80

"Zatrubite u trubu na Sionu! Jer ide dan Gospodnji, stiže..." -- Joil 2:1


Broj: 80 / 2014.
Januar - Februar

SADRŽAJ OVOG BROJA:

* Josif - primer vere i poslušnosti - Aleksandar Jovanović
* Glas u pustinji - Zoran Tornjanski
* Sveobuhvatno prisustvo - A. V. Tozer
* Zlo - dokaz da Bog ne postoji? (1) - Peter Mackenzie
* Živeti život slavljenja - Oskar Lardon
* misaone refleksije
* Smešna strana


"A pravednik živeće od vere; ako li odstupi neće biti po volji moje duše. A mi, braćo, nismo od onih koji odstupaju na pogibao, nego od onih koji veruju da spasu duše." (Jev. 10,38-39 RDK)

Jedna od najdivnijih i najpoznatijih izjava u Svetom pismu jeste: "A pravednik će od vere svoje živ biti." (Avak. 2,4). Srž ovog stiha je spomenuta nekoliko puta u Novom zavetu i poznata je skoro svakom hrišćaninu koji imalo više čita Bibliju. Međutim, ono što im možda nije poznato jeste tvrdnja koja dolazi ispred ove: "Gle, ko se ponosi, njegova duša nije prava u njemu", kako to stoji u proroku Avakumu.

Dakle, ako to zanemarimo i usredsredimo se na prvu izjavu, izgubićemo smisao onoga šta Bog kaže Avakumu u drugom poglavlju. Ako spojimo ove dve izjave uočićemo da one čine dve strane jedne te iste slike - čoveka koji je pun neverovanja i čoveka koji je pun vere.

Dragi naši čitaoci,

na ovom svetu postoje samo dva stava prema životu - stav vere i stav nevere. Jedan tumač Biblije je to prokomentarisao ovako: "Ili se mi prema svom životu odnosimo u skladu sa svojom verom u Boga, i svoje zaključke i delovanja stvaramo na osnovu toga, ili se naš stav temelji na odbijanju Boga, na našim izgovaranjima i našim naporima da sebi 'ispunimo život'".

Sasvim je jasno da je Jevrejima 10,38-39 ono biblijsko raskršće vere i nevere: "Pravednik će živeti od svoje vere", ili kako bi rekli "mesto gde se čini veliko razdvajanje duša". Razdvajanje koje čini da je svaki od nas u duhovnom smislu korača ili ka jednom ili ka drugom pravcu. Naši se životi ili temelje na veri ili ne. Ne postoji ništa između ovoga. Dakle, najjednostavnije rečeno, život se svodi na ovo: ili prihvatamo Božje vođstvo, ili ga ne prihvatamo. Oni koji odbijaju Božju vladavinu, bez obzira da li su toga svesni ili nisu, kreću se van Božjeg plana, nekim svojim "širokim putem". Oni koji prihvataju Njegovu vladavinu, nastoje da žive u parametrima Njegove volje i kreću se ka Njegovoj budućnosti.

^vrh


JOSIF - PRIMER VERE I POSLUŠNOSTI

- Aleksandar Jovanović

U vreme Božića, uvek volimo da se podsetimo te magične priče o čudesnom rođenju Spasitelja. U centru priče su čudesna dešavanja: anđeoske objave, devica koja je zatrudnela, vitlejemska noć i puno toga drugog a što s dobrim razlogom odvlači pažnju od nekih važnih činjenica.

Tako, jedan lik, koji uglavnom ostaje u pozadini priče jeste Josif, Marijin suprug. On je, može se reći, "najmanje uzbudljiv" deo celog događaja. On nije ni Božiji Sin, ni devojka koja je zatrudnela čudesnim putem, a ni tajanstveni mudrac koji je došao iz daleke zemlje da se pokloni Isusu, te s toga privlači najmanje naše pažnje. Smatram da, upravo zbog toga što je on tako običan, on je lik sa kojim se mi kao vernici možemo najviše poistovetiti i da u celoj ovoj priči od njega mnogo toga možemo da naučimo. On je nerazdvojni deo Božićne priče, jer ispoljava visoki stepen vere i poniznosti na kome mi, kao vernici danas, možemo samo pozavideti.

Kao što smo pomenuli, njegov lik je zasenjen mnogim čudesnim događajima, te njegova posebnost ne upada odmah u oči, ali pokušajmo pogledati kako su svi događaji vezani za Isusovo rođenje izgledali iz Josifovog ugla.

O Josifu znamo relativno malo, samo to da je bio drvodelja i pred ženidbom sa devojku Marijom. Takođe, znamo da je iz Davidove loze, no to je u svetlu današnjeg proučavanja manje važno. U smislu života i rada, Josif je bio veoma prosečan stanovnik tadašnjeg Izraela. Živeo je unutar verske zajednice koja bila veoma konzervativna i čije je bitisanje definisala religijska tradicija. Preživljavanje je bilo teško i neizvesno, a kao zanatlija morao je da raditi vredno i uporno od jutra do mraka. Po svemu što znamo, možemo reći da je bio jednostavno vredan i pošten čovek koji je živeo od sopstvenog rada. No, pogledajmo prvo primer neobične poniznosti a zatim i primer vere koju ovaj običan čovek ispoljavao.


Josifova poniznost

U Bibliji čitamo da je on bio Marijin verenik (Matej 1:18). No, pre nego što su se uzeli, Josif je saznao da je Marija zatrudnela. Kakav je to bio šok za mladog Josifa! Marija mu je verovatno ispričala da je u pitanju čudesan događaj, koji joj je anđeo najavio - no, zašto bi joj Josif verovao?! Koliko često se takve stvari dešavaju? Iz njegovog ugla, izgledalo je da je ova mlada devojka jednostavno mu bila neverna i spavala s drugim muškarcem. Istoričari nam kažu da je veridba u tadašnjem Izraelu bila smatrana gotovo podjednako obavezujućom kao i sklopljen brak, te je neverstvo zaručniku verovatno nosilo istu posledicu kao i neverstvo bračnom drugu - smrt javnim kamenovanjem!

Po tome kako je tadašnje društvo na to gledalo, Marija je prevarila Josifa spavajući sa drugim, zatrudnela, i time učinila veliku sramotu i njemu i sebi. Gledano iz ugla tadašnje kulture, Josif je imao svako legitimno pravo da je prijavi verskim starešinama, koji bi je bez razmišljanja odveli na kamenovanje i završili s njom kao i sa svakim drugim preljubnikom. No, umesto da insistira na "svom pravu" i "čistom obrazu", i da se joj se javno osveti za nanetu mu sramotu, mi kod Josifa vidimo nešto sasvim drugo. Sveto pismo na kaže: "Pošto je Josif, njen muž, bio pravedan i nije hteo da je sramoti, namisli da je tajno napusti." (Matej 1:19)

Kakav neverovatan primer poniznosti i dobrote! S jedne strane, nije hteo da bude u braku sa preljubnicom, ali sa druge strane, on je rešio da stvar razreši na što najbezbolniji i najtiši mogući način, da prekine veridbu tako da razlog za prekid ne bude očigledan. Koliko puta mi insistiramo na "tome šta je pravo" i mi na to gledamo samo iz našeg ugla i isterujemo našu pravdu bez obzira na to što vrlo često čak i ne znamo punu istinu cele situacije. Toliko sam puta bio u situaciji da se počnem ljutiti na nekog, a tek kasnije shvatim da nisam imao sve informacije vezane za dati događaj. Naravno, kad bih saznao ostale informacije, osećao bih se jednostavno glupo. Josif, kad je rešio da raskine veridbu, svakako nije znao i nije verovao da je Marija zaista trudna od Svetog Božjeg Duha i da nosi Sina Božjeg. Međutim, kao da je Josif praktikovao ono što kasnije zapisao apostol Jakov, njegov sin: "Znajte ovo, draga moja braćo. Svaki čovek neka bude brz čuti, spor govoriti, spor na gnev." (Jakov 1:19)

Tek kada je osmislio plan da napusti Mariju na ovako tih način, anđeo mu je objavio da dete koji nosi zaista začeto od Boga (Matej 1:20) i Josif je poslušao Božiju poruku i oženio se Marijom. No, tu nije bio kraj Josifovom "iskušenju". Pogledajmo primer te ne verovatne vere koji nam je ovaj ponizni čovek ostavio.


Josifova vera

Kad se Isus rodio, na vlasti je bio kralj Irod, čovek vrlo agresivan, paranoičan i nestabilan. On je kako istoričari tvrde, ubijao "bez pardona" i to čak i svoju decu. Kad je od mudraca sa istoka čuo da je rođen "novi kralj Judeje", njegova paranoičnost se odmah ispoljila. Nije hteo da vidi ili čuje da postoje neki potencijalni pretendenti za njegov tron, makar oni bili i mala deca.

Pošto je saznao da se taj neki "novi kralj" rodio negde u Vitlejemu, naredio je ubistvo sve male muške dece u tom selu. Mali Isus je bio u životnoj opasnosti. No, Bog je rešio da Josifu poveri ključnu ulogu u očuvanju Isusovog života. U Mateju čitamo kako je anđeo rekao Josifu da uzme ženu i dete i pobegne u Egipat, u zemlju van Irodove vlasti (Matej 2).

Josif je odmah poslušao i otišao, i čini nam se da je cela situacija bila veoma jednostavna. Međutim, pogledajmo situaciju i iz ovog ugla: Josif je bio mladi zanatlija, koji je lokalno radio da bi prehranio mladu suprugu i dete. Verovatno je imao svoju radionicu, alat, mušterije, neispunjene narudžbine i puno toga što ga vezivalo za život na toj lokaciji. Anđeo mu je rekao da se odmah spakuje i ode u Egipat. Egipat je za njega bila strana zemlja, u kojoj se priča drugi jezik, vladaju druge religije, običaji i društveni odnosi. Otići tako daleko, u nepoznato, bez poznavanja ikoga i bez ikakve garancije za smeštaj, hranu i posao, pa još sa mladom ženom i malim detetom nekima bi verovatno izgledalo kao poigravanje sa životom. No, Josif je verovao. Verovao je da će onaj koji je učinio da devica zatrudni može učiniti i mnogo više i sprovesti sve po Svom planu. Njegovo je bilo da jednostavno veruje i posluša, ma koliko se to u datom trenutku, racionalno gledano, moglo kositi sa zdravom pameću.

Da li smo i mi spremni da verujemo i poslušamo kad nas Gospod poziva na ono za šta želi da nas upotrebi? Ne sekirajte se, ne trebate vi Gospodu, i ako vi ne poslušate, on će nekog drugog upotrebiti. Kako je to lepo rekao Mardohej Jestiri koja se nećkala da li da pomogne Izraelskom narodu: "...ako ti zaćutiš sada, doći će pomoć i izbavljenje Judejcima s druge strane..." (Jestira 4:14)

Verovati je vrlo nužno nama samima, zarad našeg odnosa sa Gospodom. Samo ako verujemo, Gospod će nas upotrebiti za napredovanje svoga Carstva. Naravno, verovati nije uvek lako, ali moramo zapamtiti reči pisca poslanice Jevrejima: "A bez vere ne može mu se ugoditi; jer ko prilazi Bogu mora verovati da ima Boga i da on uzvraća nagradom onima koji ga traže." (Jevrejima 11:6)

^vrh


GLAS U PUSTINJI

- Zoran Tornjanski

"Slušajte! Neko viče u pustinji: 'Raščistite put Gospodu! Poravnajte kroz pustu zemlju stazu našem Bogu!'" (Isaija 40:3)

"Tih dana dođe Jovan Krstitelj. Propovedao je u judejskoj pustinji, govoreći: 'Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko!' A Jovan je onaj o kome je govorio prorok Isaija kad je rekao: Neko viče u pustinji: 'Raščistite put Gospodu! Poravnajte kroz pustu zemlju stazu našem Bogu!'" (Matej 3:1-3)

Na početku smo videli Isaijino proroštvo o nekom ko viče u pustinji, zatim dosta vekova kasnije Jovana Krstitelja koji je ispunio to proroštvo. Jovan je bio taj glas u pustinji, koji je najavljivao skori dolazak Hrista na zemlju, i bio je zadužen za pripremu tog velikog događaja. On je svoj posao uradio uspešno. Hristov prvi dolazak je bilo nešto najvažnije što se desilo čovečanstvu. Naravno, sa celom Njegovom službom, smrću na krstu, i vaskrsenjem.

Drugi jako važan događaj koji očekuje ovaj svet, je Hristov drugi dolazak. Za one hrišćane koji ne veruju u doslovan Hristov dolazak, ili su se vremenom razočarali i prestali su da veruju, samo ću reći da na svako proročanstvo o Hristovom prvom dolasku, postoji oko osam o Njegovom drugom dolasku. Neko je izračunao da u Starom zavetu postoji oko 300 proročanstava o prvom dolasku Gospoda. Množenjem dobijamo oko 2400 proročanstava o Hristovom drugom dolasku. U Starom zavetu se od 39 knjiga, u 17 spominje drugi dolazak, dok se u Novom zavetu to spominje u čak 23 od 27 knjiga. Ako je Hrist došao prvi put, što je dokazano i istorijski, koliko je onda sigurno da će doći i drugi? Mislim da o tome ne treba ni raspravljati. Ono o čemu želim da govorim je ono što je prethodilo prvom, i šta bi trebalo da prethodi drugom dolasku. Na početku smo čitali o čoveku zvanom Jovan, koji je energično propovedao pokajanje, i pripremao je put za Gospoda. On je bio glas u pustinji. Šta je to pustinja?

Pustinja je mesto u kome gotovo da nema života, mesto u kome je preko dana toliko toplo da ako čovek samo kratko vremena provede na suncu bez zaklona i vode, gotovo sigurno će umreti, dok ako se u pustinji nađe noću, preti mu opasnost od velike hladnoće. Pustinja je mesto gde ljudi doživljavaju fatamorganu, odnosno priviđaju im se stvari koje su im potrebne. To je mesto gde se željno iščekuje oaza, izvor vode za okrepljenje. U duhovnom smislu, svako od nas ko se iskreno obratio, nanovorodio, je prešao iz Egipta u pustinju. Mi smo trenutno u pustinji. Vidimo da ovde nema života, ljudska hladnoća može da ubije, a vrućina greha može da nas opeče, i konačno usmrti. Priviđaju nam se mnoge stvari koje bi smo želeli, mislimo da smo našli sreću u nekim stvarima, ali sve je to fatamorgana. Jedino što može da nas održi u životu je Božija oaza, koja nas okrepljuje živom vodom, i daje nam snagu da nastavimo put.

Božiji narod Izrael je nakon izlaska iz Egipta otišao u pustinju, gde je proveo 40 godina, tamo ih je Bog čuvao, davao im je hleb sa neba i vodu iz stene. Tamo su bili kušani, i konstantno su padali na tim iskušenjima i testovima. Većina ljudi je prigovaralo Mojsiju i Bogu, iz zbog njihove tvrdoglavosti nisu izašli iz pustinje. Mi treba da se čuvamo da nam se ne desi isto to.

Gospod Isus je bio 40 dana iskušavan u pustinji, nije pao na tim iskušenjima, već je izašao kao pobednik. Mi bi trebalo da sledimo njegov primer, i da istrajemo, jer ćemo ako uspemo u tome sigurno jednog dana izaći kao pobednici.

Jovan koji je bio glas u pustinji, se pojavio na prelazu između Starog i Novog zaveta. Njegovo propovedanje je prethodilo velikom događaju. Drugi veliki događaj je veoma blizu, jer Gospod Isus je na vratima, i samo je pitanje dana kad će se pojaviti u svojoj slavi, i kad će ga svako oko videti. Moje mišljenje je, da tu ulogu glasa u pustinji treba da preuzmemo mi, i da energično propovedamo pokajanje, i pripremamo put za drugi dolazak Cara nad carevima. Ovaj put pokajanje ne treba da se propoveda samo nevernima i grešnima, već i hrišćanima. Svi smo mi na neki način zaspali, utonulo smo u našu svakodnevnicu, postali smo pomalo religiozni, i mnogi od nas su u opasnosti da postanemo one lude device kojima će se svetiljke ugasiti pre nego mladoženja dođe. Treba svi da se trgnemo malo, da se ponizimo, da raskinemo odnose sa svim "malim" gresima sa kojima smo sklopili primirje, i da se okrenemo Gospodu i tražimo od njega više Duha Svetoga, kao što je Jelisije tražio od Ilije pre nego što je ovaj otišao u nebo. Nije se zadovoljio samo time da Ilijin duh dođe na njega, već je tražio dvostruki deo njegovog duha (vidi 2. Carevima 2:9-10).

Ni mi takođe ne treba da se zadovoljimo malim otkrivenjima, već treba da tražimo više. Da više i ustrajnije molimo, i strastvenije proučavamo Reč. Vidimo da je vreme pri kraju, vidimo da većina ljudi korača širokim putem u propast, i jedino što te ljude može da spasi je vera. Ali kako da oni imaju veru kad im se ne govori? Ko njima može da govori o Hristu? Ko će reći mom komšiji, mom kolegi na poslu, ako neću ja? Ne treba čekati da dođe neki misionar iz neke strane zemlje za to, već svako od nas da uradi ono što je na nama. Svetu je potreban glas iz pustinje koji će da ih izvuče iz Egipta. Svako od nas je dužan da svet opomene da se približio Dan Gospodnji, kao što je Jovan upozoravao onaj naraštaj, kao što je još puno ljudi u istoriji čovečanstva upozoravalo njihove naraštaje, tako i na nama stoji ovaj moderan naraštaj 21. veka, pre nego što potpuno ljudima isperu mozgove i priključe ih na neke mašine i slično, mi moramo da im propovedamo Hrista raspetoga za njih. Svako od nas ima svoje breme, svoj grad, svoju školu, svoju porodicu, svoju firmu, mi moramo da vičemo tim ljudima, jer je ljudska savest zaspala dubokim snom, ušuškana od strane sotone, jedino što može da ih probudi je glasan povik osnažen od strane Svetoga Duha, i Božija reč koja je mač oštar sa obe strane.

Jovan je bio duhovno velik čovek, bio je ispunjen Duhom još u majčinoj utrobi, a sam Isus je rekao za Jovana da je on najveći čovek medu rođenima od žena. Mi možemo da se divimo tom čoveku, ali nastavićemo dalje Isusovu priču o Jovanu. Čitamo sledeće: "Istinu vam kažem: među rođenima od žena nije se pojavio niko veći od Jovana Krstitelja, a najmanji u Carstvu nebeskom veći je od njega." (Matej 11:11)

Šta je carstvo nebesko, i ko pripada njemu? Brate, sestro, ako si nanovorođen vernik, ispunjen Svetim Duhom, onda se ti nalaziš u ovoj izjavi. Svako posle Jovana Krstitelja, počev od apostola i dalje, ko je prihvatio Isusa za Gospoda i Spasitelja po novom savezu je pripadnik Carstva nebeskog. Onda po ovoj izjavi Isus tvrdi da je svaki nanovorođeni vernik veći od Jovana, a samim tim i ostalih starozavenih vernika, a to je veoma velika stvar. Ako se neko pronalazi u ovom, ne treba da se uobrazi i uzoholi, već treba da shvati kolika je odgovornost na njemu. Ako su svi ti veliki ljudi Starog zaveta imali toliku odgovornost, i ispunili su svoje zadatke, koliko je to više na nama, je u nama prebiva Bog Sveti Duh, treće lice Trojedinog Boga. U skladu sa tim moramo to shvatiti ozbiljno, i naše dane provoditi oprezno.

Iako najveći čovek Starog zaveta, Jovan, on nije bio ispoštovan kao takav, već je svoj život završio boreći se za pravdu i istinu, i bio je ubijen od strane Iroda. U svetu je danas mnogo irodovaca, koji ne žele da budu upozoreni na greh, koji će i nama želeti slično da urade, ali mi moramo ipak istupiti, i biti Glas u pustinji, jer je blizu Dan Gospodnji, na vratima. Moramo poravnati staze, pozivati ljude na pokajanje, ako treba i naš život položiti za Istinu.

^vrh


SVEOBUHVATNO PRISUSTVO

- A. V. Tozer

"Kuda bih otišao od duha tvoga,
kuda bih od lica tvoga utekao?"
(Ps. 139:7)

U celokupnom hrišćanskom učenju nalaze se izvesne osnovne istine, nekad su i skrivene, i više se podrazumevaju nego što se izriču, ali su neophodne za kompletnu istinu, kao što se i osnovne boje nalaze u dovršenoj slici i kao što su i bile potrebne da se ta slika dovrši. Takva istina je Božija sveprisutnost.

Bog prebiva u svome stvorenju i u svim svojim delima je nevidljivo prisutan. Ovo smelo uče i proroci i apostoli, a to uopšteno prihvata i hrišćanska teologija. Što će reći, ima toga u knjigama, ali zbog ko zna čega nije doprlo do srca prosečnog hrišćanina niti je postalo deo njega. Hrišćanski učitelji se stidljivo povlače pred potpunim implikacijama toga, a ako to uopšte i pomenu, utišaju ga tako da ni nema neko značenje. Pretpostavio bih da je razlog za to strah da ne bi bili optuženi da su panteisti. Međutim, učenje o Božijoj sveprisutnosti nikako nije panteizam.

Zabluda panteizma je isuviše očigledna da bi ikoga zavarala. On kaže da je Bog zbir svega stvorenog. Priroda i Bog su jedno, tako da ko god dotakne list ili kamen on, u stvari, dotiče Boga. To, naravno, znači degradiranje slave nepropadljivog Boga. l dok u svom pokušaju da učini sve božanskim, panteizam potpuno proteruje sve što je božansko s ovog sveta.

Istina je ta, dok Bog prebiva u svom svetu, da je od njega odvojen nepremostivom provalijom. Koliko god da je identifikovan sa delima svojih ruku, ona jesu i moraju večno biti odvojena od njega, a on jeste i mora biti nezavistan od njih i iznad njih. On je transcendentan nad svim svojim delima čak iako je prisutan u njima.

Šta ova božanska sveprisutnost znači u praktičnom hrišćanskom iskustvu? Jednostavno znači da je Bog tu. Gde god da se nalazimo, Bog je tu. Ne postoji mesto, ne može ga ni biti, gde on nije. Deset miliona civilizacija koje bi se nalazile na koliko god hoćete tačaka u svemiru i koje bi bile razdvojene nepojmljivim razdaljinama, sve bi one mogle s jednakom istinitošću reći da je Bog tu. Nijedna tačka nije bliža Bogu nego neka druga tačka. Udaljenost od bilo kog mesta do Boga jednaka je udaljenosti između Boga i bilo kog drugog mesta. Niko nije, što se fizičke udaljenosti tiče, ništa dalje od Boga niti išta bliže Bogu nego što je to neko drugi.

Ovo su istine u koje veruje svaki podučeni hrišćanin. Na nama je da razmišljamo o njima i da se molimo za njih sve dok ne počnu da sijaju u nama.

Adam je sagrešio i u svojoj panici je bezumno pokušao da učini nemoguće, pokušao je da se sakrije od Božijeg prisustva. David isto mora da je svašta mislio o pokušaju da pobegne od Prisustva, jer je napisao: "Kuda bih otišao od duha tvoga, kuda bih od lica tvoga utekao?" (Ps. 139:7). Zatim je nastavio dalje sa jednim od svojih najlepših Psalama da bi dao slavu Božijoj sveprisutnosti: "Da na nebo iziđem, ti si onde; da u Šeol siđem, i onde si! Da se dignem na krilima zore i preselim se do na kraj mora, i tu će me voditi ruka tvoja, i stići će me desnica tvoja" (Ps. 139:8-10). A znao je da je Božije postojanje i Božije prisustvo jedna i ista stvar, to prisustvo koje vidi bilo je s njim i pre nego što se rodio, gledalo je misteriju razvijanja života. Solomon je uzviknuo: "Ali što! Hoće li zaista Bog stanovati na zemlji? Gle, nebesa i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, a kamoli ovaj dom koji ti ja sazidah?" (1. Car. 8:27). Pavle je ubedio Atinjane da "on nije tako daleko od svakog od nas. Jer u njemu živimo, i mičemo se, i jesmo" (Dela 17:27-28).

Ako je Bog prisutan u svakom deliću svemira, ako ne možemo otići negde gde njega nema, ne možemo čak ni zamisliti mesto gde on nije, (gde njega nema) zašto onda to prisustvo ne postane činjenica koju će ceo svet proslavljati? Patrijarh Jakov je "u pustinji prepunoj jauka" dao odgovor na to pitanje. Imao je viziju Boga i u čudu zavapio: "Zaista je Gospod na ovome mestu, a ja to ne znah!" (1. Moj. 28:16). Jakov se nikada ni za delić sekunde nije nalazio izvan kruga tog sveprožimajućeg Božijeg prisustva. Međutim, on to nije znao. U tome je bio njegov problem, a i naš. Ljudi ne znaju da je Bog ovde. Kako bi samo bilo drugačije kad bi to znali.

Prisustvo i manifestacija Prisustva nije jedna ista stvar. Jedno može bez drugoga. Bog je tu i kada toga apsolutno nismo svesni. Manifestuje se jedino kada smo i dok smo svesni njegovog prisustva. S naše strane mora doći do predavanja Božijem Duhu, jer je njegov posao da nam pokaže Oca i Sina. Ako sarađujemo s njim poslušno i s ljubavlju, Bog će nam se pokazati, a to pokazivanje je razlika između hrišćanskog života po imenu i života koji isijava svetlost njegovog lica.

Bog je uvek svuda prisutan i uvek želi da se otkrije svakome. On se neće samo otkriti da postoji, nego i kakav je. Nije bilo potrebno da ga neko ubeđuje da se objavi Mojsiju. "Gospod siđe u oblaku, stade onde pred njim i proglasi ime Gospodnje" (2. Moj. 34:5). Ne samo da je rečima objavio svoju prirodu, nego je i samoga sebe objavio Mojsiju tako da je Mojsijevo lice sijalo natprirodnim svetlom. Za neke od nas će doći sjajan momenat kada počnemo da verujemo da je Božije obećanje o otkrivanju sebe istinito u bukvalnom smislu; on je obećao mnogo, ali ni više ni manje od onoga što namerava da ispuni. Naša potraga za Bogom je uspešna jedino zato što on uvek želi da nam se manifestuje.

Da ponovimo: Sveobuhvatno prisustvo je činjenica. Bog je tu. Ceo univerzum je živ posredstvom njegovog života. l on nije neki strani ili čudni Bog, nego nama dobro poznati Otac našeg Gospoda lsusa Hrista, čija ljubav već hiljadama godina okružuje grešni ljudski rod. l on uvek pokušava da nam privuče pažnju, da nam se otkrije, da komunicira s nama. Mi u sebi imamo sposobnost da ga poznajemo, kada bismo se samo odazvali njegovim pozivima (a to je ono što se naziva potraga za Bogom!). Sve više ćemo ga upoznavati dok na drugoj strani vera, ljubav i praksa budu usavršavale našu receptivnost.

Deo iz knjige; Potraga za Bogom, A. V. Tozer.

^vrh


ZLO - DOKAZ DA BOG NE POSTOJI? (1)

- Peter Mackenzie

Zašto je Bog uopšte stvorio svet kad je znao za stravične posledice čovekovog pogrešnog izbora? Svet je pun besmislenih patnji, okrutnih nepravdi: Zašto Bog ne interveniše i ne dokrajči zlo? Ako Bog ima fantastičan plan za sve koji ga ljube: Zašto bi oni zbog neposlušnih ljudi bili uskraćeni lepog i dobrog života?

"A kada usev izniče i rod donese, tada se pokaza i kukolj. A domaćinove sluge pristupiše i rekoše mu: gospodaru, zar nisi posejao dobro seme na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj? A on im reče: neprijatelj je to učinio. Sluge mu pak rekoše: hoćeš li dakle da odemo i da ga saberemo? A on im reče: ne, da ne biste skupljajući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Ostavite neka oboje rastu zajedno do žetve; i u vreme žetve reći ću žeteocima: skupite prvo kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a pšenicu snesite u moju žitnicu!" (Mt. 13,26-30 EČ)

Postojanje zla oduvek je bilo najjače oružje u ateističkom arsenalu. Nemački naučnik Wilder Smith ovako opisuje primedbe jednog kolege:

"Čudim se da razuman čovek može verovati u dobrog, sveznajućeg i svemoćnog Boga i još ga smatrati osobom... Još bi mogao razumeti njihovo oduševljenje Bogom dok promatraju lep izlazak sunca u planinama, orhideju u cvatu ili razdragane mladiće i devojke, ali oni ne vide i drugu stranu medalje... Šta reći o mački koja vreba miša, igra se s njim, muči ga i na kraju pojede? O mladoj majci koja umire od raka, čije telo ima miris raspadanja... Šta reći o strahotama rata, o ljudima otrovanim u plinskim komorama, mučenim u logorima, od kojih su mnogi pripadali njegovu izabranom narodu? Takva bi zlodela zabranili čak i bezbožni ljudi da su mogli, a njihov ih je svemogući, pun ljubavi Bog puštao godinama... Uopšte ne verujem u Boga, bio on dobar ili zao. Vera u Boga donosi više teškoća nego što ih rešava."

Bog, tvrdi se, ne može biti istovremeno dobar i svemoćan. Prisutnost zla dokazuje da takav Bog ne postoji.

No, Wilder Smith nastavlja:

"Pre drugog svetskog rata, često sam posmatrao katedralu u Kelnu. Divio sam se toj gotskoj građevini. Katkada sam satima gledao te ljupke, uspravne stubove, krasan visoko svedeni krov, srednje vekovne šarene prozore i orgulje. Što sam duže posmatrao tu građevinu, više sam se čudio arhitektima i zidarima koji su tokom vekova zamislili i gradili tu lepu katedralu. Očigledno su sve te skladne linije zamislili stručnjaci koji su ne samo stvorili konstrukciju građevine već imali i osećaj za lepo. Kvalitet gradnje bio je prvorazredan. Divio sam se našim precima dok sam posmatrao delo njihovih ruku...

Još se i sad sećam razočaranja koje sam doživeo u jesen 1946. kada sam nakon rata video katedralu. Oba su tornja štrčala iz strašne gomile ruševina. Oko katedrale je sve bilo sravnjeno sa zemljom. Tornjevi su izdaleka dosta dobro izgledali, ali iz blizine na njima su se videle ogromne rupe. Krov je bio razrušen, orgulje uništene, prozori poispadali, a posvuda je bilo građevinskog materijala pretvorenog u prašinu.

Dok su mi misli vrvele glavom nikako nisam povezivao ruševinu nekoć tako lepe građevine s nesposobnošću arhitekte ili graditelja koji ju je gradio. Takođe, nisam posumnjao u njihovo postojanje iako je njihovo delo preda mnom ležalo u ruševinama. Ostaci su građevine, štaviše, jasnije pokazivali kako je dobro bila zamišljena. Još su stajali visoki stubovi, ljupki gotski lukovi, čak su i rupe od bombi u građevini otkrivale kako su je arhitekti dobro zamislili, a graditelji stručno izgradili. Svedočili su o tome i unutrašnji delovi ove ruševine, koji su vekovima bili skriveni ljudskom pogledu. Moglo bi se čak tvrditi da razorena građevina još bolje nego netaknuta svedoči o savršenosti planiranja i konstrukcije."

Ruševine prema tome, dokazuju da se katedrali dogodilo nešto suprotno nameri onih koji su je sagradili. Podsećaju nas na biblijski pojam palog stvorenja, sveta koji je pao u greh.

Isus Hrist u kratkoj usporedbi opisuje čitavu ljudsku istoriju: "... carstvo nebesko je slično čoveku koji je posejao dobro seme na svojoj njivi. Ali kada su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj i poseja kukolj sred pšenice i ode." (Mt. 13,24-25 EČ)

Isus time potvrđuje iskonski biblijski izveštaj koji nam kaže da je sve dobro počelo, da je Bog stvorio dobar svet, koji se kasnije izopačio.

ZAR NIJE POJAM PALOG STVORENJA ČISTA ŠPEKULACIJA?

Neki su skloni odbaciti ideju o palom stvorenju kao špekulaciju (nagađanje). Postoje međutim dobri razlozi da je prihvatimo.

Prvo značajke fizičkog sveta odgovaraju biblijskom opisu. Danas naučnici veruju da je svemir imao svoj početak, da nije oduvek postojao. Kao što se Wilder Smith divio Kelnskoj katedrali, tako se oni dive svemiru. Razotkrivaju neverovatnu logiku kojom je sastavljen naš svet, ali se istovremeno suočavaju sa slučajnim procesima gde se sve odvija nasumice. Jedan od najosnovnijih fizičkih zakona jest drugi zakon termodinamike, koji govori da sve u fizičkom svetu ide prema entropiji.

Drugim rečima, postoji prirodni tok prema raspadanju. U fizičkom svetu, dakle, imamo neverovatnu "smišljenu" složenost na jednoj strani, i zakone slučajnosti i raspadanja na drugoj strani. To stanje tačno odgovara biblijskom nauku o svetu, o svemiru koji je dobro, smišljeno počeo, a koji je zatim "podvrgnut ispraznosti" (Rim. 8,20), jer su stvari krenule nizbrdo. Ateizam može lako objasniti raspadanje fizičkog sveta i slučajno kretanje atoma, ali ne može objasniti prvobitnu "smišljenu" složenost, koja se očituje svuda u svemiru.

BESMISLENO TRPLJENJE

Drugo, pogrešno je misliti da problem zla možemo rešiti negirajući Božje postojanje. Ako Bog ne postoji, naši su problemi kudikamo veći.

Jedan je mladić postao ateista zato što je njegova majka umirala u teškim bolovima od raka. Govorio mi je ovako: "Molio sam Boga bezbroj puta da je izleči, ali nisam dobio nikakav odgovor. Samo sam gledao njene strašne patnje. Od tada ne verujem u Boga."

Pokazao sam mu da time nije ništa rešio. Kao hrišćanin, mogao bi barem iskreno žaliti zbog gubitka ljudskog bića. Kao ateista morao bi reći nešto slično ovom: "Jedan složeni skup različitih molekula (mama) koji se dosada održavao na određenom nivou složenosti (života) prešao je kritičnu tačku (smrt) i sada se nalazi u fazi raspadanja, što izaziva neprijatne hemijske reakcije (bol i žalost) u njemu i u jednom drugom, srodnom biću (meni). U slučajnom svetu u kojem se nalazimo takve se promene dešavaju bezbroj puta i nemaju nikakav značaj ili smisao. Atomi se kreću nasumce, bez cilja, i to je sve..."

Je li takva žalost manje problematična? Mislim da nije.

Ako pak verujemo da je svako ljudsko biće dragoceno stvorenje, stvoreno na sliku Božju, te da su bolest i smrt znaci palog sveta u kojem se nalazimo, onda imamo osnovu za istinsku žalost.

MRAČNE SILE

Treće, zlo u ljudima može biti tako snažno da su mnogi skloni prihvatiti biblijsko učenje da iza zla u svetu i u ljudima stoje zle, nadprirodne sile.

U Velikoj Britaniji pre drugog svetskog rata živeo je C.E.M. Joad. Poznati intelektualac, odličan u raspravljanju, često je učestvovao u radio emisijama kao pristalica ateizma. No, nakon rata postao je hrišćanin i priključio se crkvi. Kada su ga pitali zašto, rekao je da je bio toliko zaprepašćen pojavom zla tokom rata da je počeo verovati u zle sile koje imaju nadprirodnu moć. Odatle nije bilo teško doći do vere u Boga.

Mnogi danas i na našem tlu tako razmišljaju. Ne veruju da su strahote kakve smo mi doživeli rezultat ljudske prirode. Uvereni su da iza njih stoje mračne sile zavere. Ako je srednji vek preterao u jednom smeru, naš je materijalistički svet preterao u suprotnom. Izostavili smo duhovni faktor.

PAD I ETIKA

Četvrto, biblijski pojam pada nudi nam pravu osnovu za etičko poimanje ljudskog življenja. Ako je naš svet nastao slučajno (što je samo po sebi teško verovati) i nije pao u greh i zlo, onda je zlo endemično[*], to jest sastavni deo stvarnosti koja nas okružuje. Ono je uvek bilo i uvek će biti i zato nije u pravom smislu zlo. Gotovo svaka etička misao polazi od toga da svet kakav jeste nije dovoljno dobar, da bi nešto trebalo menjati. Ali čim kažemo da "bi trebalo", pretpostavljamo da je za svet u kojem živimo, ipak, namenjen neki bolji plan, naum od kojeg je nekako odlutao. Odatle sledi da bez biblijskog pojma pada možemo samo konstantovati da svet jeste ono što jeste, da su nam neke pojave ugodne, a druge neugodne. Ne možemo govoriti o dobru i zlu.

Ima i drugih posledica. Ako je zlo u našoj stvarnosti endemično, ono ima jedno pravo da postoji kao i dobro. Prema tome nema bitnog razloga zašto bi se valjalo boriti na strani dobra, a protiv zla.

Istočni svet, sa svojim panteizmom i monizmom, to dobro razume. Za njega su dobro i zlo samo dva obraza iste stvarnosti. Ovde se etika pretvara u prihvatanje sudbine. Prema tom shvatanju moj problem nije toliko u tome što su nasilnici upali u moj dom, ubili mi ženu i decu, opljačkali imovinu, spalili kuću - već u tome što ne mogu prihvatiti svoju sudbinu, što ja kao pojedinac nisam u skladu s jedinstvom svega što postoji, što se bunim protiv zla, koje je sastavni deo tog jedinstva, što svojim pojedinačnim zahtevima kvarim sveopšte jedinstvo. Oslobođen sam tek kad mi je sve ravno, kada sam u dubini duše sjedinjen sa svojom sudbinom, bez obzira je li dobra ili zla.

Samo nam biblijski scenario nudi pravu osnovu za razlikovanje dobra i zla. Prema njemu zlo je uljez u stvorenju, uljez koji će na kraju biti isteran. Ulazi kao neprijatelj, pa se imamo pravo boriti protiv njega. Ako su bolest, glad i rat delo Sotone, pođimo lečiti bolesne, hraniti gladne, tvoriti mir. Ako pak ne, onda medicina, humanitama pomoć gladnima ili mirotvorstvo nemaju pravu osnovu. Zašto bismo pokušali promeniti svet?

(Nastavak u sledećem broju...)

____________
[*] Endemično. Endemski je pojam koji se odnosi na bolest, socijalni problem ili fenomen, koji je specifičan za određenu populaciju, grupu ili kulturu ili geografsku oblast. U epidemiologiji se pojam odnosi na bolest koja se javlja i opstaje samo u okviru jednog regiona ili jedne populacije. (Izvor: Wikipedia.org)

Preuzeto iz časopisa IZVORI, 1-3/1992.

^vrh


ŽIVETI ŽIVOT SLAVLJENJA

- Oskar Lardon

"Sve što diše neka hvali Gospoda! Aliluja!" (Ps. 150,6 RDK)

Slaviti Gospoda, veličati ga i obožavati je prva data zapovest za sva Božja stvorenja, posebno čoveka koji je stvoren na njegovu sliku. Možda bi se trebali zapitati: da li mu je od mene iskazana hvala i slava koja mu s pravom pripada kao mom Stvoritelju?

Kao što je njegova ljubav prema nama potpuno dragovoljna, tako i naše slavljenje treba biti dragovoljni odgovor koji odzvanja iz naših srca. No, da li je tako? Ništa neobično ako se iz usta bezbožnika čuje psovka, pogrdne reči i hula, međutim, kada se od strane onih koji sebe smatraju hrišćanima može čuti mnogo uzdisanja, tužaljki, nezahvalnosti, neskromnosti i jadikovanja, onda je to pravo "svetogrđe".

Istinski iskupljena Božja deca trebalo bi a i morali više proslavljati svoga Boga bez obzira na životne okolnosti. Radost preporođenih duša prema njihovom nebeskom Ocu nalazi svoj izraz u zahvaljivanju, hvalospevu i radosnom klicanju, to je vidljivi izraz njihove vere i nade u Gospoda. Jer On jeste i ostaje neiscrpnan sadržaj našeg vremenskog a i onog večnog zahvaljivanja.

Naravno, Gospodu ne treba naše slavljenje, ali mu ono s pravom pripada i dopada mu se - pokreće njegovo srce. Divna je istina postala stvarnost da smo po Isusu osposobljeni za slavljenje Boga na ispravan i njemu dopadljiv način.

U svakodnevnim borbama vere ništa nas ne može tako ojačati kao pesme slavljenja i obožavanja koje su upućene Gospodu - koje veličaju njegovu prirodu, karakter i dela. Kroz njih doživljavamo Božju prisutnost i naša srca bivaju ispunjena utehom, radošću i veseljem - u nas se uliva nova snaga. One otvaraju nebo iznad nas i donose nebesku atmosferu u naše okruženje. Pale u nama sveti plamen i bude čežnju za nebom. Naša srca postaju Božjim oltarom, naše molitve pretvaraju se u tamjan, koji kao miomiris odlazi pred Božji presto (1. Pet. 2,5).

Kada su Isusa upitali koja je najveća zapovest on je odgovorio: "Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom." To znači da Bog očekuje da mu donesemo obožavanje i slavljenje koje mu pripada. Zatim Isus govori i o odgovornosti prema bližnjem kada je rekao: "... i bližnjega svoga kao samog sebe." Spašeni smo da bi Bogu doneli duhovne žrtve obožavanja i slavljenja. Bez tog duhovnog obožavanja crkva nikada neće moći ispuniti svoj zadatak u ovom svetu. Novi zavet zapravo govori o samo tri žrtve koje se očekuju od nas: (1) U Rim. 12,1 - žrtva našeg tela; (2) u Jev. 13,16 - žrtva dobročinstva i davanja milostinje i (3) u Jev. 13,15 - žrtva hvale. Žrtva hvale je stalna (konstantna) žrtva - "svagda", i važnije je da crkva donese ovu žrtvu Bogu od mnogih drugih dela i poslova, tj. organizovanih radnji.

U Šator od sastanka Izraelci su donosili jutarnju i večernju žrtvu. Ova žrtva nije imala nikakve veze s grehom, nego je bila žrtva zahvale Bogu. Bog je obećao da će sa njima susresti kod jutarnje i večernje žrtve i govoriti s njima. Dakle, već u vreme Starog zaveta Bog je dva puta dnevno dolazio i susretao svoj narod dok mu je ovaj prinosio žrtvu. U novozavetnoj zajednici imamo, međutim, neprestanu žrtvu. Dok mu prinosimo žrtvu slavljenja mi imamo tu prednost da nam Bog može progovoriti, jer se susrećemo sa njime. Vežbajmo se tako svagda slaviti Boga, tako da možemo doživeti i to kako nam Bog svagda govori i hoda sa nama. Što nas više Duh Sveti ispunjava i vodi, više ćemo uspevati donositi žrtve slavljenja i hvaljenja i time uživati prednost njegove prisutnosti.

U Psalmu 22,3 stoji pisano: "Sveti, koji živiš u pohvalama Izreaelovim!" Bog stanuje u slavljenju svog naroda. Želiš li doživeti Božju prisutnost, uči se proslavljati ga svom svojom snagom. Biblija nam govori o obožavanju i slavljenju Gospoda više nego o bilo kom drugom predmetu ili temi. Crkva danas ne zna, nažalost, mnogo o tome. Trebalo bi da smo svesni toga da Bog počiva u slavljenju svog naroda. U atmosferi veličanja i slavljenja Duh Sveti postaje aktivan s različitim darovima i počinje nam služiti. Budući da mi ili naš ljudski duh ne možemo delotvorno zameniti darove Svetoga Duha - to je pravo Gospod zadržao za sebe - jako je važno da imamo Božju prisutnost u našem životu i na našim bogosluženjima. U Psalmu 100,4 nam se kaže u kakvom raspoloženju treba dolaziti u crkvu: "Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pesmama; hvalite ga, ime mu slavite!" Često posmatramo kako se na sastancima Božjeg naroda revno slede određene ceremonije, a premalo se pazi na ono što kaže Božja Reč o obožavanju i proslavljanju Gospoda.

Car David je bio čovek slavljenja i obožavanja. O njemu Bog govori kao o "čoveku po Božjem srcu." Već od rane mladosti i kroz celi svoj život on je slavio i veličao Gospoda. Izuzetak je bilo vreme njegovog dubokog pada. Kroz pokajanje i oproštenje u njegovom životu stvoren je prostor za obožavanje Boga. "Otvori, Gospode, usne moje, i usta će moja naveštati hvalu tvoju!"

I Jona se pokajao u utrobi ribe i kazao: "Što zavetovah, ispuniću!" Međutim, samo to nije ga moglo osloboditi njegovog položaja. Čujemo ga gde kaže: "A ja ću ti s pesmom zahvalnicom žrtvu prineti!" Dok je Jona slavio Gospoda, prisutnost Božja je ispunila riblju utrobu i Jona je doživeo svoje oslobođenje.

Jedan je propovednik evanđelja ispričao kako je bio pozvan da održi niz bogosluženja. Crkva je mnogo očekivala od njegove službe. Prva bogosluženja u nedelju su bila vrlo suvoparna. Kada je završio sa propovedanjem, osećao se poraženim i mislio je da je njegova služba nezadovoljavajuća. Sledeća bogosluženja bila su isto tako suva, ako ne i suvlja od prethodnih. Prisutni slušatelji morali su se za vreme propovedanja boriti sa snom.

Sledeći dan, propovednik je proveo u molitvi i razgovarao s Bogom o tome da li bi bilo bolje da prestane. Gospod je u njegovom srcu svratio pažnju na reči: "Bog stanuje u pohvalama svog naroda!" Razmišljao je o toj Reči i došao do zaključka da nema svrhe što žali samog sebe i plače zbog svog promašaja. Pred Bogom se pokajao za svoju neveru, otišao u crkvu i proveo tu vreme u slavljenju i hvaljenju Gospoda to popodne. Gledajući na Gospoda u veri on je unosio Božju prisutnost u sve prostorije crkve. Slavio je Gospoda kad su ulazili prvi posetioci kroz crkvena vrata. Zatim je kleknuo iza propovedaonice i veličao Gospoda tihim glasom. Mislio je da on mora održati Božju prisutnost i pročitani biblijski stih je uzeo doslovno. Zatim je rekao Bogu: "Gospode, ovo je tvoja crkva!" Propovedao je negde oko deset minuta, kad je ustala jedna devojka, podigla svoje ruke i istog časa bila ispunjena Duhom Svetim. Izbilo je probuđenje. Od tog dana on je uvek iznova i iznova doživljavao istinu "da Bog stanuje u slavljenju svog naroda."

Zaista, trebalo bi naučiti, da ne samo iz navike, nego po veri, slavimo Gospoda u našim srcima crkvama sve dok ne postanemo deo onog divnog hvalospeva svadbenog klicanja u večnosti, opisanog u Otk. 19,1-7.

^vrh


misaone refleksije

HIGIJENSKE JASLICE
- Izvori, broj 12/1980.

Kada gledamo savremeni prikaz novorođenog Isusa u jaslicama, obično pred očima imamo prekrasnu scenu. Sve je lepo, čisto, bez smrada, mogli bismo reći higijensko. Marija kleči kraj slatkih jaslica u dugačkoj beloj prečistoj haljini.

No, takva scena vara. U stvari, štala je bila smrdljiva i jaslice su bile grubi krevet za novorođenče. Možda su pod dete stavili čistu slamu, ali slama na podu uopšte nije bila čista. Životinje su bile bučne, smrdljive i verovatno su imale i buve. U štalu je mala porodica ušla kroz prljavo blato; sigurno nisu bili čisti.

Da, štala se prikazuje u krivom svetlu. Možda je to ugodno, estetski, ali nas je duhovno prevarilo jer potvrđuje zabunu da čovek mora prvo sebe očistiti da bi mogao dočekati Boga. Takav nam stav sprečava da uživamo sve što nam Bog nudi u Hristu.

Kao što se Hrist rodio u neurednoj štali, spreman je da, se rodi i u neurednim ljudskim srcima. Štaviše, on neće odložiti svoje rođenje zbog naše nečistoće. On dolazi k nama ovakvima kakvi jesmo, iako se u nama nalaze zavist, sebičnost, zle misli, ponos, egocentričnost, prevara, laž i licemerje.

Često se pitamo: "Zašto ne mogu doseći Gospoda?" Čini nam se da je Bog daleko zato što nismo dovoljno dobri, te nastojimo učiniti neko dobro delo kako bismo ponovo osetili Njegovu blizinu. Mislimo da moramo moliti ili čitati Bibliju, podvrći se strogom samoispitivanju, ili otići na duhovnu konferenciju za "blagoslov", nekome svedočiti ili čitati duhovnu knjigu. Drugim rečima, želimo se ponovno očistiti kako bi nam se Isus vratio. Sve su te stvari dobre i korisne, ali nas ne mogu spojiti s Bogom. Kada idemo tim putem, mi smo kao Galaćani, koji su počeli u Duhu ali završili u telu.

Poruka štale je da ne moramo doseći Boga, jer je On već došao k nama. Došao je "Emanuel" - Bog s nama. To znači da samo nevera može sprečiti naše zajedništvo s Bogom. Teško nam je verovati zato što vrlo nerado prepuštamo inicijativu Bogu. Jako smo nespremni priznati da ne možemo baš ništa napraviti da bismo zaradili Božju milost. No, ne treba konce svog života čvrsto držati u svojim rukama, već se osloniti na njegove svemoćne, iako nevidljive, ruke.

Bog nam kaže kroz utelovljenje: "Ja sam već tu. Već sam se uselio u prljavštinu ljudskog života. I s tobom sam. U tebi sam. Dopusti mi da se o tebi brinem."

^vrh


Smešna strana

NAJBOLJI PREVOD ZA MNOGE


^vrh


SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.

<(((><

:: w w w . s i o n t . n e t ::

| Magazin | Objavite svoj tekst | Download: PDF/HTML | E-mail lista |


Sionska Truba ne piše o virtuelnoj realnosti, već o duhovnoj stvarnosti.