76

"Zatrubite u trubu na Sionu! Jer ide dan Gospodnji, stiže..." -- Joil 2:1


Broj: 76 / 2013.
Maj - Jun

SADRŽAJ OVOG BROJA:

* Dinamični ljudi - Hyman Appelman
* Protiv dosadnog hrišćanstva - Miroslav Volf
* Gorući grm u pustinji - Vlado Pšenko
* Kleveta - opasno oružje - Oswald J. Smith
* Prepreke za blagoslov - Derek Prince
* misaone refleksije
* Smešna strana


Svaka novorođena osoba nosi u svome srcu određenu želju da udovolji Bogu. Da bude: oslobođen greha, pobednik nad telom, čist i besprekoran pred Gospodom.

No, ovakva želja zapravo dolazi od Svetog Duha, od samoga Boga. On u nas usađuje čežnju da živimo ispravno, a žalosna je činjenica da smo svi mi, neki više a neki manje, podbacili u realizaciji te Božije želje. Zbog toga što dozvoljavamo starom čoveku i svojoj grešnoj prirodi da vodi glavnu reč u našem životu.

Ova čežnja da se živi ispravno jeste ustvari stremljenje k pravednosti. Biti pravedan, to znači biti u ispravnom odnosu sa Bogom i uživati Njegovu naklonost - živeti sa ispravnim motivima, emocijama i ponašanjem - potpuno se prilagoditi Božjim naumima. Isusove reči: "Tražite prvo carstvo i pravednost njegovu" (Mt. 6:33 EČ), izrečene u kontekstu brige za stvari ovoga sveta, nas jasno uče o važnosti i prioritetima naših motiva i želja.

Tokom vekova, hrišćani su definiciju "lične pravednosti" formulisali na različite načine: činjenje dobrih dela, vršenje pravila i zakona, podvrgavanje asketizmu itd. Mnogi ljudi traže pravednost sa velikom strašću, ali ne uspevaju je postići, jer se nastoje opravdati svojim delima. No, da li je pravednost samo ispravno ponašanje i delanje? Ne, jer vi možete činiti ispravnu stvar, ali dok je činite iz pogrešnih motiva, ona pred Bogom neće biti okarakterisana kao ispravna (Isa. 64:6). Neki hrišćani čine prave stvari, ali su motivisani farisejskim duhom: "Ja radim ovo, ja radim ono i zato sam bolji od drugih" (Lk. 18:9-14). Njihovo spoljašnje ponašanje može biti pohvalno, ali motivi su im potpuno pogrešni.

Pravednost poput novčića ima dve strane, koje su neodvojive: opravdanje i posvećenje. Kao deca Božija, nama treba i jedno i drugo u svome životu da bi smo rasli u svojoj pravednosti. Prvi izraz ukazuje na naš položaj, naš ispravan odnos sa Bogom, koji smo stekli kroz žrtvu Isusa Hrista (2. Kor. 5:21). Dok drugi ukazuje na naš aktivan hod (suživot) sa Bogom, naš odnos sa Njime koji traje i koji je usmeravan darovanim nam Svetim Duhom (Rim. 8:14, Ef. 5:9).

Dragi naši čitaoci,

Carstvo Božije jeste carstvo pravednosti (Mt. 6:33) i Bog nas želi pripremiti za život u njemu, iz tog razloga "Tražimo prvo carstvo i pravednost njegovu"... "Jer je Gospod pravedan, ljubi pravdu; lice će Njegovo videti pravednici." (Ps. 11:7 RDK)

Vaša, SIONSKA TRUBA.

^vrh


DINAMIČNI LJUDI

- Hyman Appelman

"A kad doručkovaše, reče Isus Simonu Petru: Simone Jovanov, ljubiš li me većma nego ovi? Reče mu: Da, Gospode, ti znaš da te ljubim. Reče mu: Pasi jaganjce moje! Reče mu opet, po drugiput: Simone Jovanov, ljubiš li me? Reče mu: čuvaj ovce moje! Reče mu po trećiput: Simone Jovanov, ljubiš li me - A Petar posta žalostan što mu po treći put reče: Ljubiš li me? - i reče mu: Gospode, ti sve znaš, ti vidiš da te ljubim. Reče mu Isus: Pasi ovce moje!" (Jn. 21,15-17 DS)

Kada je onog jutra pored Galilejskog jezera uskrsli Hrist susreo jednog čoveka On mu je postavio pitanje: "Ljubiš li me?"

Taj čovek nije bio neki materijal koji je obećavao, no, od njega je trebalo načiniti vođu! On nije bio ni dosledan ni hrabar. Bio je blagosloven velikim privilegijima i mogućnostima, ali nije ispunio očekivanja. U krizi se odrekao svoga Gospoda. Međutim, on je čovek kojega je Isus podigao iz sramote i poniženja i odredio za zadatak da nosi Evanđelje u svet. Svakako, ovo je najveći i najsveobuhvatniji posao na svetu i tu mala ljudska snaga (dinamičnost) neće biti dovoljna.

Isus nije rekao: "Šimune Petre, je li ti žao što si me se odrekao? Obećavaš li da ćeš biti dobar? Obećavaš li da to nikada više nećeš ponoviti?" Petar je mogao odgovoriti potvrdno na sve to, a još uvek biti nedostojan položaja koji mu je Isus namenio. Jer Hrist nije tražio neki mali lik ljudske savršenosti, niti je tražio neki pobožan kip da ga smesti na policu slave. On je tražio čoveka koji je motivisan da spasi svet. Zbog toga ga je zapitao: "Šimune Petre, ljubiš li me?" Isus je napunio ovoga čoveka dinamičnošću i motivacijom. Dinamičnost je ljubav - najčistiji i najsnažniji pokretač duše.

Isus nije rekao Šimunu Petru: "Veruješ li u mene?" Svakako, ispravna i prava vera u Hrista je važna. Međutim, neko je može imati, a opet imati vrlo malo zanimanja za ljude oko sebe. Potrebno je nešto više od toga da se bude pravoveran. Neko može biti teološki zdrav, a opet biti hladan kao led i ravnodušan kao smrt.

Isus nije rekao Šimunu Petru: "Hoćeš li me priznati; hoćeš li mi obećati da me se nećeš postideti?" I to je važno, no neko može pravilno ispovedati Hrista, a opet biti malo zainteresovan za ljude oko sebe. Potrebno je nešto više od blještave religije ili pobožnog izlaganja.

Isus nije rekao Šimunu Petru: "Hoćeš li me propovedati?" I to je važno. Veoma važno, a ipak se Hrist mora propovedati na ispravan način. Možemo ga propovedati kao da ga tajimo ili ne poznajemo. Postoje propovednici koji nikada ne potpale vatru, čije su propovedaonice poput ledenih kutija, a čije propovedi kampuju uz zaleđeno severno more.

Zbog toga je Isus upitao Petra: "Ljubiš li me?" Ljubav prema Hristu mora biti njegov pokretač u služenju tom Hristu. To je srce motora - motivacija duše. To nije dinamičnost misli, volje, provođenja. To je strastvena odanost, odanost tako žarka da gospodari umom, goni volju, nadzire provođenje. Ona od srca čini goruće osvedočenje, od volje užarenu peć revnosti, ona širi oko sebe božansku prisutnost.

Ako ljubav mora goreti, onda se plamen mora konstantno i hraniti, a varnica kojim mora biti zapaljena jeste ljubav za samog Boga. I zbog toga je Hrist upitao Petra: "Ljubiš li me?"

Dakle, šta je ljubav za Hrista?

Na prvom mestu, ona se ne sme mešati sa strašću za čovečanstvo. Strast za čovečanstvo nije beznačajna strast. Bolje je biti zainteresovan za ljude, nego za stvari. Daleko je bolje ljubiti ljude, nego novac. Iako mnogi uvek ne čine tako, ljudi vas ipak zauzvrat mogu ljubiti. Postoje stvari koje se moraju učiniti za čovečanstvo. Setite se reči Aboua Bena Adhema: "Ne pišite o meni kao o onome koji ljubi Boga, pišite o meni kao o onome koji ljubi svoje bližnje."

To je dobro, ali samo naša dobra dela ne mogu i nikada neće spasiti svet. To može očistiti nekoliko znakova moralne pokvarenosti. To može otvoriti nekoliko prihvatilišta za siromašne. To može nešto dobro ozakoniti. Ali nikada neće spasiti svet. To je kao da pokušavate očistiti prljavu reku posadivši cveće duž njezinih obala a njoj još uvek teče smrdljiva i prljava voda.

Ljubav za Hrista ne sme se mešati sa veštinom za organizaciju i planiranje. Postoje neki ljudi koji pokušavaju spasiti svet hrišćanskom mašinerijom. Njihovi motivi teraju mašineriju da nešto radi, no, oni obožavaju svoje metode u akciji spasavanja sveta. Oni su napisali muziku i sviraju je a od Boga očekuju da po toj njihovoj melodiji igra.

Je li to ono što je Hrist imao na umu kad je rekao Šimunu Petru: "Ljubiš li me?" Je li mu mislio reći: "Šimune Petre, imaš li administrativne sposobnosti? Misliš li da možeš zaposliti pet-šest ljudi koji će dan i noć raditi iz svojih kancelarija i upravljati stvarima?"

Ljubav za Hrista ne bi se smela mešati sa političkim, industrijskim, ekonomskim oduševljenjem. Hrišćanstvo nije industrijsko, političko ili ekonomsko oduševljenje. Ono je samo ljubav za Hrista. Ono je dinamika ljubavi koja će jedina spasiti svet. Ono je strastvena odanost osobi koja je određena da bude Spasitelj sveta. Ono je postojana vernost Hristu. Ono je otkucaj srca. Ono je duša otkucaja. Kad vas zahvati ta strast, svi drugi problemi su rešeni. Ona uzgaja hrabrost i postojanost.

Sledite Šimuna Petra od tog trenutka dalje i vidite kako je njegovo oduševljenje sjalo poput miliona užarenih sunaca. Sledite Pavla kroz sve njegove nevolje i poteškoće. Što ga je krepilo? On tvrdi da je to bila ljubav Hristova (Rim. 8:31-39). Bio je napunjen dinamičnošću koja je spasavala svet.

Kad ta strast zauzme svoje mesto u našem srcu, vidimo u čoveku ono šta je i Isus video. Kada gleda na svoje bližnje kroz ljubav Božju, vidi dušu čoveka te kaže: "On je moj brat. On je moj brat na temelju zajedništva sa mojim Spasiteljem. Ako je siromašan, treba mu se pomoći. Ako je umoran, mora se odmoriti. Ako je u žalosti, mora ga se utešiti. Ako je izgubljen, mora biti spašen."

S Hristovom ljubavlju u svome srcu, ljubav Hristova potpuno nama ovlada tako da za svoga bližnjega osećamo kao što je i Hrist osećao te činimo za njega što je i Hrist činio. Šta je to bilo? U jednoj reči, on je položio svoj život. Kada toliko ljubimo svoje bližnje da smo spremni žrtvovati za njih, umreti za njih, živeti za njih, ne postoji više nikakav sukob. Pobeda je postignuta.

Očito je da je ono što danas Crkva treba više od svega "novo krštenje odanosti" za Hrista. Pokušavali smo se poslužiti raznim stvarima da zadobijemo ljude. Zar ne bi bilo mudrije da se vratimo na apostolske standarde i pokušamo s ljubavlju za Hrista da vidimo što će ona učiniti? Ona će spasiti svet, jer ona je jedina koja to može učiniti.

Sekretar jednog misionarskog veća jedne velike denominacije ispričao mi je ovu priču. Nakon što je diplomirao teologiju, jedan mladi Kinez je otišao svome biskupu i rekao: "Hteo bih da mi dopustite predložiti polje na kojem bih radio." Biskup je držao vrlo čudnim što je iskazao svoju želju za radom na određenom polju. Ali je mladi Kinez nastavio: "Imam vrlo neobičan razlog za taj predlog. Moj otac i majka radili su u tom okrugu kad se pre nekoliko godina podigao bokserski ustanak. Pozvali su moga oca i zahtevali da se odrekne Hrista ili će ga ubiti. Izjavio je da je vernik u Hrista i oni su ga na licu mesta isekli na komade. Zatim su pozvali moju majku i pokazali joj što su učinili od moga oca. I njoj su zapretili da će proći isto tako ako se ne odrekne svoje vere u Hrista.

Rekla je: 'Ako želite, možete mi odrezati jezik, ali nikada se neću odreći moga Gospoda.' Odrezali su joj jezik i iseckali joj telo na komade. I moje dve mlađe sestre bile su izvedene, podvrgnute istom testu i prošle jednako."

A onda je mladi Kinez koji je upravo diplomirao na teološkoj školi rekao biskupu: "Želim se vratiti u taj grad gde su moj otac, majka i dve sestre svoju veru zapečatile svojom krvlju da bih mogao onima, koji su to učinili, reći da u mom srcu nema mržnje prema njima, već da želim da sa mnom podele neiskazani blagoslov poznavanja Hrista."

O, dragi hrišćani, kada bismo mi imali takvu odanost i dinamičnost za našega Spasitelja, tada bi spasavanje sveta bilo lako i brzo bi se obavljalo.

^vrh


PROTIV DOSADNOG HRIŠĆANSTVA

- Miroslav Volf

Ovaj naslov "dosadno hrišćanstvo", mu dođe nešto kao četvrtasti krug ili željezno drvo. Jer troma, siva dosada, ta "pustoš duše" kako ju je nazvao Šelgunov, i hrišćanstvo - mislim hrišćanstvo koje je nešto više od šupljeg naziva - ne mešaju se ništa lakše nego ulje i voda. Hrišćanstvo je dinamika. Ono je avantura - avantura čoveka sa Bogom u svetu.

Pa ipak, hrišćanin koji si dosađuje, ta nemoguća mogućnost, često je stvarna stvarnost. Život nekih hrišćana sastoji se od šetnje iz jedne dosade u drugu: od crkve do kuće, od kuće do crkve. Kada su na bogosluženju odsutni su duhom. Ponekad i otvore usta, ali ne da slave Boga već da zevaju. Blizu pameti im je pomisao da ne dolaze u crkvu. Ali tada ih ipak grize savest. Uostalom i kada su kod kuće - zevaju. Ne znaju šta će sa sobom. Rešenje tog problema koje im je omogućila suvremena civilizacija nudi se samo od sebe: isključiti mozak - to prvo! Uključiti kutiju u regalu, uvaliti se u meku fotelju i pustiti đavolu da se brine o našoj dosadi. (Da me ne biste pogrešno razumeli: nije TV-prijemnik od đavola niti sve ono što se na njemu vidi nužno poteče iz tog izvora. Ali čim smo seli pred TV-prijemnik sa isključenim mozgom - dakle, ne vrednujući obnovljenim umom ono što gledamo - otvorili smo širom vrata svakovrsnom lepo upakovanom zlu.)

Dosadno hrišćanstvo: od vatre koja je nekad gorela ostalo je samo još posivelo ugljevlje. Istina, negde duboko ispod površine krije se žeravica. Ali u suštini: ni vruće ni hladno nego - nešto između. Mlako. A mlakost je bljutavilo i dosada.


Dosadna stagnacija

Kako se dosada uvlači u hrišćanski život? Ona se uvlači čim nestane dinamike duhovnog rasta. Duhovnom stagnacijom otvaramo širom vrata dosadi. Hrišćanski život je stalan pokret. Biti hrišćanin znači idi - trčati, kaže Pavle, sezati se - ka određenom cilju. Dok god su u našem duhovnom životu, kao u kakva atletičara, sve energije skupljene, svi mišići napeti a oči uperene ka cilju, dok god zaboravljamo ono što je natrag a sežemo se za onim što je napred, hrišćanski život je avantura. Čim se opustimo, čim pomislimo da smo već (dovoljno) postigli, polako nastupa besciljno, dosadno tumaranje.


Spoznaja Isusa Hrista

Šta je cilj prema kojemu se trebamo sezati da bi naš hrišćanski život ostao avantura? Apostol Pavle je imao jedan najuzvišeniji cilj kome je bio usmeren sav njegov život, i poradi koga je sve ostalo u životu smatrao gubitkom: spoznanje Isusa Hrista.

U čemu se sastoji spoznanje Isusa Hrista? Da bismo spoznali Isusa Hrista očito moramo nešto znati o njemu - o njegovu životu, njegovoj smrti i uskrsnuću, o tome kako je on Bog i čovek u isti mah itd. Ali spoznanje nije isto što i znanje o nečemu. Znati nešto o nečemu jeste čisto intelektualna teoretska stvar. U Bibliji se, međutim, spoznanje ne tiče samo teorije, već nadasve iskustva, prakse. Kad se u Starom zavetu za Adama kaže da je "poznao" svoju ženu Evu, onda to ne znači, na primer, da je on znao kako ona izgleda, te ju je mogao prepoznati među ostalim Božjim stvorenjima, već da je on stupio sa njom u najintimniji odnos. Tako je i spoznanje Isusa Hrista ne samo stvar mišljenja, već nadasve ponašanja.

Dva najvažnija događaja u životu Isusa Hrista u kojima kulminira njegova služba jesu njegova smrt i njegovo uskrsnuće. Apostol Pavle razlaže spoznanje Isusa Hrista s obzirom na ta dva bitna aspekta njegove službe. On govori da želi upoznati snagu njegova uskrsnuća i imati zajedništvo u njegovim patnjama.


Zajedništvo u Hristovim patnjama

Stvari sad izgledaju još zapetljanije nego što su izgledale na početku. Značenje izraza "zajedništvo u njegovim patnjama," još je manje jasno od značenja izraza "spoznanje Isusa Hrista". Počeću time što ću kazati što zajedništvo u Hristovim patnjama ne znači.

Prvo, tu nije reč ni o kakvom mazohizmu - o bolesnom uživanju u samim patnjama. Drugo, tu se ne radi ni o tome da se na ovom svetu treba patiti da bi nam na onom svetu bilo bolje: što se više ovde patimo to nam se ugodnija budućnost sprema u nebu. Istina, Biblija obećana onima koji ovde plaču da će se tamo utešiti, onima koji ovde trpe da će tamo klicati od veselja (vidi 1. Pet. 4,13). Ali ona nas nigde ne ohrabruje da svesno nanosimo bol sebi (npr. srljamo u trpljenje) da bismo u nebu uživali. Patnja će se višestruko isplatiti, ali to nije razlog da u patnju krenemo.


Hristove i Pavlove patnje

Da bismo otkrili šta apostol Pavle misli pod zajedništvom u Hristovim patnjama, treba da setimo svrhe i značenja Hristovih patnji. I za Hrista se kaže da ga je Bog nakon muke na krstu ovenčao radošću: postavio ga je sebi s desne strane i dao mu svaku vlast. Ali to nije bio razlog njegove patnje. On je patio da bi drugima doneo spas: ranom njegovom mi se iscelismo. Cilj njegova trpljenja je bila dobrobit, spasenje drugih.

I Pavlove patnje su imale isti cilj. On je trpeo zato što ga je u trpljenje vodila ljubav prema ljudima kojima je propovedao Evanđelje. Stoga on piše Kološanima: "Radujem se dok trpim za vas i u svome telu dopunjujem ono što nedostaje mukama Hristovim" (Kol. 1,24).


Žrtva za druge

Iskusiti zajedništvo u Hristovim patnjama znači žrtvovati se u ljubavi prema drugima, radi njihovog spasenja, njihove dobrobiti. To je cilj koji treba mobilisati sve naše energije i naše talente. No upravo to mnogi hrišćani nisu naučili. Oni su zaokupljeni samim sobom. Svoje talente, energiju, svoje slobodno vreme i svoj novac troše isključivo na sami sebe. Zaboravljaju na onu Isusovu izreku: "Ko hoće život svoj spasiti, izgubiće ga" (Mk. 8,35). I tako dok se sebično bave samim sobom život im izgubi dinamiku i postanu sami sebi dosadni. Nisu naučili tajnu: "Ko izgubi svoj život poradi mene i Evanđelja, spasiće ga" (Mk. 8,35).

Pavle nas poziva da se trsimo da spoznamo Isusa Hrista kroz zajedništvo u njegovim patnjama za ovaj svet. On nas poziva da stavimo svoje vreme svoju energiju i svoje talente u službu Gospodu - da pomognemo nemoćnoj starici, da posetimo teška bolesnika, da posvedočimo nekome ko još ne zna za Hristovu ljubav... Ako se odazovemo njegovu pozivu, siva, hladna dosada će nestati iz našeg života kao magla pred toplim suncem.


Snaga Hristovog uskrsnuća

Spoznati Hrista za Pavla ne znači samo imati zajedništvo u njegovim patnjama, nego takođe i iskusiti silu njegova uskrsnuća.

Za neke hrišćane snaga Hristova uskrsnuća isključivo je stvar prošlosti. Oni veruju da je svemoćni Bog pobacao stražu pred Isusovim grobom, da je odvalio grobni kamen i uskrsnuo Isusa od mrtvih. To je sve što imaju: puko teoretsko znanje o očitovanju Božje sile pri Hristovom uskrsnuću.

Za druge je snaga Hristova uskrsnuća stvar budućnosti. Oni se nadaju da zlo i smrt ipak na kraju neće trijumfovati. "Odjednom, u tren oka, na posljednju trubu - jer, zatrubiće - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost" (1. Kor. 15,52-53). Bog će biti jači od smrti! U to nemaj sumnje. No da li je to sve što uskrsnuće znači u životu hrišćanina?


Sila u svakodnevnici

Kada Pavle govori o doživljavanju sile Hristova uskrsnuća, on ne misli samo na prošlost i budućnost. On nadasve misli na sadašnjost. Sila uskrsnuća za Pavla nije samo predmet teoretskog znanja ili pak samo predmet nade. Ona je za Pavla sadašnje iskustvo. Sila uskrsnuća treba prožeti svakodnevnicu vernika.

Jedna od najlepših molitvi u Novom zavetu jest Pavlova molitva za efeske vernike. Između ostalog on za njih moli sledeće: "... da vam (Bog) dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliko je u nama koji verujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara delotvornosti silne moći njegove, što je pokaza u Hristu uskrisujući ga od mrtvih i postavljajući ga sebi s desne strane na nebesima iznad svakog poglavarstva, vlasti, sile, gospodstva i iznad svakog imena koje se naziva ne samo u ovome svetu nego i u onome koji će doći" (Ef. 1,18-21). Obratite dobro pažnju na ovu molitvu. Njen sadržaj je revolucionaran: ista snaga kojom je Bog podigao Isusa Hrista iz mrtvih delotvorna je sada u životu hrišćana.

Hrišćani većinom žive ispod svojih mogućnosti, ponekad čak i tako kao da Isus Hrist nikada nije uskrsnuo. Ponašaju se poput učenika neposredno nakon Hristova raspeća: prestrašeni su, razočarani - sve su im lađe potonule. Nije ni čudo onda što se pojavljuje besciljnost, što dolazi do monotonije. Nedostaje u životu dinamike koju unosi iskustvo sile uskrsnuća.


Zašto nema sile?

Zašto kod mnogih hrišćana sila uskrsnuća nije deo njihove svakodnevnice? Problem sigurno nije do Boga. Često nije problem ni do njihova maloverja. Da bismo doživeli silu Hristova uskrsnuća nije dovoljno da samo za to usrdno molimo. Ako sedimo udobno zavaljeni u fotelji baveći se sami sobom, nema koristi od takve molitve.

Mnogi hrišćani su poput majke koja hoće dete, ali neće porođajne muke. Oni hoće doživeti silu Hristova uskrsnuća a od zajedništva u njegovim patnjama za druge beže kao od kuge. Savremena medicina možda može pomoći ženi koja neće porođajne muke da ipak oseti radost majčinstva. Ali hrišćaninu koji beži od patnje ništa ne može pomoći da doživi silu uskrsnuća. Bez umiranja nema uskrsavanja. Upravo patnja, žrtva za druge, prilika je za očitovanje Božje pomoći. Ako pođemo s Hristom u život žrtve za druge, sila njegova uskrsnuća sigurno će nas pratiti.


Nemoguća mogućnost

Dosadno hrišćanstvo. To je zaista nemoguća mogućnost ako smo svim svojim srcem usmereni ka onom najuzvišenijem cilju: spoznanju Isusa Hrista. Dva pola tog spoznanja - zajedništvo u Hristovim mukama i iskustvo sile njegova uskrsnuća - najbolje su sredstvo protiv dosade, te kostobolje života. Oni čine hrišćanski život avanturom s Bogom u svetu: po zajedništvu u Hristovim patnjama stalno na rubu ponora, a po sili njegova uskrsnuća stalno van svake opasnosti.

IZVORI, broj 10/1984.

^vrh


GORUĆI GRM U PUSTINJI

- Vlado Pšenko

Dragi čitatelju, da li možda pri pomisli na pustinju zamišljaš beskrajna brežuljkasta prostranstva užarenog peska sa ponekom oazom. U mislima vidiš i jahače na devama. Pod dojmom okruženja u kojem se nalaze egipatske piramide ili prizori Sahare, teško ti je pustinju i zamisliti drugačije. No, znaš li, da je pustinja poprište nekih važnih biblijskih događanja?

Jovanu Krstitelju Bog je progovorio u pustinji i on je odatle započeo objavljivati Isusovo poslanje i potrebu za obraćenjem. U pustinji je đavo kušao Isusa. Sam Isus se povlačio u krajeve blizu pustinje i na samotna mesta u potrebi za skrovištem, odmorom i molitvom. Prvo pojavljivanje anđela u Bibliji desilo se takođe u pustinji. I to kada se ukazao Hagari, sluškinji Avramove žene Sare. Ona je pobegla od svoje gospodarice u pustinju, no, na nagovor anđela, vratila joj se.

Međutim, biblijska pustinja ponešto je drukčija od uobičajenih predstava koje imamo o pustinji. Pustinjom se u Bibliji nazivaju i ona područja sa suvom klimom, koja sadrže oskudnu vegetaciju. I na kojima je, ipak, moguća ispaša stoke. Mojsije je četrdeset godina proveo u jednoj takvoj pustinji čuvajući stada ovaca. Rođen je kao hebrejsko dete za vreme izraelskog sužanjstva u Egiptu. No, kad je egipatski faraon izdao naredbu da se utapanjem pobiju sva muška hebrejska deca, majka je dete stavila u košaricu i pustila je niz reku. Faraonova je kći primetila košaricu s detetom, te je spasila dete i usvojila ga. Kao usvojeni sin faraonove kćerke, Mojsije je uživao sva prava, koja su iz toga sledila. U Bibliji postoji zapis o mladome Mojsiju, kako je "poučen u svoj mudrosti egipatskoj", (Dela 7:22) a spominje se da je bio "silan u svojim rečima i delima". (Dela 7:22) Jedan nepredviđen događaj poremetio je daljnji Mojsijev uspon na egipatskome dvoru. Kad je imao četrdeset godina, ubio je Egipćanina, koji je zlo postupao prema jednom pripadniku njegova naroda, jevrejinu. Zatim je pokušao biti mirotvorac u tučnjavi između dva Izraelca, no, naišao je na osudu nasilnika. Spašavajući goli život, Mojsije je pobegao i pronašao utočište u midjanskoj zemlji, u pustinjskome području. Tamo se oženio Siporom, kćerkom midjanskoga sveštenika. Idućih četrdeset godina živeo je životom pastira. Neko bi rekao da je život kaznio Mojsija. U Egiptu je bio okružen mudracima, učiteljima, te ostalim pripadnicima učenog društva. U pustinji su njegovo društvo bile supruga, njena porodica i deca, koja su im se rodila. U Egiptu je zauzimao visoki položaj, a u pustinji je bio čuvar stada ovaca. Pitaš li se zašto je Mojsije kao dete imao toliku sreću da ga usvoji faraonova kćerka, a u odrasloj dobi takvu nesreću da završi u nekoj pustari? Jer pustinja je odbojno i beživotno mesto, moglo bi se čak reći, prokletstvo za čoveka. Zašto se tako nešto dogodilo Mojsiju?

Bog ima odgovor na to. U Novome zavetu, u Delima apostolskim, zapis je o značajnom događaju. "Kad prođe četrdeset godina", - misli se od Mojsijevog dolaska u midjansku zemlju - "ukaza mu se anđeo u pustinji Sinajske gore, u plamenu zapaljena grma." (Dela 7:30) U Starome zavetu, u knjizi Postanka, na samome početku trećeg poglavlja, još je detaljniji opis događaja. "Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari", piše u Prvoj Mojsijevoj, "dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se ukaže u rasplamteloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara." (2. Moj. 3:1-2) Bio je to onaj gorući grm, odakle je Bog objavio Mojsiju poslanje, da se vrati u Egipat i izvede Jevreje, odnosno izraelski narod, iz sužanjstva. Zapazi, dragi prijatelju, da se anđeo Božji ukazao Mojsiju iz pustinje, i to tek nakon četrdeset godina provedenih onde. Nije mu Bog progovorio ranije ili u sjaju i bleštavilu egipatskog dvora. Grm sav u plamenu nije se pojavio i glas Božji nije se čuo u vrevi i buci egipatskog dvora već na osami jednog pustinjskog brda. Mojsijeve pustinjske godine nisu bile gubljenje vremena, one su bile dragocjene godine priprema za veliko poslanje.

Svaki ozbiljan napredak zahteva pripreme. One su vrlo težak i naporan dio ljudskog života. Sećam se da sam se u jednom razdoblju života premišljao hoću li nastaviti više obrazovanje ili ne. Dvoumio sam se između studija i posla. Nastaviti studij činilo mi se mukotrpno i teško u okolnostima u kojima sam se nalazio. Bilo je razloga za odustati. A onda je stiglo pismo prijatelja, koji je znao moje unutarnje borbe. Priča, koju mi je poslao u pismu, rešila je moje dileme. "Neki je mladi drvoseča" - započinjala je priča - "stigao u šumu. Bio mu je to prvi radni dan. Uzeo je sekiru i celi dan neumorno rušio stabla. Svi su bili zadivljeni kad je taj prvi dan srušio deset stabala. Idući je dan, takođe, radio neumorno. No, posekao je sedam stabala. Treći je dan stigao prvi, otišao posljednji, ali je posekao samo pet stabala. Ostali su se čudili zašto je to tako - svaki dan sve manje uspeha. Tada je stari iskusni drvoseča prišao mladiću i upitao: "Mladiću, oštriš li ti svoju sekiru?" "Ne", mladi je drvoseča, sav zadihan, odgovorio i ne podigavši oči prema starome čoveku. Zatim je brzo nastavio: "Ne, nemam ja vremena oštriti sekiru. Ja sam previše zauzet sečom stabala. Kud bi me to odvelo da još i oštrim sekiru."

Hteo bih da i tebi ova priča o drvoseči bude podsticaj za dobru pripremu životnog zvanja. Nemoj žaliti truda da se istinski pripremiš za životne izazove. Ali te isto tako podstičem da se setiš pustinje, u kojoj je Mojsije proveo četrdeset godina. To je bila priprema njegovoj duši da čuje Božji glas. Bez te pripreme Mojsije ne bi uočio gorući grm niti bi čuo Božji poziv. U Egiptu, kao sin faraonove kćerke, zasigurno je bio u središtu ljudske pozornosti; faraonova kćerka je mogla je imati velike planove s njim. Ali onako osamljen u pustinji, bio je u središtu pažnje kod Boga Svevišnjega, koji je naumio izbaviti izraelski narod iz sužanjstva. Na faraonovom dvoru, Mojsije je bio silan u riječima i delima. Pred Bogom, nakon što mu se ukazao u gorućem grmu, Mojsije je bio - kako to knjiga Izlaska zapisuje - "u govoru spor, a na jeziku težak". (2. Moj. 4:10) U Egiptu, Mojsije je bio snažan, ta ubio je Egipćanina! Osećao se pozvanim dijeliti pravdu, kao u slučaju tučnjave dvojice Izraelaca. Ali u pustinji, pred Bogom, nakon što je čuo zadatak, on se opirao: "Ko sam ja da se uputim faraonu" - nećkao se pred Bogom - "i izvedem Izraelce iz Egipta!" (2. Moj. 3:11) Onaj Mojsije, koji je iznikao iz pustinje, bio je krotak i ponizan - baš onakav kakav je Bogu trebao.

Bolest, gubitak voljene osobe, odbačenost - sve nas to može povući u beznađe i dati nam osećaj napuštenosti. Ali takve okolnosti, u kojima se osjećamo kao usamljenici u pustinji, mogu nas takođe povesti u dragocenu pripremu za Božji zadatak. Kao što je Bog Mojsija povukao iz sjaja egipatskog dvora u osamu pustinje da bi ga pripremio, tako i naše trenutne životne okolnosti mogu imati istu svrhu. Mojsijevo je poslanje bilo izbaviti svoje sunarodnjake iz teškog ropstva tuđemu narodu. Tako i naše poslanje može biti izbavljenje bližnjih iz ropstva greha, odbačenosti, beznađa. Ne zanemari Božju pripremu. Biblija je Božje pismo s neba i Božji glas. Seti se za vreme hoda pustinjom, da Bog upravo priprema tvoj sluh za čujnost njegova glasa i tvoje srce za razumevanje reči iz njegova pisma. Zapazićeš gorući grm, čim prođe vreme tvoje pripreme. Stoga te potičem da Bibliju svakodnevno imaš u ruci.

Dragi prijatelju, ako si u zagrljaju užurbanog života, zapleten u svakodnevnu jurnjavu za boljim sutra, zastani - i ti trebaš pustinju. Nemoj dopustiti da te bolest, razočaranje, nesreća tamo odvedu. Dok napreduješ u spoljašnjim dostignućima, ne zaboravi da te Bog želi voditi i u onom unutrašnjem razvoju. Da je Bog trebao Mojsija za velika ljudska postignuća, ostavio bi ga na egipatskom dvoru. Povuci se stoga u molitvenu pustinju, u kojoj ćeš svakodnevno promišljati o Božjim putevima te o dubljem smislu svoga života. Molitva je put do gorućeg grma. Biblijski prorok Osija govori odlutalom i nevernom naraštaju. Prorok prenosi Božju reč svome narodu: "ja ću je primamiti i odvešću je u pustinju", a mislio je na narod svoj, izraelsku zajednicu, "i govoriću s njom lepo." (Os. 2:14) Stoga, imaj svoju molitvenu klijet, daleko od buke i užurbanosti svakodnevnog života. Bog želi lepo progovoriti tvome srcu, te pripremiti tvoje unutrašnje biće za dragoceno poslanje.


Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr

^vrh


KLEVETA - OPASNO ORUŽJE

- Oswald J. Smith

Nijedan hrišćanski radnik ne može da digne mač klevete i umakne posledicama svog postupka. "Svi koji se maše za mač - od mača će poginuti" (Mt. 26:52). Tako je govorio Isus, a istorija je uvek svedočila istinitost Njegovog upozorenja. Ljudi koji su klevetali druge, sami su od klevete propali, ili ih je Bog osudio na smrt.

Ne zaboravite da nema nikakve razlike u tome da li je kleveta istinita ili lažna; rezultat je isti. Presuda je u Božijoj vrhovnoj vlasti, a ne u ljudskoj. Njegova reč je: "Ne dirajte u pomazanike moje, i prorocima mojim ne činite zla" (1. Dn. 16:22). Tvrdnja bi mogla da bude istinita, ali pošto običan čovek nije sposoban da sudi, Božije sluge su odgovorne Njemu i samo Njemu. Teško onom čoveku koji se usudi da sebe proglasi sudijom i da javno kleveta svoje saradnike! Bog tome neće progledati kroz prste. "Nikakvo oružje načinjeno protiv tebe neće biti srećno" (Isa. 54:17).

Mogao bih da vam ispričam o više njih koji su bili krivi za strašan greh klevete i koji su zbog toga bili osuđeni na smrt, a u izvesnim slučajevima i na iznenadnu smrt. "Jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti" rekao je Isus. Ponekad bi mogle da budu upotrebljene drastične mere.

Sećate li se kako je Marija bila pogođena gubom zato što je kritikovala i osuđivala svoga brata Mojsija? (4. Moj. 12). Koru, Datana i Avirona je progutala zemlja zato što su osuđivali Mojsija i Aarona (4. Moj. 16). "Ko tajno opada bližnjega svojega, toga izgonim" (Ps. 101:5).

"Ko si ti što sudiš tuđem sluzi? On stoji ili pada svome gospodaru; biće ipak postavljen, jer Gospod može da ga postavi... A što ti osuđuješ svoga brata? ili što ti nipodaštavaš svoga brata? Znaj da ćemo svi izići pred sud Božiji... Stoga ne osuđujmo više jedan drugoga" (delovi iz Rim. 14).

"Ne sudite, da ne budete osuđeni; jer kakvim sudom sudite, sudiće vam se, i kakvom merom merite, odmeriće vam se. A što gledaš trun u oku brata svoga, a u svome oku grede ne primećuješ? Ili kako ćeš reći svome bratu: pusti da izvadim trun iz tvoga oka, a gle, greda u oku tvome? Licemere, izvadi prvo gredu iz svoga oka, pa ćeš tada gledati da izvadiš trun iz oka brata svoga" (Mt. 7:1-5).

Zapamti ovo prijatelju: onaj koji kleveta radi sa đavolom. Satana je klevetnik. On nas neprestano optužuje pred Bogom. To je njegov najvažniji posao. O brate moj, da li se ti baviš đavoljim poslom? Da li mu dozvoljavaš da te koristi kao jednog od svojih klevetnika? Neka ti Bog pomogne! Kakva nesreća! Kakva tragedija! Božije dete, a đavolov poslanik. Božiji sluga koji radi za đavola. Klevetnik i tužitelj koga neprijatelj plaća. Kakva sramna rabota! Još jednom vas opominjem: "Svi koji se maše za mač - od mača će poginuti." "Ja bih se radije upustio u igru sa račvastom munjom," rekao je A. B. Simpson (A. B. Simpson) "ili bih se uhvatio rukama za živi električni provodik ubitačne struje, nego da izgovorim ijednu nesmotrenu reč protiv bilo kojeg čoveka koji služi Hristu ili pak da besmisleno ponavljam klevetničke strele koje hiljade hrišćana bacaju na druge."

"I jezik je vatra, svet nepravde, jezik se nalazi među našim udovima, skrnavi sve telo i on zapaljuje životni tok, a pakao njega pali... ali niko od ljudi ne može da ukroti jezik - nemirno zlo, pun smrtnog otrova" (Jak. 3:6, Jak. 3:8). Klevetnik jezikom radi svoj prljavi posao.

Satana retko kada upotrebljava brbljive hrišćane kao klevetnike. On zna da se takvima neće verovati. On uglavnom bira one koji su poznati po svojoj pobožnosti, one koji su posvećenog karaktera. Takve ljude on može da upotrebi kao svoje oruđe.

Onaj koji voli da ogovara, zna svačiji posao. On pronađe i sazna sve najintimnije porodične stvari. Kad god ga sretnete, on ima nešto novo da vam kaže o nekome. Njegove su misli prepune tuđih neuspeha i grehova, te o njima stalno govori.

On ne zna za milost i praštanje. Osuđuje druge. Činjenica da je Hristos bio prijatelj grešnika uopšte ga ne zanima. Što se otac obradovao svom izgubljenom sinu njemu ništa ne znači. Što je Isus došao, ne radi pravednika nego radi grešnika, njega nimalo ne zanima. Što se njega tiče, crkva je samo za pravedne, a nikako i za grešne. Njegov cilj je da grešnike izbaci. On ne veruje u njihovo pokajanje. Oni su možda pogrešili pre dvadeset godina, ali po njegovom, oni nikada ne smeju da budu obnovljeni i prihvaćeni.

Božija reč je veoma jasna u vezi sa onim koji je zgrešio. U 1. Korinćanima 5:1-13 on je odvojen od crkve zato što se nije pokajao, ali u 2. Korinćanima 2:1-11 njemu je oprošteno i ponovo je prihvaćen od crkve. Treba i mi isto tako da činimo.

Klevetnik će uvek imati nevolje. Nema opasnije osobe od njega. Čuvajte ga se. Nemojte da slušate njegove priče. One su uvek uveličane. Naterajte ga da govori u prisustvu onoga koga optužuje ili mu naredite da ućuti. On ne može da dokaže ono što priča. Ako ga izazovete na svetlost i suočite ga sa onim koga ogovara, odmah će se povući.

Budite obazrivi sa onima koji žele da im se poveravate. Oni vam možda spremaju propast. Poveravajte se samo Bogu. Predajte svoje neuspehe Njemu. Nemojte dozvoliti da bilo koji čovek bude vaš sudija. Izbegavajte onoga koji kleveta. On samo sakuplja đubre i ono što sakupi mora negde i da istrese. On čuje o neuspehu svoga brata i to mora da kaže svakome koga sretne.

Sveto pismo kaže: "Ko pokriva prestup, traži ljubav; a ko ponavlja stvar, rastavlja glavne prijatelje" (Pri. 17:9). Kad bi pastori ponovili sve ono što im je u poverenju rečeno do kakvog bi haosa došlo! Ali oni pokrivaju, oni kriju, oni štite onoga koji im se poverio. Klevetnik tako ne radi. On ponavlja priču, ponavlja je gde god ide, njegovo srce je ispunjeno gorčinom i zlobom.

Bog kaže: "Braćo, ako se ko i zatekne u kakvom prestupu, vi duhovni; ljudi ispravite takvoga u duhu krotosti" (Gal. 6:1). Klevetnik to nikada neće učiniti. On ne želi da popravlja, već da osuđuje. Ako bi mogao da učini da neko izgubi posao time što će ga ogovarati kod poslodavca, dovoljno je nizak da i to učini. On i ne pomišlja da bi trebalo da sluša Božiju reč, pa se zato i ne trudi da obnovi grešnika. O, kako je gnusan njegov greh!

"Kad nestane drva, ugasi se oganj; kad nema opadača, prestane raspra" (Pri. 26:20). Naravno, nijedna priča ne može da se širi sama od sebe. Kako Bog prekoreva onoga koji prenosi priče! Taj nikada neće moći da se popravi sve dotle dok ne ode kod onih koje je ogovarao i zamoli ih za oproštaj.

Pazite sada na Božije upozorenje koje je zapisano u poslanici Rimljanima 2:1: "Zato nemaš izgovora, čoveče koji sudiš, ma ko ti bio; jer sudeći drugom samoga sebe osuđuješ, pošto ti, sudija, činiš isto to."

Neka se o meni priča, posle moje smrti, da je moja kuća bila uvek otvorena onima koji su pali u greh i grešnicima, i to ne samo onim grešnicima koji su se pokajali, nego svim grešnicima bez razlike. Neka se nikada ne kaže da sam nipodaštavao grešnika zato što je bio licemer, i što se nikada nije pokajao ili zato što nije bio iskren. Neka se priča da sam se uvek zaustavljao i ponudio mu svoju ruku, da sam se trudio da ga obnovim. Inače kad ne bi bilo tako, onda bih i ja bio licemer i farisej, ne znajući pravo značenje Božijeg oproštenja.

Braćo, kuda mi idemo? Šta se nalazi na kraju svega? Za pedeset godina od danas, sav naš rad će biti završen, a za mnoge od nas i ranije. Tad ćemo imati taj budući život. Šta će to sve značiti pitam se, kad budemo zajedno stali pred Hristov sudski presto? Kako će se samo neki od nas stideti! Zar nam neće biti žao što nismo ostavili suđenje za taj Dan? Tada će mnogi koje smo osuđivali na zemlji biti pohvaljeni pred tim Prestolom, a mnogi koje smo prihvatali i cenili na zemlji, biće osuđeni.

Neka nam Bog pomogne da mislimo, radimo i govorimo u večnoj svetlosti! Tada ćemo umesto da gledamo na čoveka i osuđujemo ga, držati oči uprte u Hrista koji živi u čoveku, i umesto čoveka videti Isusa - i samo Isusa. Amin.

Iz knjige: BORBA ZA ISTINU, Oswald J. Smith, (GLAVA 5).

^vrh


PREPREKE ZA BLAGOSLOV

- Derek Prince

Mnogi hrišćani imaju prepreke u svojim životima koje ih drže podalje od toga da dožive ispunjenje, zadovoljstvo, mir, isceljenje, i druge brojne blagoslove Božje. Od Hristovog dela na Golgoti pa nadalje, ako postoje bilo kakve barijere između Boga i čoveka, one su uvek na strani čoveka, a ne na Božjoj strani. Pri smrti i vaskrsenju Isusa Hrista sve barijere koje su postojale na Božjoj strani su zauvek uklonjene. Dakle, ako postoji bilo kakva vrsta duhovnih barijera koje blokiraju vaš duhovni napredak - nešto što vas sputava, frustrira i drži vas dole; drži podalje od radosti, mira, zadovoljstva ili ispunjenja koje bi ste trebali imati - onda ima nekih barijera na vašoj strani, a ne na Božjoj. U mom ličnom iskustvu, najveća prepreka na mom putu k punom miru i savršenom odmoru u Hristu je bilo ne praštanje.

U Mateju 18:18-19, imamo ono što ja zovem "elektrana crkve" - mesto sve sile i autoriteta:

"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji biće svezano na nebu, i što god razrešite na zemlji, biće razrešeno na nebu. Opet vam zaista kažem: ako se dvojica od vas na zemlji slože u svakoj stvari koju zamole, daće im Otac moj koji je na nebesima." (EČ)

Verujem da je to opis crkve na ćelijskom nivou: dva ili tri vernika vođena i spojena zajedno od Duha u ime Isusovo. Njihova tačka susretanja jeste ime Isusovo, a onaj ko ih spaja jeste Sveti Duh. To je osnovna ćelija života od koje se sastoji Crkva Hristova.

U fizičkom životu važi princip da ako život ćelije bude razoren da onda telo postaje bolesno. I ja verujem da isto pravilo važi i za Telo Isusa Hrista, Crkvu. Ukoliko je jedna lokalna ćelija života razbijena, onda celo Telo može osetiti neke posledice toga.

U tom ćelijskom životu postoj mnoštvo različitih bakterija i virusa koji nastoje oslabiti srce crkvenog života i izvor sile. No, sreća naša, da postoji to divno Božje obećanje: "Ako se dvojica od vas na zemlji slože u svakoj stvari koju zamole, daće im Otac moj koji je na nebesima." Treba li nam nešto više od ovoga? Sva sila koja nam je potrebna je pohranjena u primeni tog stiha.

Ono što želim da istaknem, je da ovo obećanje sile je opasano i čuvano ogradom, i vi se ne možete probiti unutra ako ne ispunjavate uslove. Ja tu ogradu nazivam "ispravan odnos." Niko ko ne živi u ispravanom odnosu sa Bogom i čovekom ne može ući unutar te ograde i prisvojiti obećanje za sebe. U stihovima 15-17 tog istog poglavlja, pre negoli što je Isus dao ovo obećanje, On je govorio o tome šta da uradite ako vas vaš brat povredi:

"Ako ti zgreši tvoj brat, idi i pokaraj ga u četiri oka. Ako te posluša, dobio si svoga brata. Ako pak ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, da se ustima dvojice ili trojice svedoka utvrdi svaka reč. A ako njih ne posluša, kaži Crkvi; pa ako ne posluša ni Crkvu, neka ti bude kao mnogobožac i carinik." (Mt. 18:15-17 EČ)

Dalje, neposredno nakon obećanja, u stihova 18-20, Isus je dao parabolu o nepraštajućom sluzi, upozoravajući nas tako na strašne posledice ako nismo voljni da oprostimo drugom verniku (vidi Mt. 18:23-35). Vidimo iz konteksta svih ovih stihova kako je tajno mesto obećanja raspoložive nam Božje moći i sile okruženo i čuvano ispravnim odnosima.

NE PRAŠTAJUĆI SLUGA

Hajde da izbliza pogledamo ovu važnu priču. Kao prvo, možemo videti da poslednji stih ove priče jasno ukazuje da je Isus priču uputio onima koji sebe smatraju hrišćanima.

Prvi sluga u paraboli duguje deset hiljada talanata ili u današnjoj valuti oko 6 miliona dolara, svome gospodaru. Zato što nije bio u stanju da plati dug, on je bačen u tamnicu. No, on je molio za milost svog gospodara i ovaj mu je potpuno oprostio ceo dug. Međutim, kada je on izašao iz zatvora, on je pronašao slugu koji je njemu dugovao oko 17 dolara.

"Plati mi dug", tražio je.

"Ja ne mogu. Nemam." Odgovorio je čovek.

"Pa, dobro onda ću da te bacim u zatvor."

"Ne, čekaj daću ti tvojih 17 dolara. Platiću ti!"

"Ne" Rekao je on,"ako ne možeš sada i odmah da platiš, ideš u zatvor."

Naravno, ostale sluge su bile užasno šokirane onim šta su videle i prijavile sve to svome gospodaru: "Gospodaru, vi znate slugu kome ste oprostili 6 miliona dolara? On čim je izašao iz vaše kancelarije je sreo je čoveka koji mu je dugovao 17 dolara i koje nije mogao da mu vrati, pa je tog čoveka bacio u zatvor."

Biblija kaže da je gospodar toga sluge bio veoma ljut. Nakon što ga je pozvao k sebi i istražio sve o tome šta se desilo, on ga je nazvao: "zlim slugom!" (stih 32). Potom je naredio da ga se "preda mučiteljima dok mu ne plati sav dug" (stih 34). Poslednji stih kaže: "Tako će i otac moj nebeski učiniti vama, ako svaki ne oprosti od sveg srca svoga bratu svome" (stih 35).

Dozvolite mi da vam istaknem da dve jasne činjenice: Prvo, ne dati oproštenje drugima jeste zloća. Gospod je rekao: "zli slugo!" Ne praštanje nije samo greh: To je bezbožnost. Drugo, ne praštajući sluga je predat mučiteljima. A Gospod je rekao: "Tako će i otac moj nebeski učiniti vama." Hrišćanine, ako ti iz svog srca, ne oprostiš grehe svoje braće, njihove (štete, povrede, nepravde), Gospod Isus kaže da će tebe Bog tretirati na isti način na koji je gospodar tretirao ne praštajućeg slugu, predaće te mučiteljima.

Mogu reći da sam ja stigao do odličnog razumevanja ovog odeljka, jer u toku svoje hrišćanske službe, naišao sam na mnoštvo hrišćana koji su bili u rukama mučitelja - u duhovnim, mentalnim ili fizičkim mukama. Naravno, pomislio sam: Bože, kako je to moguće? To su ljudi koji zazivaju ime Isusovo, koji ispovedaju spasenje i priznaju Isusa Hrista za svoga Gospoda. Ipak, oni su u rukama mučitelja. Oni su u rukama zlih duhova - oni nemaju mir ili radost, oni su podložni strahovima, njihovi umovi nisu nikada u stanju mirovanja - oni dolaze kod mene i traže pomoć - oslobođenje. To nisu ljudi van crkve, to su ljudi koji godinama sede unutar crkve.

Gospod mi je rekao: "Oni se nalaze u rukama mučitelja, jer sam ih ja predao mučiteljima." Ako Bog stavi nekoga u ruke mučitelja, onda ne postoji to stvorenje na Zemlji koje ga može izbaviti iz toga. Niko. Mnogi propovednici to pokušavaju i mnogi ljudi traže od propovednika da im pomognu, ali pomoć ne nalaze. Ako te je Bog predao mučiteljima onda ćeš ti tamo ostati sve dok ne ispuniš Božje uslove za izlazak - oslobođenje. Možete da dobijete neko privremeno duševno/emocionalno olakšanje i to je sve. Vi ne možete imati pravi, duboki mir, izbavljenje ili oslobođenje sve dok celim srcem ne oprostite svima protiv kojih ste ikada imali ogorčenost ili ne praštanje. To je Božiji nepromenjivi uslov i ne postoji način da se on zaobiđe.

MOLITVA I PRAŠTANJE

Gospodnja molitva je univerzalni obrazac za sve one koji sebe smatraju hrišćanima. Isus je rekao svojim učenicima, kada su ga oni upitali kako da se mole: "Ovako se dakle molite..." (Mt. 6:9). No, to je samo obrazac i ne mora nužno da se koriste iste i tačne reči, već principe koje taj obrazac sadrži treba ispuniti, i oni su nepromenjivi.

Isus nas poučava da se molimo: "i oprosti nam dugove naše [ili prestupe], kao što smo i mi oprostili dužnicima svojim [ili onima koji su nas oštetili] (stih 12). Ovo je nešto što vi ne možete promeniti. Imate pravo da tražite oproštaj od Boga u istoj srazmeri ili onako kako vi opraštate drugima, i ne više od toga. Ako vi ne oprostite drugima, ni Bog neće vama oprosti.

To je jedini deo molitve "Oče naš" za koji je Isus smatrao da je neophodno da prokomentariše rečima: "Jer ako oprostite ljudima njihove greške, oprostiće i vama Otac vaš nebeski; ako li ne oprostite ljudima, ni Otac vaš neće oprostiti grešaka vaših." (Mt. 6:14-15 EČ). Hoću da kažem što jasnije i što nedvosmislenije koliko god to mogu: ako postoji neko kome niste oprostili - ne zavarajte sami sebe - ni vi niste dobili oproštenje od Boga. Nalazite se u grehu i to je izvor svih vaših problema. Nemati potpun oproštaj od Boga znači biti u lošem odnosu sa Njime.

U Marku 11, Isus je izgovorio ove šokantne će reči: "Zaista, kažem vam, ko kaže ovoj gori: digni se i baci se u more, a ne posumnja u svome srcu, nego veruje da će biti ono što govori, biće mu" (stih 23). Zaista, nema većeg obećanja sile od ovoga i to je sila koju trebamo. No, pored toga, Isus još dodaje: "Zato vam kažem: sve što molite i tražite, verujte da ste primili, i biće vam." (stih 24) Reći ćete bez razmišljanja: "Divno!"


Ali čekajte malo! Naredni stihovi kažu: "I kad stojite moleći se, praštajte ako šta imate protiv koga, da i Otac vaš koji je na nebesima oprosti vama vaše greške. Ako vi ne opraštate, ni Otac vaš koji je na nebesima neće oprostiti grešaka vaših." (stihovi 25-26) Ovo je potpuno jasno: ako imate nešto protiv bilo koga, onda mu oprostite sada - odmah. Fraza "ako šta imate protiv koga", uključuje svakoga i sve.

Želim da primetite da u Efescima 1:7, otkupljenje koegzistira sa oproštenjem: "U njemu [Hristu] imamo izbavljenje krvlju njegovom, oproštenje greha po bogatstvu blagodati njegove." Drugim rečima, ako su svi vaši gresi oprošteni, vi onda imate na rapolaganju sve blagodati koje otkupljenje pruža, ali ako postoji oblast ne oproštenih, tj. ne priznatih greha, onda vi nemožete uživati sve blagodati okupljenja. Ako imate sve blagodati otkupljenja, onda đavo nema moć nad vama i nema mesta u vama. Međutim, ako postoji bilo kakav prostor u vama gde blagodati okupljenja ne važe, đavo će to znati i iskoristiće taj procep za svoje delovanje nad vama. Ako postoji ne oprošten greh u vašem životu, đavo (mučitelj) zna da on ima legalno pravo nad vama u toj oblasti i vi mu nemožete umaći. Možete da vičete na njega, možete skakati pred njime, možete čak zvati sveštenika da se moli za vas, ali ako đavo ima zakonsko pravo da bude tamo, ništa ga neće isterati napolje. Dakle, vi ne možete imati izbavljenje dok potpuno ne oprostite "ako šta imate protiv koga."

Poslednji zahtev u molitvi Gospodnjoj je zahtev za oslobođenje. Najdoslovniji prevod bi glasio: "Izbavi nas od Zloga" (Mt. 6:13). No, vi nemate pravo da se molite ovako dok niste molili i ispunili uslov: "Oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim." Jednom kada pitanje oproštenja bude rešeno, onda izbavljenje od "mučitelja" više nije problem. Tako zapamtite, ako niste u duhu praštanja, ako to nije vaš odnos prema svakom čoveku, đavo onda ima legitimno pravo da vršlja po vašem životu.

OSEĆANJA PROTIV VOLJE

Neki ljudi mogu reći, "Brate Princ, ja se ne osećam tako da mogu da oprostim." No, za takve, ja imam dobre vesti: vi i ne morate da se osećate, vi treba samo da odlučite. To nije stvar emocija, već to je stvar vaše volje. Veliki deo savremenog propovedanja je potpuno pogrešno usmeren, jer je usmeren na emocije ljudi, što neprestano stvara nekakve talase emocija i ništa više od toga - hrišćani postaju duševni a ne duhovni. No, svaki propovednik koga Bog zaista koristi da bi kroz njega menjao živote ljudi, je propovedima apelovao i budio volju ljudi. Fini je tako rekao: "Ja nisam zainteresovan za bilo šta osim volje." Dakle, pri davanju oproštaja ne morate ništa da osećate ovako ili onako, već morate imati volju za oprostiti. Ako ste nanovorođeno dete Boga, to je onda u vašoj moći da i uradite.

Isus je dunuo i rekao svojim učenicima: "Kojima oprostite grehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im." (Jn. 20:23 DS). Dakle, ako ste vi zadržali greh čoveka, vi onda i sami sebe zadržavate u svom grehu, vi bivate vezani kao konopcem za tu osobu. Možda ste se razveli od svog muža pre dvadeset godina, ali ako mu niste oprostili, vi ste još uvek vezani za njega.

Jednom se desilo nešto vrlo smešno na jednom malom sastanku. Jedna dama je došla do mene i rekla: "Brate Princ, želim da se molite za mene. Vidite, ja živim u okruženju gde svi ljudi piju pivo. Mi smo jedina porodica u komšiluku koja ne pije pivo. Ja želim da odem iz tog okruženja."

Svaka rečenica koju je ta žena izgovorila sadržala je reč "pivo". Posle nekog vremena ja sam joj rekao: "Sestro, da li shvatate da ste vi "izokrenuti alkoholičar"? Vi ste toliko obuzeti sa pivom kao i onaj čovek koji je njegov rob i pije ga! Ako se preselite u drugo područje, ja ne verujem da će problem biti rešen, jer problem nije u ljudima, problem je u vama."

Onda sam je pitao o njenom mužu, "Da li ste njemu oprostili?" "Da", rekla je ona." On je nekada pio pivo, ali je sada spasen, i ja sam mu to oprostila."

"To je divno", odgovorio sam. "No, ima li neko da mu niste oprostili?"

"Nisam mogla da oprostim gazdi kafane!" "Oh," rekao sam, "to je strašno. Ako ne možete da oprostite gazdi, onda Bog ne može oprostiti ni vama." Zatim sam joj rekao da sedne i da razmisli: može li oprostiti gazdi kafane ili ne. Posle, za oko petnaestak minuta, ona se vratila k meni i rekla: "Ja sam odlučila." "Šta ćete uraditi?" "Ja ću da mu oprostim." Tako sam je vodio u molitvi: "Gospode, ja opraštam gazdi kafane baš kao što želim da i ti meni oprostiš." Dok je ona molila ovu molitvu posle mene, njen teret je bio podignut i duboki uzdah je izašao iz nje i počela je da jeca. Čvorovi koji su je vezivali su bili razvezani i posle desetak minuta ona je napustila to mesto puna radosti. Kako tipično! Samo razmislite, koliko je to jadno kada dozvolite da vam tamo neki gazda kafane upropasti život - vaš odnos sa ljudima i Bogom. Vredi li to? A ipak, to je tipično stanje mnoštva vernika.

Praštanje je jednostavno. To je čin volje i izgovaranje reči preko usana. Vi sami to odlučite, vi to izgovorite, i to je to. Imenujte osobu. "Gospode, ja opraštam mom mužu Marku, ja opraštam mom zetu Đuri." Budite konkretni. "Kao što želim da mi i ti Gospode oprostiš, ja opraštam njima." Vi to kažete i to bude učinjeno. Nemojte to činiti ponovo i ponovo, ako se takvo iskušenje i pojavi, onda recite: "Gospode, u petak ja sam oprostio... Hvala ti, da je to razrešeno!"

Ako još uvek osećate ljutnju ili ozlojeđenost, počnite da molite za osobe koje su vas povredile, koje su u to bile uključene. Ne može vam neko biti ne simpatičan (mrzeti ga) a u isto vreme se moliti za njega - blagosiljati ga. Dok molite, vi tako menjate svoj negativni stav u pozitivan.

Ako želite pronaći oproštenje kod Boga, Bog zahteva da i vi oprostite drugima. Ako želite da vaše molitve budu uslišene, onda morate oprostiti. Ako želite da iskusite radost, mir i ispunjenje, koje sleduje svakom hrišćaninu, onda praštanje mora biti u stalnom pogonu, to bora biti stil vašeg života.

Izbor je na vama! Možete da ostanete u svojoj zloći i da dozvolite ne praštanju da i dalje uništava vaš život, ili možete odlučiti: činom svoje volje, da oprostite i da budete pušteni na slobodu, oslobođeni od mučitelja.

^vrh


misaone refleksije

MOLITVA DŽONA FLETČERA
- Preuzeto sa Interneta

"Gospode, u potrebi sam za uljem. Moja svetiljka gori nejasno. Ponekad mi se čini da će se ugasiti kao kod onih ludih devica... O, nemoj je ugasiti! Raspiri je u oganj! Ja želim silu odozgo. Želim snažno i trajno pomazanje Duha. Želim da moja posuda (moje veliko srce) primi puno ulja da bi izraz moga lica pokazivao radost mudrih devica. Želim svetiljku nebeskog sjaja i vatru božanske ljubavi koja će goreti dan i noć u mom srcu, kao što je svećnjak goreo u hramu i sveta vatra na oltaru. Želim puni blagoslov, sve blagodati krvi koja čisti od svakog greha i jaku veru u tvoju svetu Reč, veru po kojoj će tvoja veličanstvenost kao predmet moje ljubavi jasno prebivati u mome srcu...

Daj mi tvog Duha da bi On mogao neprestano izlivati tvoju ljubav u moju dušu. Dođi, o Gospode, svojim blagoslovljenim Duhom! Dođite ti i tvoj Otac u Svetom Utešitelju. Dođite prebivati sa mnom ili ću ožalošćen sići u svoj grob.

Pravedni Oče, gladujem i žeđam za tvojom pravednošću. Pošalji svoga obećanog Svetog Duha i ispuni me njime da me potpuno posveti i da me potpuno zapečati za Dan večnoga izbavljenja i konačnog spasenja. Ne zbog dela pravednosti koja sam učinio, nego zbog Hristove milosti. Spasi me potpuno kroz preporod i puninom obnove Svetog Duha u meni.

Zbog toga izlij svog Duha; izlij ga obilno na mene dok izvori žive vode ne izbiju u mojoj duši, tako da bih mogao u punom smislu reči reći da ti živiš u meni, da je moj život sakriven sa Hristom u Bogu i da je moj duh vraćen Onome koji ga je dao - tebi, prvom i poslednjem, mojem Začetniku i Usavršitelju vere, mojem Bogu i mojem sve u svemu! Amen!"

^vrh


Smešna strana

SLOBODNA SLOBODA

U nedeljnoj školi učiteljica pokušava da deci objasni pojam slobode i šta ustvari znače Hristove reči: "Ako vas Sin oslobodi, bićete stvarno slobodni." (Jn. 8:36)

"Dakle, Hrist nam nudi slobodu", reče učiteljica i zapita "recite mi, šta to znači živeti potpuno slobodno?"

Javi se jedna devojčica i kaže: "To znači da se možeš igrati koliko god želiš, da možeš jesti šta god želiš i kada ti to želiš..."

GREŠNA LEPOTA

Neka devojka je došla da se ispovedi svom svešteniku tvrdeći da je kriva za greh ponosa: "Kada se god pogledam u ogledalu, uvek pomislim kako sam lepa, i ta me misao potpuno zaokupi, samo o tome razmišljam..."

Na to joj sveštenik odgovorio: "Dete moje, to nije greh, to je samo pogrešno mišljenje."

^vrh


SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.

<(((><

:: w w w . s i o n t . n e t ::

| Magazin | Objavite svoj tekst | Download: PDF/HTML | E-mail lista |


Sionska Truba ne piše o virtuelnoj realnosti, već o duhovnoj stvarnosti.