81

"Zatrubite u trubu na Sionu! Jer ide dan Gospodnji, stiže..." -- Joil 2:1


Broj: 81 / 2014.
Mart - April

SADRŽAJ OVOG BROJA:

* Smokvino lišće - Zoran Tornjanski
* Mnogo je pozvanih, ali malo odabranih - Derek Prince
* Zlo - dokaz da Bog ne postoji? (2) - Peter Mackenzie
* Stojim na vratima i kucam - Vlado Pšenko
* Jehovini svedoci - kako im pomoći - Aleksandar Jovanović
* misaone refleksije
* Smešna strana


"Tako se na njima ispunjava Isaijino proročanstvo koje kaže: 'Slušaćete i slušaćete, ali nećete razumeti; gledaćete i gledaćete, ali nećete videti." (Mt. 13:14 SSP)

U ovom stihu je upotrebljeno bogastvo hebrejskog jezika da se opiše stanje onih kojima je srce sve tvrđe prema Gospodnjoj reči. Treba da razumemo da poruka Jevanđelja nije samo dobra vest, već je i ona loša vest. Dobra vest je za one koji je prihvataju, a loša vest je za one koji ne prihvataju. Kada se Jevanđelje čuje i prihvati ono donosi život a kada se Jevanđelje čuje i odbije, ono donosi smrt. Jedan propovednik je to lepo obrazložio, rekavši: "Isto sunce topi led a stvrdnjava ilovaču."

Zanimljivo je što Isus navodi Isaijine reči i primenjuje ih na ljude svoga vremena. Ustvari, ove Isusove reči nalazimo delimično u sva četiri Jevanđelja (Mk. 4:12; Lk. 8:10; Jn. 12:39-40) a navodi ih i apostol Pavle, kada govori o tome kako je Bog okrenuo svoj pogled od Izrailja i usmerio ga prema paganima, koji će slušati i prihvatiti Njegovu poruku (Dela 28:28).

Važno je razumeti da ni Isaija ni Isus ne govore o ljudima koji nisu kadri razumeti, već o ljudima koji čuju Reč, ali nisu voljni da tu Reč i praktično provere za sebe, tako što će u nju poverovati - pouzdati se u nju, da okušaju "koliko je Gospod dobar". Dakle, radi se o ljudima koji nisu voljni testirati za sebe istinitost Božje Reči. Iz toga razloga Reč im donosi osudu a ne spasenje: "Ko u njega veruje, ne osuđuje se; a ko ne veruje, već je osuđen jer nije poverovao u ime jedinorođenog Božijeg Sina." (Jn. 3:18 SSP).

Nameće se pitanje: Zašto propovedati Jevanđelje kada ga neki ne žele prihvatiti? Potrebno je iz dva razloga. Prvi, to je Božja zapovest (Mt. 28:18-20). Drugo, to je zbog toga da se pokaže i istakne njihovo tvrdokorno odbijanje i da niko zbog toga ne može reći da nije čuo, da se ne mogu izgovoriti pred Bogom.

^vrh


SMOKVINO LIŠĆE

- Zoran Tornjanski

Da li znate kada je nastala religija? Šta znači uopšte pojam religija?


Pojam religije

Da objasnimo šta je religija, jer postoje više značenja kao što su: verovanje u nekog boga ili bogove, verovanje u neku višu silu, skup verovanja koncentrisanih na uzrok, prirodu i svrhu univerzuma, sadržaj moralnih kodova za upravljanje čovekovih poslova... Naime, koren reči religija možemo naći u latinskom jeziku i sastoji se iz dva dela: re-ligare. Reč LIGARE ima nekoliko značenja: vezati, povezati, konektovati... Dodatak u vidu reči RE daje značenje, da nešto treba ponovo vezati, ponovi spojiti, tačnije rekonektovati. Na osnovu izvornog korena reči koje smo objasnili možemo zaključiti da je religija način da se oporavi (rekonektuje) veza sa Bogom koju je greh pokvario odnosno prekinuo, odvezao. Sve ovo lepo zvuči, vraćanje Bogu, popravljanje odnosa sa njim, ponovo povezivanje sa njim itd. Jedini problem u religiji je taj, što je to u stvari čovečiji način da sve to uradi i postigne. Dobro, čovek to želi, ali ako samo malo razmislimo, čovek je stvoren savršen (Adam), i uspeo je na prvom mestu da pokvari tu vezu, da se odvoji, odveže, rekonektuje od Boga. E sad, kako je moguće da drugi ljudi koji su rođeni od Adama, rođeni u gresima, slabi, grešni, nesavršeni, poprave odnos sa Bogom, i pokriju svoje grehe na svoj način. Nemoguće je, naravno!


Nastanak religije

Da se vratimo na prvo pitanje, kada je religija nastala? Verovatno vam na pamet padaju neka vremena iz Starog zavera, kao npr. Nojevo vreme, Avramovo vreme, možda Mojsijevo vreme. Međutim, religija je nastala u Edenskom vrtu. Tamo gde je sve počelo, gde je čovek prvi put pokvario sve, tamo je taj isti čovek hteo to isto i da popravi na svoj način.

Tako mi čitamo: "Tada je žena videla da je plod sa drveta dobar za jelo, da je primamljiv za oči i prijatan za gledanje. Zato ga je ubrala i okusila ga. Posle je dala i svom mužu, kad je bio s njom pa je i on okusio. Tada su im se otvorile oči i shvatili su da su goli. Zato su spleli smokvino lišće i napravili sebi pokrivala za bedra." (1. Mojsijeva 3:6-7)

Zapazili ste verovatno, nakon što su prekršili Božiju zapovest, pali u greh, istog momenta su shvatili da su pogrešili i umesto da se ponizno obrate Bogu da im on pomogne da poprave stvari, oni su hteli to da urade na svoj način. Mislili su, pokrićemo se ovim lišćem, i tako ćemo pokriti naš greh, našu krivicu, i sve će biti u redu sa Bogom. Dakle, tu je nastala religija. Adam i Eva su tad rekli, od danas smo religiozni, sve radimo na naš način. Bog im je pokvario te planove, kao što to možemo pročitati dalje: "Gospod Bog je načinio Adamu i njegovoj ženi duge haljine od kože i obukao ih." (1. Mojsijeva 3: 21)

Slava Bogu zbog njegove dobrote i ljubavi, što uvek nakon našeg pada u greh, On nas i kazni, ali nam odmah i nađe rešenje kako da nas podigne i da nas pokrije. Vidimo da je to uradio sa prvim ljudima, iako su zaslužili da ih Gospod bez reči izbaci iz vrta, on ih je lepo ispratio, još ih je i lepo obukao, jer naravno ono lišće bi se vrlo brzo osušilo i raspalo. No, kada im je Bog napravio haljine, hteo je da im kaže nekoliko stvari:

1. Da je Bog taj koji će rešiti problem između Njega i čoveka, na Njegov način.

2. Da je čovek nesposoban da to uradi, što je dokazao kad je od smokvinog lišća napravio pokrivalo, što bi vrlo kratko trajalo, jer bi se lišće vremenom brzo raspalo.

3. Da je za pokrivanje greha čoveka potrebno da se prolije nečija krv, jer je za kožu od koje je Bog načinio haljine Adamu i Evi upravo to moralo da se uradi.

Što se tiče prolivanja krvi radi pokrivanja i opraštanja greha, možemo videti kasnije da je jedan od sinova Adamovih, pod imenom Avelj, dobro razumeo ovo uputstvo koje dato još u vrtu. Možemo pretpostaviti da su Adam i Eva to naučili oba sina (kako bi inače Avelj znao da treba da prinese žrtvu od prvina svog stada?), i da je Avelj to uradio, Gospod je to prihvatio, dok je Kain iako je verovatno znao kako treba da ugodi Bogu, on to nije uradio, nego je hteo da uradi na svoj način. Kain je bio religiozan! Bog to nije prihvatio, jer On ne želi da ljudi budu religiozni.

Svi znamo da su Jevreji (fariseji, sadukeji, književnici...) u Novom zavetu za vreme Isusove službe, bili mozda i najreligiozniji ljudi na svetu, a da je on najviše problema imao upravo sa njima, najviše ih je kritikovao, dok prostitutke, preljubnike i poreznike koji su važili za najveće grešnike uopšte nije kritikovao. Isusa su ti religiozni ljudi (fariseji) osudili i ubili, kao što je religiozni Kain ubio svog brata Avelja koji je bio pravi vernik. Religioznost je opasna stvar, ona ne daje mesta Bogu, već naduvava čoveka.

Videli smo da na neki način smokvino lišće podseća na religioznost. Da vidimo šta Isus ima da kaže za smokvino lišće. U Marko 11:12-14 čitamo: "Sutradan, kad su odlazili iz Vitanije, Isus ogladne. U daljini ugleda olistalu smokvu, pa se uputi prema njoj da nađe neki plod. Ali, kad je došao do nje, ne nađe ništa osim lišća, jer nije bilo vreme smokvama. Tada reče smokvi: 'Ne jeo niko tvoje plodove više nikad!'"

Zvuči malo okrutno od strane našeg milostivog Spasitelja da prokune ovo drvo, ali ovo je samo činjenica kako on gleda na nešto što bi trebalo da donosi plodove, a umesto toga je puno lišća. Takvi su u stvari religiozni ljudi, puni nepotrebnog lišća, a nemaju ni jednog ploda. Samim tim što je ta smokva bila olistala, znači da je u nju ulagano, da je trošila resurse iz zemlje, ali bez rezultata. Moje mišljenje je da se desilo da ta smokva nije imala ni lišća, da je Isus ne bi prokleo, jer piše da nije bilo vreme smokvama, ali je ona požurila da se okiti lišćem kao što se religiozni ljudi kite raznim delima, ali bez pravog ploda Duha. Dalje čitamo da se ta smokva po reči Gospoda iz korena osušila. Ko ima daće mu se, ko nema uzeće mu se i ono što ima.

Meni se više puta dešavalo kad učinim neki greh, da umesto da padnem na kolena pred Bogom, i molim za oproštaj, ja počnem da pletem pokrivač od smokvinog lišća, kroz neke religiozne aktivnosti, misleći da će to da ukloni problem učinjenog greha, ali naravno to je nemoguće. Samo Bog ima rešenje za to, na nama je da se pokajemo, da ostavimo greh, a On će učiniti sve ostalo.

Saznali smo šta je u stvari religija, gde je nastala i šta Bog misli o njoj. U skladu sa tim trebamo da se potrudimo da ne budemo religiozni kao Kain, fariseji ili većina ljudi u svetu, već da budemo verni i ponizni. Da ne pletemo sebi pokrivač od naših religioznih dela i da se kitimo spolja, već da u pravo vreme rađamo plodove iznutra i prinosimo prvinu od našeg stada, i to zajedno sa salom, što znači da damo naše najbolje Bogu. Treba da se obučemo u dugačke bele haljine Isusove pravednosti, koju nam je naš Gospod Isus obezbedio, onog dana kad je prolio svoju svetu krv za nas. Jednog dana će želeti da vidi plodove na nama, budimo spremni za to...

^vrh


MNOGO JE POZVANIH, ALI MALO ODABRANIH

- Derek Prince

Da li ste ikada poznavali nekoga kog bi ste nazvali "rođenim vođom"? Ili poznajete nekoga ko je blagosloven tako lepim glasom da bi ste rekli da je "rođen da peva"? Ako jeste, da li ste ikada takođe bili svedok tuge koja se razvije ako ljudi ne čine ono za šta su "rođeni"? Sigurno je da postoji razlika između poziva i izbora.

Kada je Hrist izgovorio reči: "mnogo je zvanih, a malo odabranih" u Mateju 22:14, on nam nije nudio mišljenje ili verovatnoću. On je naveo činjenicu. Ta činjenica danas važi kao što je važila i kada je Hrist prvobitno izjavio. Mnogi hrišćani su pozvani od Boga da Mu služe, ali malo njih je ikada izabrano i postavljeno da u toj službi i bude. Neki hrišćani su pozvani u detinjstvu. Neki su pozvani relativno kasno u životu. No, vrlo često sam pronalazio da poziv na službu Bogu stiže hrišćanima u njihovim tinejdžerskim ili dvadesetim godinama. Dakle, Matej 22:14 trebalo bi da bude posebno interesantan mladim vernicima.

Od vremena kada je hrišćanin po prvi put pozvan u službu, do vremena kad je faktički postavljen od Boga u tu službu, gotovo uvek postoji period provere, tj. iskušenja. Često se desi da, što je više odgovornosti potrebno u službi za koju je hrišćanin pozvan, jača će biti provera kroz koju prvo mora proći. Samo oni koji sa uspehom izdrže iskušenje biće izabrani da zaista vrše datu službu. U knjizi o Sudijama, kada je Gideon po prvi put zatrubio da pozove Izraelce u Božiju službu, tj. rat, protiv Midijanaca, trideset dve hiljade njih se odazvalo na poziv. Međutim, pošto je Gideon podvrgnuo prijavljene Božjoj proveri, ostalo mu je samo trista ljudi - manje od jedan posto onih koji su bili pozvani položili su ispit i bili izabrani za službu. Sumnjam da je, proporcionalno, danas taj procenat puno veći, ako ga i uopšte ima. Ipak, Božija mudrost je dokazana onim što se desilo. Gideon je bio u stanju da učini više sa trista proverenih i disciplinovanih ljudi, nego što je mogao sa trideset dve hiljade običnih pratilaca. Isto važi i danas. Jedan proveren, obučen, discilinovan, samo-odričući sluga Hristov vredi koliko i stotina hrišćana koji su jednostavno "članovi" neke grupe ili organizacije.

Puno savremenog evangeliziranja vrti se oko brojanja obraćenika. Međutim, ja verujem da Boga više interesuje stvaranje sledbenika. U toku Njegove ovozemaljske službe, Hrist je mogao brojati svoje obraćenike u hiljadama, ali u poslednjim trenucima pre krsta imao je samo jedanaest ljudi koji su bili njegovi sledbenici. Čak i posle njegovog uskrsnuća - bez obzira na to što se jednom prilikom pokazao živ pred "više od pet stotina braće" (1. Korinćanima 15:6) - samo njih sto dvadeset otišlo je u gornju sobu da traži silu sa visine, bez koje, kako ih je On upozorio, neće biti u mogućnosti da delotvorno svedoče o Njemu. Istinski napredak Božijeg carstva oduvek je zavisio od kvaliteta, ne kvantiteta. Vreme je da danas ponovo naglasimo tu činjenicu.

DVE VRSTE PROVERE

Postoje dva glavna načina kroz koje Bog proverava hrišćane koji su pozvani u službu: dozvoljavanje da stvari u životu postanu teške, i dozvoljavanje da stvari u životu postanu lake. U priči o sejaču u Marku 4, Isus je govorio o semenu koje je palo na stenovito tle i uporedio ga sa hrišćanima za koje kaže "nepostojani su pa kad zbog Reči nastupe nevolje ili progoni, odmah se sablazne." No, on je takođe govorio o semenu koje je palo među trnje i uporedio ga je sa hrišćanima za koje kad "naiđu brige ovoga života, zavodljivost bogatstva i žudnja za drugim stvarima, i uguše Reč pa bude besplodna." Neki hrišćani nisu spremni da istrpe protivljenje, progonstvo, ismevanje, samoću, siromaštvo ili očigledan neuspeh zarad Jevanđelja. Drugi ne mogu ostati postojani u sred ovozemaljske lakoće i udobnosti, popularnosti, bogatstva i uspeha. Oni koje Bog prihvati u službu moraju biti niti odvraćeni prvim, niti se uplesti u drugo.

Biblija stalno upozorava hrišćane da moraju da očekuju da će biti proveravani. Na početku svoje poslanice, Jakov kaže "Smatrajte čistom radošću, braćo moja, kad god se suočite s raznim iskušenjima, znajući da provera vaše vere razvija istrajnost." (Jakov 1:2-3) Petar piše da su iskušenja "tu da vaša vera - dragocenija od zlata koje se proverava vatrom - bude proverena i donese vam pohvalu, slavu i čast prilikom Otkrivenja Isusa Hrista." Jaka iskušenja hrišćanima nisu strana; njih postavlja Bog.

Biblija nam daje puno primera Božijih vernih slugu, kao i primere iskušenja kroz koje su morali da prođu. Klasičan primer je Jov. U Knjizi o Jovu 23:10-12, vidimo Jovovo lično svedočenje u vezi s ovim iskušenjima: "Ali On zna put moj; kad me okuša, izaći ću kao zlato. Po stopama je Njegovim stupala noga moja; puta Njegova držao sam se, i ne zađoh. Od zapovesti usta Njegovih nisam odstupao; čuvao sam reči usta Njegovih više nego svoj užitak." U dvanestom stihu vidimo ključ Jovove pobede. Sastoji se u njegovom stavu prema Božijoj Reči. Oni koji Božiju Reč drže iznad svega uvek na kraju svog iskušenja izađu kao pobednici.

Još jedan Božiji sluga koji je prošao teško iskušenje je Jeremija. Jeremija je bio veoma mlad kada ga je Bog pozvao. Zapravo, sam Jeremija je smatrao da je previše mlad da uopšte bude prorok (vidi Jeremija 1:6). Jedno od najtežih iskušenja za mlade hrišćana jeste samoća. Vernost Bogu odvaja ih od praznih, svetovnih zadovoljstava i dela koje čine njihovi vršnjaci. Osećaju se izdvojeno i po strani. U Plaču Jeremijinom 3:27-28, Jeremija opisuje svoje iskušenje: "Dobro je čoveku nositi jaram za mladosti svoje. Sam će sedeti i ćutati, jer Bog metnu breme na nj." Jeremija je sam izdržao ovo iskušenje (vidi Jeremija 15:17). Kao i Jov, Jeremija je snagu da istrpi crpeo iz svog stava prema Božijoj Reči. Ovo je bilo njegovo obeležje kao istinskog Božijeg sluge. "Kad se nađoše reči Tvoje, pojedoh ih, i reč Tvoja bi mi radost i veselje srcu mom, jer je ime Tvoje prizvano na me, Gospode Bože nad vojskama." (Jeremija 15:16)

Još jedan veliki Božiji sluga koji je naučio da istrpi proveru je Mojsije. Prvi deo provere bili su svetovni (prestižan) čin i zadovoljstvo. Odrastao na faraonovom dvoru, a i verovatni naslednik faraonovog trona, mogao je uživati svo bogatstvo i kulturu Egipta. Kad je odbio da padne u ovo iskušenje, bio je odbačen od sopstvenog naroda i proganjan od strane faraona, i morao je izdržati četrdeset godina izgnanstva, siromaštva i samoće. No, bez obzira na sve, savladao je ova iskušenja jer nije dozvolio da ga primamljivosti privremenog bogatstva i slave zaslepe u odnosu na istinsku slavu Božiju i večnu nagradu koju Bog nudi. Poslanica Jevrejima kaže da je Mojsije izdržao jer: "Nemilost u koju je pao radi Hrista smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga jer je svoj pogled upro u nagradu. Verom je otišao iz Egipta ne plašeći se kraljevog besa jer se čvrsto držao Nevidljivoga kao da ga gleda." (Jevrejima 11:26-27). Mnogi mladi hrišćani danas su zaslepljeni perspektivom svetovne udobnosti i uspeha i ne vide istinsku slavu i večnu nagradu istinske hrišćanske službe.

TEŽINA POZIVA

Biblija koristi tri snažne reči da opiše Božiji poziv. Prvo, to je "gornje zvanje" (vidi Filipljanima 3:14, prevod EČ ili DS). Ono je na posebnom nivou u odnosu na sva druga interesovanja i zahteve života. U životu hrišćana ništa drugo ne sme imati prednost nad Božijim pozivom - ni dom, ni bilo kakve porodične ili zemaljske veze. "Ko dođe k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i decu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može da bude moj učenik." (Luka 14:26).

Drugo, poziv na službu Bogu je "sveti poziv" (vidi 2. Timoteju 1:9). On je nešto sveto, nešto što se ljubomorno čuva od svih kompromisa ili nečistote. On zahteva vreme posvećeno molitvi i duhovnom samo-ispražnjenju. Njegovo ispunjenje zahteva našu snagu, vreme, posvećenje i razvoj svakog dara i talenta koji posedujemo.

Treće, Božiji poziv je "nebeski poziv" (vidi Jevrejima 3:1). Glas koji nas poziva na hrišćansku službu dolazi sa neba. Bilo da je u pitanju glas "tih i tanak", ili kao "glas voda mnogih," to je glas Svemogućeg Boga. Njegov glas ima vrhovnu vlast i dostojan je bezuslovne poslušnosti. Kada je Pavle čuo poziv od Boga, on je rekao da se "nije žurio da se konsultuje bilo s kim drugim" (Galatima 1:16). On nije tražio potvrdu ili odobrenje od verskih vođa svog naroda, ili čak od onih koji su već bili apostoli Hristovi. Osamio se s Bogom - da spozna puninu Božije svrha za svoj život.

Danas, kada Bog poziva hrišćanina na konkretnu službu, prva reakcija mnogih je da traže mišljenje drugih. Ko će me poslati? Ko će me finansirati? Kao rezultat toga, glas Boga je ubrzo ugušen mišljenjima ljudi. No, hrišćaninu koji je pozvan i koji je spreman da stavi svo svoje poverenje u Boga, dolazi blagosloveno ohrabrenje iz Božje Reči: "Veran je Onaj koji vas poziva, on će to i učiniti." (1. Solunjanima 5:24). Ispunjenje hrišćanskog poziva na samom kraju isključivo zavisi od samog Boga.

NEMOJ ODLAGATI

Na kraju, Božiji poziv je hitan. Kada je Isus Navin pred Izraelce stavio poziv da služe Bogu, rekao je: "izaberite sebi danas kome ćete služiti" (Isus Navin 24:15). Psalam 95:7 kaže: "Sad kad biste poslušali glas Njegov..." Božiji poziv ne čeka na momenat koji čoveku odgovara. Ne smemo da odlažemo našu odluku da mu se predamo do nekog "povoljnijeg vremena". Đavo kaže "sutra", ali Bog kaže "danas". U Pričama Solomonovim 1:24-3:2, nalazimo ozbiljno upozorenje protiv odlaganja odgovora na Božiji poziv. Tu se opisuju ljudi koji se - u svom prosperitetu i samodovoljnosti - okrenu od Božijeg poziva. Zapravo, kada se kasnije predomisle i okrenu da traže Boga, ali kasno je! Bog se povukao. Glas koji je nekada pozivao je sada muk. Čas prilike je prošao. Bez obzira da li je poziv opšti (kao u Miheju 6:8) ili specifičan (kao u 1. Petrovoj 4:11), želim da vas ohrabrim da se odazovete na poziv. Uzmite ga ozbiljno. Istrpite Njegove provere. Posvetite se nebeski poslovima. Nemojte sebi dozvoliti da budete još jedno od imena u nizu imena koja su pozvana - ali nikad izabrana.

Sa engleskog preveo: Aleksandar Jovanović.

^vrh


ZLO - DOKAZ DA BOG NE POSTOJI? (2)

- Peter Mackenzie

Zašto je Bog uopšte stvorio svet kad je znao za stravične posledice čovekova pogrešnog izbora? Svet je pun besmislenih patnji, okrutnih nepravdi: Zašto Bog ne interveniše da dokrajči zlo? Ako Bog ima fantastičan plan za sve koji ga ljube: Zašto bi zbog neposlušnih, ti ljudi bili uskraćeni? Zašto je Bog dopustio nastanak zla?

Prema Bibliji Bog je svetlo, i u njemu nema tame. Sve što je stvorio bilo je dobro. No, Bog je stvorio ljude (i anđele) s mogućnošću slobodnog izbora. Osnovni cilj bio mu je uspostavljanje odnosa uzajamne ljubavi između sebe i svojega stvorenja. A ljubav zahteva slobodu. Programirana ljubav nije istinska ljubav.

Kad se mladić zaljubi, mora se udvarati voljenoj devojci. Nasilje tu ne pomaže. Ono uzrokuje bol i mržnju. Zato mora osvojiti njeno srce, mora pridobiti njen pristanak. Tek onda nastaje prava ljubav. Ljubav mora biti dragovoljna. No, njegovo udvaranje uvek nosi rizik neuspeha. Možda će reći "ne"?! U tome je čar i agonija ljubavi.

I Božje "udvaranje" čoveku uvek je u sebi nosilo rizik da će čovek reći "ne", kao što su to učinili anđeli pre njega a sada postale zle sile. Adamu i Evi ponuđen je večni život u bliskom zajedništvu s Bogom, pod jednim uslovom: da ne jedu plod sa stabla spoznaje dobra i zla. U silnoj želji da bude sam svoj bog, da sam odredi šta će za njega biti dobro ili zlo, čovek je ubrao zabranjeni plod. Izmakao se dobrostivoj vlasti Božjoj i opredelio se za autonomnost. U njegovom je odmetništvu sav izvor današnjeg zla. Zlo je negacija Božje vladavine.

Moramo se iskreno zapitati: "Jesmo li i mi poput Adama i Eve? Jesmo li do sada živeli kako smo Ml to hteli ili kako je Bog hteo?Jesmo li uopšte marili za Boga i njegov plan za naš život?" Ako smo živeli po svome, nije baš fer žaliti se na Boga ako je i sve krenulo naopako. Jer hteli smo MI držati volan i zato ne smemo Boga kriviti za nastalu havariju.

U nesrećama ne stradaju samo loši (zli) nego i nevini (dobri). Moja prevelika sloboda uzrokuje patnje nedužnih. Već u prvom naraštaju nakon Adamove pobune Kain je ubio Avelja, i to zbog verskih razlika - različitog mišljenja. U stvarnom svetu posledica sledi uzrok. Kainova sloboda postaje uzrokom smrti nedužnog Avelja. Nepravda postaje sastavni deo ljudskog življenja.

Bez Boga čovek se kvari. Ko ne mari za Boga obično ne mari ni za bližnjega. Otuda okrutni i nepravedni svet u kojem danas živimo.

ZAŠTO UOPŠTE STVORITI SVET KOJI ĆE SE IZOPAČITI?

Zašto je Bog uopšte stvorio svet kad je znao za stravične posledice čovekovog pogrešnog izbora?

Božji "poraz" je samo prividan. On će postići svoj zacrtani cilj. Zašto bi odustao od svojih divnih planova samo zbog onih koji su zloupotrebili svoju slobodu, koju im je On darovao?

Evo primera. Učiteljica obećava svom razredu izlet pod uslovom da dobro nauče gradivo. No, samo jedan deo učenika uradi zadano. Šta je najpravednije? Da otkaže izlet svima? Najpravednije je da se izlet održi samo za one koji su ispunili njen uslov.

Bog ne odustaje od svog plana da stvori narod koji će ga od srca, dragovoljno ljubiti. Ljudska je duša tako dragocena da bi se zbog spasenja jedne duše isplatilo izdržati sve ljudske patnje u istoriji. Pavle nam kaže da "patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama." (Rim. 8,18) Bog ima fantastičan plan za sve koji ga ljube. Zašto bi zbog neposlušnih ti ljudi bili uskraćeni?

Uostalom, svako ko želi živeti, ko žali gubitak ljudskih života u svakom prljavom ratu potvrđuje da je ljudski život, sa svim njegovim nepravdama i nevoljama, ipak veoma dragocen. Time dokazuje da je Bog, uprkos problemima koji će nastati, opravdano stvorio svet.

ZAŠTO BOG NE INTERVENIŠE?

Ali svet je pun besmislenih patnji, okrutnih nepravdi. Zašto Bog ne interveniše da dokrajči zlo?

Biblijski odgovor je jednostavan. Bog želi i hoće - ali i čeka. Zašto čeka? Vratimo se na Isusovu usporedbu o pšenici i kukolju na njivi:

"A kada usev izniče i rod donese, tada se pokaza i kukolj. A domaćinove sluge pristupiše i rekoše mu: gospodaru, zar nisi posejao dobro seme na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj? A on im reče: neprijatelj je to učinio. Sluge mu pak rekoše: hoćeš li dakle da odemo i da ga saberemo? A on im reče: ne, da ne biste skupljajući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Ostavite neka oboje rastu zajedno do žetve; i u vreme žetve reći ću žeteocima: skupite prvo kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a pšenicu snesite u moju žitnicu."

Zato Bog čeka? Zato jer još sva pšenica nije sazrela.

U biljnom svetu kukolj se ne pretvara u pšenicu. No, ljudi koji su daleko od Boga to mogu, oni se mogu promeniti. Isus je izabrao dvanaest apostola, među njima dvojicu terorista. Ovi su ostavili svoj nacionalizam da bi nadalje živeli samo za carstvo Božje. Razbojnik koji je "okrvavio ruke" bio je prvi koji se obratio verom u razapetog Hrista. Čitava istorija hrišćanstva svedoči o tome da se najveći grešnici mogu obratiti Bogu i potpuno promeniti svoj način življenja. Duhovno misleći, kukolj se pretvara u pšenicu. Zato je naročito važno čekati žetvu da bi se svaki potencijalni klas pšenice našao u Božjoj žitnici.

Engleski teolog Michael Green piše ovako: "Zlo nije apstraktan, intelektualni problem. To je vrlo ličan moralni problem i ako bi on bio jednostavno ukinut momentalnom božanskom intervencijom, niko od nas ne bi mogao ponadati dobrom ishodu po sebe."

"Ali ko će podneti dan dolaska Njegovog? I ko će se održati kad se pokaže? Jer je On kao oganj livčev i kao milo beljarsko." (Mal. 3,2 RDK)

Ako Bog interveniše da osudi svako zlo, osudiće onda i svakoga od nas, jer u svakom od nas ima zla. Svakom je potrebno pokajanje i obraćenje. Ako Bog odlaže Poslednji sud, tu svoju konačnu intervenciju protiv zla, to je samo zato što nam želi dati još vremena za pokajanje i obraćenje da ne bismo pali na sudu i postali "kukolj određen za vatru".

Biblija nam govori da ljudska istorija neće trajati beskonačno, da će se Isus Hrist vratiti i dokrajčiti svako zlo. U prvoj crkvi, hrišćani su uzbuđeno isčekivali Isusov drugi dolazak, neki i do te mere da su postali jako nestrpljivi, pa čak i zabrinuti zbog toga da Isus ne dolazi. Zbog toga apostol Petar im je napisao ovako:

"Ali ovo jedno da vam ne bude nepoznato, dragi moji, da je jedan dan kod Gospoda kao hiljada godina i hiljada godina kao jedan dan. Gospod ne odugovlači obećanje, kao što neki misle da je to odugovlačenje, nego pokazuje svoju strpljivost prema vama jer ne želi da iko propadne, nego da svi dođu do pokajanja." (2. Pet. 3,8-9 EČ).

Isus dolazi a nama ostaje pitanje: jesmo li mi učinili pokajanje i pristupili obraćenju?

(Nastavak iz prošlog broja...)

Preuzeto: Časopis IZVORI, 1-3/1992.

^vrh


STOJIM NA VRATIMA I KUCAM

- Vlado Pšenko

Da li ti se dešava, ponekad u trenucima samoće, da se vraćaš u mislima na svoje neostvarene snove i želje. Ako je tako, zasigurno uzdišeš: "Ah, na putu sam u beznađe. Doživeo sam još jedan neuspeh. Propao sam..." Da, možda si - sticajem životnih okolnosti - u ovom trenutku na ivici očaja. Ostao si sam, bez prijatelja koji bi ti mogao pomoći. Večera je na stolu, ali tebi nije do jela. No, šta ako neko u ovom trenutku pokuca na tvoja vrata? Hoćeš li uvesti nezvanog gosta unutra? Posluhni pažljivije, jer neko ti ipak želi doći, i sesti za tvoj sto. Njegov je glas tih, ali on kaže: "Evo stojim na vratima i kucam: ako ko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njime, i on sa mnom." (Otk. 3:20 RDK) On kaže: "Ako ko čuje glas moj..." Taj neko ko želi večerati s tobom, govori glasom, koji tvoja duše može čuti. Taj neko ne želi da umreš u samoći i u očaju zbog neostvarenih želja. Želi ti biti prijatelj u nevolji.

Isusova želja da večera s tobom je zapisana u poslednjoj biblijskoj knjizi, u Otkrivenju, u trećem poglavlju i dvadesetome stihu. Molim te, uzmi Bibliju i pročitaj te reči još jednom za sebe. Verujem da se taj tihi Božji poticaj odnosi i na tebe. Isus kuca na vrata tvoga srca. Ne želi doći s osudom za tvoje životne neuspehe. Naprotiv, želi u miru večerati s tobom. Dolazi sa punim razumevanjem za sve ono što si proživeo. Želi naći trajno mesto u tvome srcu. Moja je molba da vrata tvoje duše ne ostanu zatvorena. Ne propusti susret s dragocenim gostom.

Isus je dugo kucao i na moja vrata, pre negoli što sam mu otvorio svoju dušu. Tek kada sam se našao na ivici očaja, u ranoj mladosti, otvorio sam mu se i pozvao ga unutra. U osami svoje sobe, usamljen i neostvarenih želja, zavapio sam: "Isuse, uđi." Vrata su bila otvorena onome, koji neumorno ponavlja tihim glasom ljudskoj duši: "Evo stojim na vratima i kucam: ako ko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njime, i on sa mnom." Kada sam zavapio iz dubine bića: "Isuse, uđi", to je značilo: "Bože, predajem ti se. Bez tvoje pomoći, ne mogu dalje. Potrebna mi je pomoć Neba, sam ne mogu ništa. Gospode, može li od moga života nešto dobro nastati?" U godinama koje su sledile, malo po malo, stekao sam dragoceno iskustvo, koje kaže: Svrha tvog života nije da ostvariš svoje želje. Ona je mnogo veća. Pre svega, sastoji se da upoznaš svog Stvoritelja i prihvatiš poruku spasenja, koju ti pruža po Isusu Hristu. A umesto ostvarenja svojih želja, Bog ti pruža svoj plan za tvoj život. Da, nismo ovde zbog ispunjenja naših želja, već ostvarenja Božjeg zadatka, na koji nas on poziva. U Božjoj reči, u Bibliji, jako dobar primer za to je Mojsije.

Mojsije! Usvojen od faraonove ćerke, odgajan je na faraonovom dvoru. Da bi zaštitio jednog svog sunarodnjaka Izraelca, ubio je Egipćanina. Kako bi izbegao kaznu za takvo delo, morao je pobeći. Nakon begstva sa faraonovog dvora u Egiptu, Mojsije je četrdeset godina proveo sa porodicom u pustinjskom kraju. Bio je oženjen Siforom i imao je dva sina. Mojsijev se svakodnevni život sastojao od toga da vodi na ispašu i čuva ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga sveštenika. Biblija ne zapisuje Mojsijeve lične želje i snove. No, kao i svaki čovek, zasigurno ih je i on imao. Možda je čak gledao na sebe kao na čoveka neostavrenih želja. Pobegavši sa faraonova dvora, lišio je sebe visokog položaja i napretka u karijeri. Dok je svakodnevno čuvao ovce, u nekom usamljenom kutku pustinjskog krajolika, pomišljam da je uzdisao: "Ah, ipak sam trebao paziti i izbeći to da moram pobeći sa faraonovog dvora! Propustio sam prilike, koje više nikada u životu neću imati!" Možda je poželeo sa porodicom napustiti pustaru, ostaviti ovce i naći neko bolje mesto za življenje i imati neko unosnije zanimanje. Ako ne zbog sebe, onda zbog svoje dece.

Međutim, došao je trenutak, kad je Mojsije mogao spoznati da ga Bog nije držao u ovome svetu da ostvari svoje lične želje već njegov - Božanski zadatak. U Knjizi Izlaska nailazimo na Božji poziv Mojsiju. Nakon što mu se Bog objavio u gorućem grmu, Bog je Mojsija poslao natrag u Egipat, i rekao je Mojsiju: "Sada hajde da te pošaljem k Faraonu, da izvedeš narod moj, sinove Izrailjeve, iz Misira." (2. Moj. 3:10 RDK) Bog mu je naložio da se vrati u Egipat, kako bi bio njegovo sredstvo u izbavljenju Božjeg naroda iz ropstva.

Uz Božje poticaje, Mojsije se prihvatio zadatka. Izveo je izraelski narod iz Egipta te ga vodio kroz pustinju prema Obećanoj zemlji. U idućih četrdeset godina, proživljavao je naporne i teške izazove, prolazio kroz mnoga iskušenja i nedaće. Čak i njegovi najbliži, sestra i brat, znali su mu uskratiti podršku. Ipak, na kraju, Obećana je zemlja bila na vidiku, zadatak je bio izvršen.

Ko zna koliko je želja iz detinjstva i mladosti ostalo neispunjeno iza Mojsija. Čak mu je ostala uskraćena i želja da uđe u Obećanu zemlju. Bog mu je rekao: "... Ovo je zemlja, za koju sam se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu govoreći: Semenu tvom daću je. Pokazah ti da je vidiš očima svojim, ali u nju nećeš ući." (5. Moj. 34:4 RDK) Pa ipak, Biblija govori o Mojsiju kao velikom Božjem vođi i proroku, čoveku koji je Boga poznavao "licem u lice". (5. Moj. 34:10) S druge strane, nakon početnog odbijanja, malo po malo, Mojsije se stopio sa svojim pozivom i zadatkom. Više mu nije bilo do ičeg drugog, osim do toga da ispuni Božji naum. Kao što je zapisano u Knjizi Izlaska, Mojsije je zajedno sa Izraelcima zapevao: "Sila je moja i pesma moja Gospod, koji me izbavi; On je Bog moj, i slaviću Ga; Boga oca mog, i uzvišavaću Ga." (2. Moj. 15:2 RDK)

Dakle, ako se osvrnem na svoje želje, one iz detinjstva i mladosti - onda sam neuspešan čovek, razočaran svojim postignućima ili nepostignućima. Onaj sam koji vapi: "Gospodine, moje su životne želje ostale neispunjene. Zar će mi život proći u razočaranju i sa toliko neispunjenih želja?" S druge strane, kada Isusu dopuštam da uđe i večera sa mnom, onda u dubini duše osećam da mi Duh Sveti kaže: "Na Božjem si zadatku. Dopusti da te JA vodim dalje. Tvoje želje možda neće biti ispunjene, no, ja sam pred tebe stavio veća ostvarenja nego što si TI zamislio za sebe: pred tobom je Božji zadatak, dovoljno vredan života." Jedan Božji čovek, Dietrich Bonhoeffer, ovako je rekao: "Život može biti ispunjen uprkos mnogim neispunjenim željama." Da, ako si svoj život predao u Božje ruke, onda je dovoljno da Božji Duh ispuni tvoje srce, i Božje želje za tebe, na putu su da budu i tvoje želje.

Shvati da Isus želi večerati s tobom, to je znak njegove želje da ti postane i bude blizak prijatelj, želi ti doneti mir u srce. Razmisli ponovno o svome životu. Umesto preteranog naprezanja oko neispunjenih životnih želja, ili bezuspešnog traženja novih postignuća, razmisli - kakav bi zadatak Bog mogao imati za tebe. Mojsiju se Bog objavio u gorućem grmu. No, tebi govori kroz tihi glas Duha Svetog i Božju reč Bibliju. Zato nemoj večerati sam, jer Isus je pred tvojim vratima, voljan da bude sa tobom...


Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr

^vrh


JEHOVINI SVEDOCI - KAKO IM POMOĆI

- Aleksandar Jovanović

Grupa koja sebe naziva Jehovinim svedocima poznata je svuda po svetu, pa i kod nas. Tipično idu u parovima, od kuće do kuće i nude svoju literaturu pokušavajući da zapodenu razgovor o veri ili Bogu, da bi možda eventualno, ako je osoba otvorena i zainteresovana kod nje u kući držali časove proučavanja Biblije.

Ono što većina evanđeoskih hrišćana pomisli pri pomenu Jehovinih svedoka je to da se radi o još jednoj hrišćanskoj denominaciji. No, činjenica je da se tu ustvari radi nehrišćanskoj sekti. Jehovini svedoci se uvek pozivaju na Bibliju, no, njihova učenja su u kontradikciji sa Biblijom. Broj njihovih neortodoksnih učenja je velik, a među njima i to da Bog nije Trojstvo, Isus nije Bog već arhanđel Mihajlo, Sveti Duh je bezlična sila, spasenje se stiče delima, Isus nije razapet na krstu, već na uspravnom stubu, i mnogo šta drugog. Drugim rečima, oni nisu hrišćani, jer odbacuju osnovne i temeljne doktrine Svetog pisma. Detaljnije o njihovim učenjima možete pronaći na http://svjedoci.net/. Ovaj sajt veoma detaljno obrađuje učenja ove grupe.

Ono što želim ja postići ovde, je to da podstaknem braću i sestre u Hristu da ako poznaju nekog iz ove grupe učine sve što mogu da toj osobi pomognu. Jer to su ljudi koji ne poznaju Gospoda i kojima je spasenje potrebno kao i svakom drugom.

Uz Božiju pomoć, ja sam relativno skoro imao privilegiju da jednoj porodici pomognem da se iz kandži ove sekte izvuče, i želeo bih da neka od svojih iskustava podelim ovde sa vama.

Prvo bih da krenem od onoga što hrišćani ne bi trebalo da sa njima rade, a to je da argumentuju doktrinu. Problem nas, kao hrišćana, često ume da bude taj da jednostavno želimo da argumentujemo doktrinu na osnovu stihova koje znamo. Kada sami naučimo da se spasenje dobija verom, da je Isus Bog i sl., često smo željni da svoje znanje dokažemo debatujući sa osobama koje misle drugačije od nas. Na neki način, željni smo i da sami sebi dokažemo da znamo zašto verujemo u to što verujemo. Sam sam prošao kroz tu fazu i potpuno je razumem, međutim, Gospod me je naučio da je ovaj pristup veoma često pogrešan, a kod Jehovinih svedoka zagarantovano donosi neuspeh. Mada zvuči nelogično, postoji nekoliko razloga ta ovo.

Prvi razlog je to da su Jehovini svedoci sekta u kojoj se upražnjava veliki stepen "ispiranja mozga" svojih članova, i drži se članstvo pod kontrolom i u stalnom strahu. Naravno, nije u pitanju grupa koja će se fizički razračunavati sa otpadnicima iz svoje sredine, ali verovatno je upravo to i razlog što je stepen "ispranosti mozga" kod ove grupe jako podcenjen.

Da bi smo ovo bolje razumeli, pođimo od "izvora" doktrine Jehovinih svedoka - udruženja Kule stražara. Ovo je centralni organ, koji fabrikuje sve lažne doktrine u koje Jehovini svedoci veruju i sebe predstavlja za jedinog istinskog Božijeg predstavnika na Zemlji. Vernik koji ikad dovede u pitanje integritet Kule stražara, ili neke od njenih glavnih doktrina, rizikuje razne disciplinske mere, počev od manjih neprijatnosti, do potpunog isključenja iz zajednice. Problem je taj što ako se vernik isključi iz zajednice, njegova cela porodica (roditelji, bračni drug, deca) mora da se od njega u potpunosti izoluje - da prekine odnos sa njime. Mnogo je porodica rastureno na ovaj način, i mnogi Svedoci koji sumnjaju u Kulu stražaru i njene doktrine, jednostavno ćute i trpe, jer se plaše gubitka porodice, prijatelja, pa čak i krova nad glavom.

Jedan bivši Jehovin svedok iz Australije je svedočio da je počeo da sumnja u njihova učenja i zbog toga postao vidno depresivan. Supruga ga je pitala zašto je depresivan, i on joj je iskreno odgovorio. Kaže da ga je istog dana prijavila starešinama i ostavila ga. Naime, i ona sama se verovatno plašila isključenja, koje bi sledilo ako se sazna da joj je muž "sumnjičav" a ona ga nije prijavila i ostavila. Ovaj strah, dakle, nikad ne smemo da podcenimo. On je jedan od razloga iz kod argumentovanje doktrine kroz biblijske stihove retko kad urađa plodom. Pored toga, Jehovini svedoci veruju da je spasenje jedino moguće unutar njihove "Božije organizacije", tj. njihove sekte. Strah od napuštanja (odbacivanja) je, dakle, ogroman.

Još jedna od stvari koje kod Jehovinih svedoka moramo da razumemo je to da je u pitanju jako discpilinovana grupa. Pošto veruju u spasenje delima, oni izvršavaju sve što im organizacija nalaže. Jedan od tih zahteva je poseta crkvi pet puta nedeljno. Tada se, između ostalog, obučavaju kako da pridobiju nove vernike. Međutim, tu se i obučavaju od koga treba da se klone. Ako ste imali prilike da sa njima argumentujete, možda ste primetili da obično vole da forsiraju određene teme, kao npr. to da Isus nije Bog, ili da je korišćenje imena Jehova obavezno, tradicionalno hrišćanstvo je lažno itd. To je zato što su iz tih tema konstantno obučavani, oni smatraju da ih razumeju i znaju i brzo će navesti stihove koji, na prvi pogled, dokazuju njihova učenja. Ako pomenete nešto sa čim se pre nisu sreli, obično će gledati da tome nekako izvrdaju i da ne debatuju na licu mesta, već kažu da će proučiti pa se vratiti. Pre nego što priznaju da nešto ne znaju, dobar deo njih će pokušati da teme preokrenu natrag na ono šta misle da dobro znaju. Jedno od uputstava koje imaju je to da ako procene da previše dobro poznajete teologiju, otići će i neće se više vraćati. Deo njihove discipline ogleda se čak i u tome da ne posećuju Internet sajtove koji im nisu odobreni, tj. literaturu. Kula stražara ih naučava da te pisane sadržaje vode otpadnici od Jehovinih svedoka, i da su to Satanine sluge, te ne treba verovati bilo čemu što kažu. Stoga upućivanje na mnoge članke verovatno neće uroditi plodom.

No, problemi ne prestaju tu. Kula stražara ima i svoj "prevod" Biblije - Novi svet. Reč prevod sam stavio u navodnike, jer je u pitanju prerada a ne prevod. Mnogi ključni stihovi koji upućuju na Isusovo Božanstvo su malo prerađeni, a što je dovoljno da potpuno promene smisao teksta. Prerađeni su i drugi stihovi "nepodobni" lažnom učenju ove grupe. Iako Jehovinim svedocima nije zabranjeno da koriste druge prevode, prevod Novi svet je onaj kome se uvek obraćaju kao krajnjem autoritetu. Iz tog razloga koristiti stihove poput Jovan 1:1, ili Kološanima 1:16 ne pomaže u ukazivanju istine da je Isus Bog.

Na kraju, morate da shvatite da Jehovin svedok koji vam dolazi na vrata smatra da ste vi u potpunom mraku, a on je taj koji ima svetlost. On nije spreman da od vas ništa nauči, niti prizna da je od vas nešto naučio, već je samo tu da vama prenese ono što ima. Vaše ubeđivanje odmah pada u vodu, jer je ono u startu mentalno blokirano, a bilo koja literatura koju date biće odbijena.

Kako im onda pomoći? S obzirom da odbijaju da čitaju bilo čiju literaturu sem one koja je "odobrena", i ne slušaju argumente drugih, ostaje jedan način, mada zahteva puno predznanja i suptilnosti. Taj pristup se sastoji u postavljanju logičnih pitanja. Ako se, malo po malo, Jehovinom svedoku kroz pitanja ukaže na mnoge očite nedoslednosti u učenju Kule stražara, on ili ona će uz Božiju milost, početi da sumnja i dublje istražuje na svoju ruku i time, nadamo se, saznati Božiju istinu.

No, kako pristupiti Jehovinin svedocima tako da su otvoreni da čuju naša pitanja? Suština pristupa sastoji se u ovome: Jehovini svedoci će prema vama biti mnogo otvoreniji, i biti mnogo radiji da na vaša pitanja odgovore ako smatraju da ste osoba koja želi da sazna o njima iz prve ruke. Ako prihvatite njihova proučavanja Biblije, dobićete otvorena vrata da pitate pitanja. S druge strane, ako se iz starta postavite kao protivnik, naići ćete na odbojnost, i više će od vas zazirati nego što će želeti da pronađu odgovore na pitanja koja vi postavljate.

Postavljanjem logičnih pitanja tokom tih sesija imate šansu da posejete seme sumnje u doktrine Kule stražara, a potom i u samu Kulu stražara. Ova pitanja mogu se plasirati taktički tako da ih ima dovoljno da posle svake sesije Jehovin svedok ode kući sa nečim o čemu može da razmišlja. Tek kad se ova sumnja dovoljno razvije, možemo se nadati da će proučavati i doći do spoznanja istine. Ovo se teško postiže u jednoj ili dve sesije, i zahteva upornost i istrajnost.

Prvo što treba uraditi je prihvatiti njihovu ponudu da proučavate Bibliju zajedno. To će ih jako odborovoljiti prema vama, i dati vam mnogo više slobode da pitate provokativna pitanja, nego li ako vas smatraju protivnikom. Iskreno, proučavanja su s početka jako dosadna i čini se kao da su pravljena za decu, no zarad ljubavi treba ih istrpeti.

Neke od stvari koje bih predložio za tok tih sesija su sledeće.

Ne pokazujte odmah sve karte. Ne morate Jehovinom svedoku odmah predočiti sve što znate o njihovoj grupi, jer to može imati kontradiktoran efekat. Naravno, ne koristite neistine o tome koliko o njima znate. Dobra stvar je to što i oni sami, u početku, ne vole da puno pričaju o Kuli stražara, već se fokusiraju na doktrinu.

Ne postavljajte previše različitih pitanja u jednoj sesiji. Efekat koji želimo da postignemo je to da odu kući s nečim što će morati da prouče, no želimo da svaka sesija ostane koliko toliko prijatna, jer nam to govori o tome da će se i sledeće nedelje vratiti. Iako sam lično pokušavao da ih ne preopteretim pitanjima, jedan dugogodišnji Jehovin svedok mi je priznao da posle svake sesije sa mnom "ima poteškoća da mirno spava".

Pitanja postavljajte planski. Oni će vam unapred dati knjižicu da iz nje proučavate, te tako unapred možete planirati koja će pitanja pratiti prirodan tok lekcije. No, i sa pitanjima treba biti oprezan. Oni se strogo i nekritički drže onog čemu su naučavani, te svako odstupanje od programa može da ih izbaci iz koloseka. Na primer, jedan mi je jednom prilikom govorio o Božijim divnim karakteristikama. Nabrojao je četri, među kojima nije bila svetost. Ja sam, bez namere da izazivam pometnju, pomenuo kako sam čitao da je svetost Božija najvažnija karakteristika. On me je nemo gledao nekoliko sekundi, sa izrazom koji mi je govorio da želi da se složi sa mnom, ali da nije siguran da li sme, jer to nije napisano u lekciji. Pitanja zato treba postavljati oprezno i planski.

Postavljajte pitanja na pozitivan način. Umesto reći "ovo učenje je besmisleno, jer...", efektivnije je reći "želim da razumem ovo što piše, ali imam poteškoća da ovo vežem u smisaonu celinu, možete li da mi objasnite...". Svedoci, kao i svi drugi ljudi, radije će odgovori na pozitivne nego na negativne stimulanse.

Ako ne dobijete odgovor, ne forsirajte tu činjenicu. Ja sam postavio veliki broj pitanja tokom proučavanja i nisam dobio zadovoljavajući odgovor ni na jedno, a većinu pitanja nisu ni pokušali da odgovore, već su samo pitanje zapisali i rekli mi da će to proučiti. Kada na pitanje ne bih dobio odgovor, nisam to forsirao i vraćao se na to. Želeo sam da ih ostavim sa činjenicom da postoje pitanja na koje ne mogu da odgovore, u nadi da će to samo po sebi započeti lavinu sumnje.

Ukažite na pozitivne strane Jehovinih svedoka. Da se sve ne bi svelo na postavljanje teških pitanja i ostavilo neprijatan osećaj. Ja sam, kad kog sam mogao, isticao stvari koje su objektivno istinite, npr. da su Svedoci jako fini ljudi, da je njihova revnost za evangelizaciju nešto što je vredno poštovanja, itd.

Ne dozvolite im da skreću sa teme. Jehovini svedoci smatraju da određene teme odlično poznaju i da mogu da vas lako ubede u neke stvari. Problem je to što vrlo često, ako postavite teško pitanje, oni pokušaju da temu skrenu na njima lakši predmet. Npr., jednom prilikom sam im govorio kako sam u njihovoj knjižici čitao argumente da je Isus u stvari arhanđel Mihajlo, no tražio sam dodatna pojašnjenja, jer su svi navedeni argumenti bili šuplji, i lako oborivi, a naveo sam i neke stihove (npr. Danilo 10:13) koji ukazuju na suprotno. Jedan je odgovorio "Pa vidiš, Trojstvo je besmislen koncept jer...". Učtivo sam ga prekinuo i podsetio da ne govorimo o konceptu Trojstva, već o njihovim argumentima da je Isus arhanđel Mihajlo.

Proučite što više o Jehovinim svedocima. Naročito važno je znati koji stihovi u njihovoj Bibliji nisu promenjeni od strane Kule Stražara, te se mogu koristiti u raspravama sa njima. Na Net-u postoji puno dobrih resursa, naročito na engleskom, a na hrvatskom puno može pomoći prethodno pomenuti sajt http://svjedoci.net/. Npr., jedna od njihovih specifičnosti je da se oni protive slavljenju Božića iz tog razloga što on ima paganske korene. Iako je njihova tvrdnja neosporna, činjenica je da velika većina hrišćana danas i ne zna da je to slučaj, te Božić vezuje samo sa rođenje Isusa Hrista, i tako ga proslavlja. To je podstaklo sledeći razgovor:

Ja: "Čitao sam da su burme paganskog porekla, da li mislite je ispravno da nosim burmu?"

Jehovin svedok: " Pa, znaš, nije u pitanju poreklo, već značenje koje joj ti pridaješ."

Ja: "Znači, kao proslava Božića?"

Jehovin svedok: "Da... u stvari ne, ne, ne! Božić je nešto sasvim drugo!"

Tema se tu okončala i nisam dobio odgovor kako je to "sasvim drugo", no nije bilo potrebe da dalje pitam.

Pored prethodno navedenog, želeo bih da spomenem i sledeće: pitanja bi u početku uvek morala biti samo o doktrini, ne o integritetu Kule stražara. Ako im ikad predočite mnogobrojne dokumentovane greške i korenske promene u doktrini Kule stražara, oni su podučeni da vas jednostavno ignorišu i odu. Izuzetak tome je pominjanje raznih pogrešnih predskazivanja kraja sveta. S obzirom da su po tome veoma poznati, Kula stražara je posegla za objašnjenjem da "svetlost postaje svetlija" i uspešno je ubedila svoje članstvo da su u pitanju stare greške činjene iz neznanja, ali da je Bog postepenim otkrivenjem Kuli stražara sada dao više svetla i razumevanja. Tako ubeđeni, Jehovini svedoci obično ne vole da puno o tome raspravljaju, i samo će vam odgovoriti kako ih "Bog postepeno uvodi u puninu razumevanja i da su te greške deo tog procesa". Ja sam pitanja o Kuli stražari ostavio za sam kraj, jer sam znao da kad ih postavim, više ih neću videti. Nisam pogrešio. Pošto nisam mogao da organizujem redovnu sesiju kod mene kući, pitanja sam jednom od njih poslao putem emajl-a. Odgovorio je da su pitanja dobra i da nema odgovora, i da se više nećemo viđati.

Moje iskustvo se sastojalo u tome, kao što sam pomenuo, u pomaganju jednoj porodici koja je tada već skoro dve godine proučavala sa njima, i razmatrala da li da uđe u članstvo. Njihov odrasli sin se posle naših proučavanja Svetog pisma obratio Gospodu i ove godine krstio! Moj pokušaj da pomognem njihovim prijateljima, dugogodišnjim Jehovinim svedocima, nije imao rezultate odmah, ali se i dalje molim Gospodu da istinito seme sumnje koje sam posejao jednom urodi plodom.

Ako vam Gospod pošalje Jehovine svedoke na prag, shvatite to kao šansu da još jednu dušu privedete Gospodu. Iako je potrebno puno molitve i vremena, svaka duša je vredna truda, jer naposletku Bog želi da se svi spasu (1. Timotiju 2:3-4). Nadam se da će vam ovaj članak služiti na blagoslov i ohrabrenje da ovoj grupi ljudi pomognete kad se prilika ukaže.

^vrh


misaone refleksije

NAJLEPŠE SRCE ZA GOSPODA
- Jan Vareca

Sanjao sam čudan san, kako stojim u dugoj koloni ljudi i svako od nas u svojim rukama nosi svoje srce, da ga preda Gospodu. Bio sam iznenađen tom slikom, jer srca ljudi koje sam tu mogao videti su se drastično razlikovala, ni jedno nije bilo isto. Neka su bila mala a neka velika, neka hrapava a neka sjajna, neka cela a neka nepotpuna, neka belja a neka tamnija...

I tako, primetim jednog starca koji je stajao do mene, i zagledam se u njegovo srce. Upitam ga: "Izvinite, zašto se vaše srce tako trese i nepravilno kuca, grči se. Zašto je tako puno ožiljaka i nedostaju mu delići?"

Starac mi odgovori: "Vidiš momče, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav - izvadio sam komadić svog srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji baš nije savršeno pristajao u prazno mesto na mome srcu. Katkad sam poklonio deo srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine, udubljenja i ožiljci. Iako su otvorene praznine bolne, podsećaju me na ljubav koju sam delio drugima. I za te ljude ja gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. No, pogledaj tvoje srce, ono je svršeno, glatko i celo..."

Zaista, gledajući u moje srce videh da je celo, savršeno... Zatim, razumeh da sam ga čuvao samo za sebe i da nikada nisam ni jedan jedini komadić hteo dati drugome - razmeniti ga sa drugim srcem. Shvatih, da moja savršenost je tako postala moja nesavršenost, jer se nikada ne usudih razmeniti svoje srce sa drugima...

I tako ne razmišljajući mnogo, odlomih komadić sa svoga srca i stavih ga u starčevo srce, popunih mu prazninu. Srce je odmah počelo mirnije da kuca i nekako se prolepšalo, a starac me pogleda i nasmeši se, te i on otkine parče svoga srca i stavi ga u prazninu koja je nastala na mome srcu, a moje srce se odmah malo poveća, iako nije popunilo svu prazninu i ostala je tu neka pukotina.

Zatim smo ja i starac još mnogo toga pričali i pričali... No, kada ponovo pogledah na svoje srce, postah zabrinut zbog te pukotine, te nesavršenosti, koja je nastala mojim darivanjem...

Starac je uvideo moje uznemirenje i reče mi: "Dragi moj, ne brini ništa, sve te nedostatke na našim srcima će sam Gospod ispuniti i isceliti, ono šta Njega zanima jeste da vidi da mu mi donosimo srce koje smo upotrebljavali - srce koje je darivalo sebe drugima i primalo od drugih... To je za Njega najlepše srce, najveći dar. To znači da smo živeli ispunjen život."

(Preuzeto sa Interneta i prerađeno.)

^vrh


Smešna strana

CRKVENE NOVOTARIJE


^vrh


SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.

<(((><

:: w w w . s i o n t . n e t ::

| Magazin | Objavite svoj tekst | Download: PDF/HTML | E-mail lista |


Sionska Truba ne piše o virtuelnoj realnosti, već o duhovnoj stvarnosti.