom pitanju, "Što mi treba činiti da se spasim?" Pavle je rekao, "Veruj u Gospoda Isusa, i spasićeš se ti i svi koji su u tvojoj kući." Ovaj čovek je očigledno vodio svoju kuću kako treba i kada je dodao veru u Hrista, cela porodica je imala blagodati od toga. Čitamo da su se on i njegova porodica krstili "i radovao se s čitavim svojim domom što je verovao Bogu." Rezultat u ovom slučaju nije samo spasenje nego i čvrst temelj za porodicu.
Čvrst temelj zagarantovan
Koliko je danas našim porodicama važan čvrst duhovni temelj? Dozvolite mi da odgovorim rečima samoga Boga: "Ako Gospod ne gradi dom, uzalud se trude graditelji" (Psalam 127:1). Bog je arhitekta, Hrist je temelj a Sveti Duh je izvođač radova u hrišćanskoj porodici.
Dozvolite mi da završim sa upozorenjem i obećanjem. Upozorenje dolazi iz Priča 11:29 gde se kaže: "Ko razara svoju kuću, naslediće vetar." Ako ne radite na uspostavljanju čvrstog temelja izgrađenog na stubovima ličnog odnosa sa Bogom kroz Isusa Hrista - bračni odnos sa Hristom u centru i porodica koja je fokusirana na veru - rizikujete za gubitak svega. Ako, međutim, težite u svom životu da poštujete Gospoda, svoj brak i svoju porodicu, primićete obećanje iz Druge Timotiju 2:19: "Ali Božja istina stoji čvrsto poput temelja s natpisom: 'Gospod poznaje svoje'."
^vrh
misaone refleksije
SAČEKAJ TRI DANA
- nepoznati autor
Bio je lep prolećni dan, misli mlade žene ispunilo je osećanje mira dok je razmišljala o Isusovoj smrti i vaskrsenju.
Zastala je na trenutak na vrhu stepenica koje su vodile na glavnu ulicu sada prepunu ljudi koji su žurili na svoj posao. Na starom mestu, na početku prolaza, sedela je stara prodavačica cveća. Oko njenih nogu bili su raspoređeni buketi svežeg cveća na raširenoj novinskoj hartiji. Prodavačica cveća se smešila, a njeno staro, izborano lice sijalo je od neke unutrašnje radosti.
Bez mnogo razmišljanja mlada žena se okrenula izabrala jedan buket i upitala: "Danas ste izgleda srećni?
"Zašto da ne, odgovorila je starica. Sve je dobro. Zar ne?"
Bila je jadno odevena i veoma stara, njen odgovor je iznenadio ženu.
"Pa vi ovde sedite već godinama. I uvek ste nasmešeni. Izgleda da se dobro nosite sa svojim nevoljama?"
"Pa ne možete doživeti ove moje godine, a da nemate nevolje. Godine i nevolje idu uvek zajedno" odgovorila je. "Ali sve vam je to kao Isus i Veliki petak...." a onda je zastala.
"Kao šta?" upitala je žena.
"Kao Isus i Veliki petak. Kada je Isus umro na krstu u petak, bio je to najgori dan za Isusa. I kad se pojave nevolje, ja se uvek toga setim. Jer tada sebe podsetim i šta se dogodilo sa Isusom tri dana kasnije. Tada je Isus ustao iz groba - vaskrsao iz mrtvih. Kad stvari pođu kako ne treba, naučila sam da ne gunđam već čekam tri dana, jer tada sve nekako izađe na dobro."
Mlada žena se nasmešila u znak pozdrava i pošla dalje. Ponela je sa sobom malu lekciju o strpljenju, i kad god dođu nevolje ili neprilike uvek se seti reči: "Daj Bogu priliku da ti pomogne. Sačekaj tri dana".
^vrh
Smešna strana
ZABROJAVANJE

^vrh
SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.
|