75

"Zatrubite u trubu na Sionu! Jer ide dan Gospodnji, stiže..." -- Joil 2:1


Broj: 75 / 2013.
Mart - April

SADRŽAJ OVOG BROJA:

* Uskršnja poruka - Oswald J. Smith
* Duh, duša i telo - Derek Prince
* Voleti i živeti Istinu - Tim Hadley
* Božija briga za tebe - Vlado Pšenko
* Dilema (uskršnjeg) pozdrava - Pavel Lešťan
* misaone refleksije
* Smešna strana


Pre razapinjanja, Isus je proveo jedno određeno u Getsimanskom vrtu, bila je to noć u kojoj je On proživeo horor onoga što će s Njim da sledi. Stoga, Isus se molio Ocu: "Oče, ako hoćeš ukloni ovu čašu od mene."

Kakva je to čaša pred kojom je Isusa obuzeo užas? Bila je to čaša Božijeg gneva, koju je trebalo ispiti za svakoga od nas. Sud Božiji koji je sledovao nama je tako pao na Isusa.

Iz ljubavi prema svome Ocu, posle duge agonije, u zoru je Isus pristao da uzme čašu, rekavši: "Neka ne bude moja volja nego tvoja." Zaista, neverovatno, koliko je daleko Isus bio voljan da ide sa svojim Ocem, da Mu veruje i da Mu se preda.

Dragi naši čitaoci,

poput Isusa i mi prolazimo kroz neke naše male Getsimanske vrtove muke i borbe. To je vrt gde odlučujemo da li ćemo umirati sebi ili ne? Hoćemo li verovati Ocu da je kadar nas provesti kroz one teškoće koje nam dolaze u zoru, posle noći provedene u vrtu, ili ne?

Naše čaše mogu biti razne, ne privlačne i zbunjujuće: Kada nam se čini da život više nema smisla. Kada problemi izgledaju preveliki da se s njima nosimo. Kada nam se čini da nećemo izdržati još jedan dan...

Kakva god da je naša agonija, uvek postoji izbor i put mira, on je u Isusovim rečima: "Neka ne bude moja volja nego tvoja." Da, ponekad nije lako. No, umiranje sebi nije ni malo zabavan posao - to je krst.

Interesantno je to da je čovekov greh počeo u vrtu, u onom Edenskom. Zatim, da je Isus taj adamovski greh uzeo na sebe, opet u vrtu, u onom Getsimanskom. Takođe, i to da su Adam i Isus imali slobodu izbora. Slično tome, i mi svoje predanje Bogu Ocu potvrđujemo kroz naše male vrtove izbora - biramo između naše volje i Božje volje.

Vaša, SIONSKA TRUBA.

^vrh


USKRŠNJA PORUKA

- Oswald J. Smith

Istinitost Hristovog vaskresenja se može lako dokazati. Ta istinitost se oslanja na odlično dokazane istorijske činjenice.

Pre svega, mi imamo četiri posebna i nezavisna opisa. Na prvi pogled postoje varijante, ali dublje proučavanje otkriva saglasnost koja postoji između sva četiri opisa.

Ti opisi su ili istiniti ili lažni. Oni su morali biti napisani zajedno ili nezavisno jedan od drugoga. Nema treće mogućnosti.

Da nisu bili pisani nezavisno vidi se u potpunoj harmoniji koja među njima postoji. Suviše su slični. Ovakva sličnost ne bi mogla da postoji da su ih izmislile osobe koje nisu imale veze jedna s drugom.

S druge strane, među njima nije moglo biti nikakve konsultacije, prethodnog dogovora ili sporazuma zato što u opisima postoje i mnoge razlike. Da su pisci sarađivali oni bi se postarali da u njihovim opisima nema nikakvih varijacija. Zato zaključujemo da opisi nisu izmišljeni, nezavisno ili u sporazumu sa drugim evanđelistima. Oni su istinite potvrde činjenica. Svaki pisac je izneo vaskrsenje Gospoda Isusa Hrista onako kako ga je on lično video. Zato su opisi verodostojni.

Na drugom mestu, pažljivo proučavanje vaskrsenja otkriva činjenicu da je većina opisa data od strane očevidaca. Oni koji su to opisali videli su svojim očima vaskrslog Hrista. Događaj je ispričan jednostavno i bez ikakvih pokušaja da se ulepša ili preuveliča. Jedan opisuje ono što je drugi propustio i samo to je razlog očiglednih razlika.

Da su ovo izmislili mnogo godina kasnije, oni bi sigurno predstavili Isusa kako se pojavljuje pred svojim neprijateljima, kako ih zbunjuje i proklinje. To bi bio prirodni ishod opisa. Nijedan pisac nečeg izmišljenog ne bi mislio ni na šta drugo. Kakvu su samo priliku propustili! Ali istina je da se On pojavio samo Njegovim učenicima.

Na trećem mestu, čak i nevernici priznaju da su Njegovi učenici verovali da je vaskrsao.

Renan (Renan) je na primer, rekao da je to bila halucinacija žene koja je svetu dala vaskrslog Boga. Ali to je sasvim nemoguće i apsurdno zato što je trebalo ubediti Mateja i Tomu, a potom obratiti i Pavla.

Štraus (Strauss) tvrdi da su Njegova pojavljivanja bila vizionarna. Ali jedanaestorica i ostalih pet stotina nisu mogli da imaju potpuno istu viziju.

Drugi insistiraju na tome da On nije nikada ni umro. Šta bismo onda sa "vodom i krvlju"? Kako bismo to objasnili ako nije umro? Štaviše Njegovi neprijatelji su stražarili kraj Njegovog tela, i da se On samo onesvestio bio bi isuviše nemoćan da pobegne iz groba.

Najzad, da Isus nije vaskrsao, On sam bi bio prevarant. Rekao je da će vaskrsnuti iz mrtvih pa se tako i desilo. Posle svoga vaskrsenja On sam je proglasio da je ustao iz mrtvih. Ako je Njegova reč lažna, On je onda jedan običan lažov koji je nedostojan da se u Njega pouzdamo.

Vaskrsenje Gospoda Isusa kao što sam već rekao, jedna je od najbolje dokazanih istorijskih činjenica. Ima stotine događaja u istoriji koji nemaju ni blizu toliko svedoka. Pomislite samo, bilo je četrnaest grupa ljudi koje su Ga videle živog posle Njegove smrti.

1. Marija Magdalina kod groba.
2. Žene.
3. Petar.
4. Dva učenika iz Emausa.
5. Učenici u gornjoj sobi.
6. Učenici sa nevernim Tomom.
7. Učenici na obali u Galileji.
8. Jedanaestorica na planini.
9. Pet stotina braće zajedno.
10. Jakov.
11. Učenici u Vitaniji pri vaznesenju.
12. Stevan prilikom njegovog mučeništva.
13. Pavle na putu za Damask.
14. Jovan na Patmosu.

Neki od ovih svedoka videli su Ga ne samo jedanput već više puta. Kako su svi oni mogli da pogreše?

Sama činjenica da su mnogi od njih izgubili život zbog tog svedočenja ukazuje na istinitost njihovih tvrđenja. Ljudi ne umiru dobrovoljno za bilo šta, ali ljudi i žene su radije podnosili muke i smrt, nego da se odreknu vaskrslog Gospoda.

Da su ovi svedoci bili lažni, njihovi neprijatelji bi izneli suprotne dokaze. Jedino što su mogli da urade je da rašire priču o tome kako su Isusovi učenici ukrali Njegovo telo, dok su stražari spavali.

Ali, to je bila priča stražara. Kako su mogli da tvrde da su videli učenike kako su došli i ukrali Isusovo telo kad su spavali. Veoma je čudno da se nešto vidi za vreme spavanja.

Možete li zamisliti rimskog stražara kako spava na dužnosti, i to svaki od njih. Nemoguće!

S druge strane, kako ćemo uskladiti krađu Hristovog tela, kad su kasnije posmrtni zavoji u koje je telo bilo uvijeno nađeni, zajedno sa neodmotanim platnom koje Mu je bilo omotano oko glave, itd? Kada lopovi negde obiju, oni obično ostave sve u neredu. To nije bio slučaj sa grobnicom u kojoj je Isus bio sahranjen. Platno je bilo lepo savijeno na posebnom mestu. Posmrtna odeća je bila ostavljena u najboljem redu. Nije bilo ni traga od žurbe i straha kao što bi čovek očekivao u slučaju da su nervozni i uplašeni učenici pokušali da ukradu Njegovo telo iz groba.

Nikako ne smete da zaboravite na strah onih koji su ga sledili. Oni su bili preplašeni. U stvari, oni su Ga svi napustili i pobegli. Izgubili su svaku trunku hrabrosti. Oni bi zbog toga bili poslednji ljudi na svetu koji bi pokušali da ukradu telo iz groba opkoljenog rimskom stražom.

U svakom slučaju, kako bismo objasnili čudnu promenu od straha do hrabrosti, štaviše odvažnost, koja je bila ishod Njegovog vaskrsenja iz mrtvih.

Da su oni ukrali telo oni bi nastavili da se kriju. Činjenica je da su izišli hrabro, otvoreno i javno i proglasili Njegovo vaskrsenje; čak su optužili Jevreje i članove Sinedriona da su Njegove ubice. To dokazuje bez ikakve sumnje, da oni nisu imali bilo kakve veze sa Njegovim ponovnim javljanjem.

Ne, Njegovi neprijatelji nisu mogli da nađu suprotne dokaze. Oni su bili bez reči. Njihova objašnjenja su bila detinjasta, apsurdna i nemoguća, ali u slučaju da On nije ustao iz smrti, kako bi oni to samo brzo dokazali.

Osnivači svih svetskih religija su umrli i nisu nikada vaskrsli. Hristos i samo Hristos, jedini je vaskrsao.

Kada je Talirand (Talleyrand), veliki agnostik hteo da osnuje novu religiju, to mu je teško išlo; zato je zatražio savet od Kralja Francuske koji mu je odgovorio: "Idi i umri razapet na krstu, i trećeg dana vaskrsni, pa će ljudi onda verovati u tvoju religiju."

Da, Isus Hristos je ustao iz mrtvih i zato ćemo i mi ustati iz mrtvih, jer Njegovo vaskrsenje garantuje naše vaskrsenje.

Neki od nas bi upitali sa kakvim telima ćemo se pojaviti? To pitanje je bilo postavljeno i Pavle je već odavno odgovorio na njega. Mi ćemo biti kao On, kaže nam Pavle. I ako uspemo da otkrijemo kakvu vrstu tela je On imao, onda ćemo znati nešto više i o telu koje ćemo mi imati toga dana.

Duhovno Telo

Pre svega, jasno je iz Božije Reči da je naš Gospod primio duhovno telo. Onda ćemo i mi imati duhovna tela. A šta je duhovno telo? To je telo koje ne podleže prirodnom zakonu.

Kada je naš Gospod bio podignut iz mrtvih, nikakva vrata ili zatvorske rešetke nisu mogle da Mu predstavljaju prepreku. Kada su učenici bili zajedno prvi put bez Tome, a onda sa njim, Isus se iznenada pojavio među njima. Kako je On ušao niko nije znao. Odjednom se pojavio među njima. I dok je jeo sa njima i pokazao im svoje ruke i ranu od koplja u rebrima, oni su znali da je to lično Isus i da je uprkos tome što su vrata bila zatvorena, On ipak ušao kod njih.

Tako će biti i sa nama. Zidovi nam neće predstavljati prepreku. Bićemo sposobni da kroz njih tako lako prolazimo, kao što se sada lako krećemo kroz vazduh koji dišemo. Zemljina teža neće moći da nas zaustavlja. Zakoračiti u prostor sa vrha visoke zgrade biće sasvim bezbedno. Moći ćemo da se uzdignemo po volji bez ikakvog penjanja stepenicama.

Prostor će biti uništen. Moći ćemo da idemo kuda god zaželimo. Daljina nam neće predstavljati ništa. Ako poželimo da idemo od planete do planete biće nam sasvim lako, zato što ćemo imati duhovna tela, a duhovna tela ne podležu prirodnim zakonima.

Snažno telo

Zatim, naš Gospod je dobio snažno telo. I mi ćemo isto tako dobiti snažna tela. Sada se zamaramo i iscrpljujemo. Često nam nije moguće da završimo posao, ili da uradimo ono što želimo. Umaramo se i moramo da se odmaramo. Potrebno nam je spavanje. Nekada nam je potreban duži odmor, i to sve zbog toga što se naša tela umaraju a energija troši.

Sa našim vaskrslim telima nećemo znati za umor. Nikada više nećemo reći, "umoran sam." Sav zamor će nestati. Naša tela se nikada više neće premoriti. Spavanje neće više biti potrebno. Nikada više nećemo morati da zastanemo da bismo predahnuli. Sa svojim vaskrslim telima primićemo svu izdržljivost koja nam je potrebna za rad. Kako će to biti divno, nikada više ne osećati umor.

Besmrtno telo

Zatim, naš Gospod je imao besmrtno telo, telo koje nikada ne može da umre. I mi ćemo imati takvo telo. Na Nebu ne može da bude smrti. Biblija nam kaže da je smrt poslednji neprijatelj koji će biti uništen. Dakle, tamo neće biti smrti. Nikada više nećemo morati da umremo. Na nebu neće biti sahrana. Za groblja se neće znati. Grobara više neće biti. Nikada više neće biti rastanaka. Smrti će potpuno nestati. Besmrtna tela ne mogu da umru.

Tela koja ne mogu da propadnu

Naš Gospod je imao nepropadljivo telo. I naša vaskrsla tela će biti nepropadljiva. Svakih sedam godina naša sadašnja tela doživljavaju potpunu promenu. S vremena na vreme ćelije moraju da se obnove. Naša tela se neprestano kvare i troše. Ali u vaskrslom životu nema telesnog propadanja. Naša tela će trajati zauvek. Neće biti propadanja niti kvarenja. Propadanje je vezano za ovu zemlju. Imaćemo tela koja nikada neće propasti.

Sjajna, pobednička tela

Konačno, naš Gospod je dobio sjajno, pobedničko telo, telo tako sjajno da je sijalo jače od sunca. I mi ćemo isto tako imati sjajna tela, tela sjajnija od podnevnog sunca.

Letimično nam je pokazano takvo telo na Planini preobraženja, gde se kaže da je i sama odeća našega Gospoda blistala i sijala za vreme Njegovog Preobraženja, u prisustvu Njegovih učenika. Tako ćemo se i mi sijati kroz čitavu večnost.

Oni koji mnoge obrate pravednosti, kaže Gospod, sijaće kao zvezde zauvek. Sunce će izgledati tamno u poređenju sa sjajem naših sjajnih tela. Svetlost kojoj ljudska bića ne mogu da priđu biće naša.

Isti kao On

Kako ćemo biti predivni toga dana nemoguće je reći. Jedino što znamo, to je da ćemo biti kao On. On je umro kada je imao oko trideset tri godine. Znači da ćemo biti večno mladi. Bora će nestati, a lepota mladosti, obasjana vaskrsenjem, biće obnovljena.

Kaže nam se da ćemo biti izmenjeni i postati slični Njemu, a sa onima koji su otišli pre nas bićemo zauvek sjedinjeni te ćemo se zajedno s njima sresti sa Gospodom u vazduhu. O, kakva promena, kakva izmena! To je ono čemu se mi nadamo kada slavimo Uskrs.

A kada će se to sve desiti? Kada ćemo mi primiti naša vaskrsla tela? Kada će se sva ova obećanja ispuniti? Za vreme Drugog dolaska našega Gospoda. To će se dogoditi kada se On vrati. Niko do tada neće vaskrsnuti. Danas Božiji narod čeka da to jutro svane. Truba će zatrubiti. Mrtvi u Hristu će ustati, živi vernici će biti izmenjeni i onda će se i jedni i drugi zajedno podići na susret Gospodu u vazduhu.

Onda će doći Hristov Sud, dan nagrada i svadbena večera Jagnjetova. Zatim će doći naša vladavina sa Hristom za sledećih hiljadu godina, a posle toga beskrajna večnost.

O kakve li nade! Nije ni čudo što se mi ponosimo Uskrsom. Ne samo da nas podseća na vaskrsenje našeg Gospoda, već kao što smo rekli, govori nam i o našem vaskrsenju i o slavi koja nas čeka. Neka vam je na radost Uskršnji Dan!

Iz knjige: BORBA ZA ISTINU, Oswald J. Smith, (GLAVA 10).

^vrh


DUH, DUŠA I TELO

- Derek Prince

"A sam Bog mira da vas posveti potpuno, te da se vaš neoštećeni duh, i duša, i telo, besprekorno sačuvaju prilikom dolaska Gospoda našega Isusa Hrista." (1. Sol. 5:23 EČ)

Pavle se moli za hrišćane u Solunu da se oni u potpunosti posvete, i navodi tri oblasti koje čine ukupnu ljudsku ličnost: duh, dušu i telo.

U razliku između ova tri elementa naše ličnosti, malo se razume većina hrišćana. Ipak, Biblija nam daje jedinstvenu vrstu "ogledala" koja nam otkriva njihovu prirodu i međusobne odnose, i pokazuje nam kako svaki deo treba da funkcioniše. Propust da se upotrebi ovo ogledalo, pravilno nas izlaže mnogim unutrašnjim frustracijama i disharmoniji naše ličnosti.

U početnoj tački stvaranja čoveka, Bog je rekao: "Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju." (1. Moj. 1:26 IŠ) Reč slika se odnosi na spoljašnji izgled čoveka, ali u ovom slučaju na način koji potpuno različit od bilo kog drugog bića, čovek svojom spoljašnjom jedinstvenošću odražava jedinstvenost Božju. Bilo je potrebno, onda kada je Sin Božiji došao da živi na Zemlji, da On uzme obličje čoveka a ne neke životinje - pa čak ni obličje nekog nebeskog bića, kao što je serafim, već samo čoveka.

Reč prilika se odnosi na unutrašnju prirodu čoveka. Pismo opisuje Boga kao trojično biće: Otac, Sin i Duh. Isto tako, otkriva i čoveka kao trojično biće, koje se sastoji od duha, duše i tela.

U izveštaju o stvaranju čoveka otkriva nam se kako je ova njegova trojična priroda nastala: "A stvori Gospod Bog čoveka od praha zemaljskog, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovek duša živa." - tačnije, živa duša. (1. Moj. 2:7 RDK)

Čovekov duh je došao iz daha Božjeg. Njegovo telo je formirano od zemlje (gline), i pretvoreno u živo ljudsko tkivo. U trenutku on je postao živa duša.

Ovako formirana duša jeste ego, njegova osobena ličnost. I ona se obično definiše kao nešto što poseduje tri elementa: volju, razum i emocije. Ego jeste odgovoran za donošenje ličnih odluka i on se izražava sa tri izraza: "Hoću", "mislim," i "ja osećam." Ukoliko duša nije natprirodno dotaknuta milošću Božjom, celokupno čovekovo ponašanje jeste kontrolisano od ova tri motiva.

Čovek je stvoren tako da može ostvariti ličnu zajednicu sa Bogom, ali njegova grešna neposlušnost svom Stvoritelju proizvodi katastrofalne posledice u sva tri elementa njegove ličnosti.

Efekati greha

Odsečen od kontakta sa Bogom, ljudski duh je umro. To je bilo ispunjenje Božjeg upozorenja: "Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrećeš." (1. Moj. 2:17 RDK) Fizička smrt Adamovog tela, međutim, nije još nastupila za više od 900 godina.

Kroz ispoljavanje svoje volju u direktnoj neposlušnosti prema Bogu, čovek je postao buntovnik u svojoj duši. Od tada, svaka osoba koja dolazi od svog pretka Adama, rađa se sa nasleđem buntovničke prirode.

U Efescima 2:1-3 Pavle opisuje rezultate ove pobune koje danas utiču na svakoga od nas:

"... i vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prestupa i grehova, u kojima ste nekada živeli po duhu ovoga sveta, po vladaru vazdušnih sila, po duhu koji sada dejstvuje u sinovima nepokornosti; među ovima smo i mi svi nekada živeli u svojim plotskim požudama čineći plotske želje i smeranja, pa smo kao i ostali po prirodi bili podložni Božijem gnevu."

Kao rezultat ovog Adamovog greha, svi se mi rađamo kao mrtvi u svome duhu. Dok u našim dušama svi smo nepokorni Bogu. Naša tela, takođe, su postala podložna raspadanju - to jest, bolestima, propadanju i smrti.

Ipak, bezgranična Božja ljubav jeste takva da ona neprestano čezne da obnovi zajedništvo sa čovekom: "Bog ljubomorno čezne za duhom koji je nastanio u nama." (Jak. 4:5 SSP) Osim toga, kroz žrtvu Isusa Hrista na krstu, Bog je i otvorio put za obnovu ovog zajedništva koje se davno izgubilo.

Efekti spasenja

U Efescima 2:4-5 Pavle nastavlja da opisuje delovanje spasenja u našem duhu: "Ali, Bog je bogat milosrđem pa je zbog svoje velike ljubavi, kojom nas je zavoleo, zajedno s Hristom oživeo i nas, koji smo bili mrtvi u svojim prestupima. Milošću ste spaseni." (SSP) Naš duh, se ponovo ujedinio sa Bogom, ponovo počinje da bude živ. Istovremeno, naša duša - kroz pokajanje i veru - biva pomilovana zbog svoje nepokornosti (pobune), i izmirena je sa Boga.

"Jer, ako smo, dok smo bili Božiji neprijatelji, bili pomireni s njim smrću njegovog Sina, utoliko pre ćemo se, pomireni, spasti njegovim životom! I ne samo to nego se i radujemo u Bogu kroz našeg Gospoda Isusa Hrista, kroz koga smo sada primili pomirenje." (Rim. 5:10-11 SSP)

Kada shvatimo da je svako od nas u pobuni protiv Boga, tek onda možemo razumeti zašto se do istinskog spasenja ne može doći bez ličnog pokajanja. Pokajanje znači priznavanje i odricanje naše pobune i pokoravanje sebe pod pravednu vlast Božju.

Spasenje, takođe, donosi i promenu za telo. Izbavljeno iz ropstva greha, naše telo postaje hram u kojem obitava Sveti Duh a naši udovi postaju instrumenti pravednosti (Rim. 6:13). Konačno, pri Drugom dolasku Isusa Hrista, naša telo će biti transformisano u besmrtno telo, nalik onome koje je imao Isusa kada je vaskrsao!

Preduslovi sledbeništva

Isus je zapovedio svojim apostolima da Njegovim učenicima načine sve narode. On im nije rekao da načine crkvene članove. Sledbeništvo Hrista zahteva radikalnu reakciju u svakoj oblasti naše ličnosti - telu, dušu i duhu.

Zahtev za naše telo, se navodi u Rimljanima 12:1: "... da svoja tela prinesete na živu, svetu, Bogu ugodnu žrtvu..." Mi moramo prineti naša tela na oltar za žrtvovanje Bogu, onako i dosledno kako su to i Izraelci u Starom zavetu prinosili životinje na žrtvovanje u hramu. Međutim, postoji jedna bitna razlika. Izraelci su ubijali životinje koje su prinosili Bogu, a naše telo koje mi prinosimo Bogu treba da bude živa žrtva.

Dakle, od tog trenutka pa nadalje, naša tela više ne pripadaju nama. Ona postaju Božija svojina, Božji hram. Mi smo samo puki upravitelji koji treba da daju odgovor Bogu zbog načina na koji smo brinuli o Njegovom hramu. Nažalost, isuviše mnogo hrišćana, i posle toga, i dalje nastavljaju da se ophodi prema svom telu kao da ga još uvek oni poseduju i misle da su slobodni da rade sa njime šta god im je volja.

Što se tiče naše duše, Isus je i za nju izrazio uslov sledbeništva, u Mateju 16:24-25:

"Ako ko hoće za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i ide za mnom. Jer ko hoće svoju dušu da sačuva, izgubiće je; a ako ko izgubi dušu svoju mene radi, naći će je."

Naš krst je mesto gde smo mi izabrali da umremo. Bog to ne nameće na nas. Mi to uzimamo ili ne uzimamo našom slobodnom voljom. Ukoliko želimo da "uzmemo", onda se moramo odreći zahteva naše duše. To znači da joj kažemo "ne" na sva tri egoistička zahteva duše: "Hoću", "mislim" i "osećam". I Ubuduće, mi odbijamo da budemo kontrolisani od ove tri motivacije naše duše. Već umesto toga, mi biramo da budemo motivisani Božjom Reči - Božjom voljom. Kada počnemo biti poslušni Reči i izvršavati volju Božiju, onda počnemo nalaziti i otkrivati novi život koji nam Isus nudi. Puninu ovog novog života je moguće dohvatiti samo kroz smrt (odricanje) naše duše.

Tek pošto smo ispunili Gospodnji uslov za naša tela i našu dušu, i naš duh biva oslobođen da uđe u blisko zajedništvo sa Bogom, a koje je još divnije od onog što je izgubljeno kroz pad prvih ljudi.

U 1. Korinćanima 6:15 -17, Pavle upozorava hrišćane da se klone svakog seksualnog nemorala i prostitucije, jer kada se to čini tada se postaje jedno telo sa bludnicom, tj. prostitutkom. Zatim, u direktnoj suprotnosti tome, on nastavlja: "A ko se sjedini s Gospodom, postaje s njim jedan duh!" (SSP)

Aplikacija ove istine je jasna. Iskupljen duh sada može da uživa blisku zajednicu sa Bogom, dakle, ona je tako bliska i intimna kao i seksualno sjedinjenje sa prostitutkom koje se doživljava kroz telo. Međutim, ovo je sam duh, ne duša ili telo, već naš duh koji može da doživi ovo direktno i intimno sjedinjenje sa Bogom.

Ovo se pre svega događa kroz čin obožavanja, tada naš duh dolazi u sjedinjenje sa Bogom. U Jovanu 4:23-24, Isus je rekao: "istinski klanjaoci [obožavaoci] će se klanjati Ocu u duhu i istini jer... Bog je duh, i oni koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da mu se klanjaju." Isus je veoma tačno naglasio da obožavanje Boga jeste aktivnost našeg duha.

U savremenoj crkvi postoji vrlo malo razumevanja u vezi prirode i čina obožavanja, razlog tome jeste da se ne pravi ili ne razume razlika između duha i duše. Obožavanje nije zabava - neko veselo vreme u crkvi. Tako nešto treba da se praktikuje u pozorištu, a ne u crkvi. Niti je obožavanje isto što i slavljenje. Mi slavimo Boga sa našim dušama i to tako treba da se čini. Kroz naše slavljenje mi imamo pristup u prisutnost Božju. Međutim, kada jednom uđemo u Njegovo prisustvo, onda samo kroz obožavanje možemo da uživamo istinsku duhovnu zajednicu (povezivanje) sa Njime.

To što nam je omogućeno da obožavamo Boga na ovaj način, jeste cilj našeg spasenja - prvo na Zemlji, a onda i u nebu. To je najviša i najsvetija aktivnost i delovanje koje je jedno ljudsko biće sposobno izraziti. No, ovo je jedino moguće onda, kada naša duša i telo dođe pod pokornost duha i u harmoniju (skladu) sa njime. Ovakvo obožavanje je često isuviše duboko za objasniti rečima. Ono postaje intenzivno i tiho sjedinjenje sa Bogom našim Tvorcem.

Izvor: Teaching Letter No. 10.

^vrh


VOLETI I ŽIVETI ISTINU

- Tim Hadley

- Druga poslanica Jovanova

Pre dve hiljade godina Pontije Pilat, guverner Judeje, je postavio pitanje: "Šta je istina?" (Jn. 18:38). Danas, posle toliko vekova, postoji opet mnoštvo ljudi koji i dalje pitaju ovo isto pitanje. Međutim, danas mnogi znaju istinu, jer su istinski odgovorili na poziv Božjeg spasenja - jer samo Gospod Isus Hristos, večni Sin Božji je mogao da kaže za sebe: "Ja sam... istina" (Jn. 14:6). Samo za Njega se moglo reći: "Sin Božiji došao i dao nam razum da spoznamo Istinitoga. I mi jesmo u Istinitome, u njegovom Sinu Isusu Hristu. On je Istiniti Bog i Večni život." (1. Jn. 5:20 SSP).

U svoja tri pisma, apostol Jovan je bio veoma zabrinut zbog stanja istine u životu hrišćana. U Prvoj poslanici on ističe reč istinu najmanje petnaest puta i identifikuje mnoge karakteristike koje će pokazati i dokazati da je istina zaista stvarna u hrišćaninu. U svojo trećoj poslanici, Jovan opet spominje istinu najmanje sedam puta, naglasivši da hodamo u njoj, tj. da je živimo. Dok u svojoj Drugoj poslanici, Jovan pominje istinu najmanje pet puta i njegova želja je da mi volimo istinu i živimo prema istini.

U svom drugom pismu, Jovan je zabrinut da vernici ne umeju izbalansirati svoj život prema istini. On ih podseća da nije dovoljno samo da znaju istinu, već da je veoma važno da se istina i živi na jedan praktičan način - kroz njihove živote. Jovan spaja ljubav i istinu u jedinstvo i u ravnotežu. Jer istina bez ljubavi stvara težak i surov stav. Opet, ljubav bez istine dovodi do stava "sve može i sve prolazi", tj. sve je prihvatljivo. Ravnoteža koja je neophodna u životu svakog hrišćanina jeste upravo ljubav prema istini (2. Jn. 1:1-3). Jovan je veoma dobro znao da bi ovo moglo da bude borba za one kojima je pisao, (kao i za nas danas,) pa on daje tri izazova koji mogu da pomognu verniku da izbegne obe ove krajnosti. Izazovi su: (1) Znam, (2) hodam (3) i ostajem u istini. Hajde da pogledamo svaki od ovih izazova.


Znati Istinu - iskusiti istinu

Jovan adresira svoje drugo pismo "izabranoj gospođi". Ovde data grčka reč za "gospođi" jeste "kuria" što je ženski oblik reči "gospodar". Ona mora da je bila bogata i uticajna osoba u zajednici. Nema pomena o njenom mužu, što bi možda moglo da ukazuje na to da je ona bila udovica. No, izgleda da ona koristi sve svoje resurse da se brine za svoju "decu" (doslovno i / ili duhovno) i da pokazuje gostoprimstvo i ljubav prema posetiocima - putnicima - putujućim propovednicima (2. Jn. 1:4; 2. Jn. 1:10).

Prvu stvar koju Jovan čini jeste da pohvali i nju i njenu decu za spoznaju istine. Primetite da kaže: "koju volim u istini" (2. Jn. 1:1). Istina je lična, a ne hladna i daleka. Ostareli Jovan je duboko brinuo za te vernike, kao što pastir brine za svoje ovce. To je način kako prava istina Božje Reči treba da utiče i na nas.

Jovan ih podseća na njihov položaj u Hristu kada kaže: "koju volim u istini." Istinski hrišćanin se može biti samo "u istini", i ako istina prebiva u nama. Kada smo stavili našu veru i poverenje u izvršeno delo spasenja kroz Isusa Hrista, rečeno nam je da Isus počinje da prebiva u nama: "Ako me ko ljubi, držaće moju reč, pa će ga ljubiti moj Otac, i doći ćemo k njemu, i nastanićemo se kod njega." (Jn. 14:23 EČ).

Ako smo stvarno spoznali istinu, onda se tu ne radi o tome da smo mi ti koji imamo istinu, već da je istina ta koja ima nas i to može biti jasno vidljivo u našem životu. Misao iza izjave "koja ostaje u nama" jeste ta, da mi treba "ostanemo aktivni." Naša verovanja bi trebala da kontrolišu naše živote i da čine da budemo u aktivnom stanju svakog dana, a ne samo u danima, tj. satima kada idemo u crkvu.

Gospod Isus Hrist jeste "istina" (Jn. 14: 6), i Reč Božja se naziva istinom, koja nas osvećuje i odvaja za Boga (Jn. 17:17). Mi smo, takođe, dobili i Svetoga Duha, koji jeste "Duh istine" (Jn. 14:17), koji nas vodi k istini i uvodi u svaku istinu o Bogu i Njegovoj volji (Jn. 16:13-15). Zbog toga, istina bi trebala da ima uticaj na svaki aspekt našeg života. Jovan nas podseća i na stalnosti ove istine - "koja će biti sa nama doveka." (2. Jn. 1:2 EČ). Ako je Isus istina i ako će ta istina biti sa nama zauvek, onda mi možemo imati sigurnost da Njemu pripadamo zauvek (Jn. 10:27-30).


Hodati po istini - živeti istinu

Nakon što ih je pohvalio za spoznaju istine, Jovan ih izaziva da praktikuju ono što znaju. Istinu ne vredi imati ako se ta istina ne koristi. Jovan nije želeo da njihovo znanje o istini bude poput knjige koja stoji na polici i skuplja prašinu. On bi radije da to bude poput knjige čiji su stranice istrošene, naborane, pa čak i pocepane zbog mnoge upotrebe. Reči ove knjige treba da ih provociraju na to da ljubav Hristovu ukazuju jedan drugome (2. Jn. 1:5-6).

Akcenat ovih stihova je na poslušnosti i izvršavanju, na poslušnosti onoga što znamo. Jovan nas podseća da data nam zapovest "da volimo jedan drugoga" nije nova, već da je to ona koja je došla pre od Oca. On nas dalje podseća na odnos koji imamo sa Bogom, kao sa našim Ocem. Neko je jednom rekao: "Mi uvek treba da se radujemo da je Bog naš Otac, ali nikada nemojmo zaboraviti da naš Otac jeste BOG SVEMOGUĆI."

Pošto smo Njegova deca, Bog očekuje od nas da poštujemo ovu zapovest koja je data "od samog početka: da volimo jedan drugoga" (2. Jn. 1:5). Ovo nas vraća na Gospodnje reči kada je On rekao: "Dajem vam novu zapovest, da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja vas ljubio, da i vi ljubite jedan drugoga. Po tom će svi poznati da ste moji učenici - ako budete imali ljubavi među sobom." (Jn. 13:34-35 EČ). Zašto je ovo nova zapovest? Zar ona nije indirektno data unutar Deset zapovesti? Ono što je čini novom jeste to da mi sada imamo savršen primer ove ljubavi ukazan nam kroz Gospoda Isusa! Svaki vernik je sada kadar da je izvrši, jer u njemu prebiva Sveti Duh - Duh Hristov - On je kadar da proizvede ovu ljubav u našim životima (Gal. 5:22).

Ova ljubav i poslušnost rade zajedno. Što smo više poslušni Njemu, to ćemo više pokazati da Ga volimo (Jn. 14:21, Jn. 15:10-11), i onda iz ovoga treba da teče naša ljubav prema drugima (Ef. 4:31-5:2). No, sve ovo počinje kroz spoznaju istine i življenju te istine - "hodanju u istini". Zanimljivo je, da Reč Božja uvek naglašava one oblasti koje su nam najviše potrebne. Ono što mi znamo treba da prodre iz naše glave ka našim srcima, i našim nogama!


Ostati u istini - držati se istine

U Drugoj poslanici, Jovan nas upozorava da postoje "mnoge varalice" (2. Jn. 1:7), koje ne ispovedaju da je Isus Hristos postao čovek. Reč za "varalice" ukazuje mnogo više od samo na nekoga ko uči druge lažnu nauku, već ona nam govori da su u pitanju ljudi koji namerno zavode druge da žive pogrešno. Ove varalice planski navode druge na pogrešan življenja i verovanja u vezi ličnosti i dela Isusa Hrista. Oni negiraju Hristovu ljudskost - oni odbacuju ideju da je Bog postao čovekom - jer da to priznaju, to bi značilo da moraju priznati i da je Isus večan i da je božanstvo, kao večni Sin Božji (Jn. 1:2; Jn. 16:28).

Zbog podmuklog delovanja ovih "varalica", Jovan nam daje tri upozorenja. Prvo, on nas upozorava: "Pazite na sebe, da ne izgubite ono što ste zaradili, nego da primite punu platu." (2. Jn. 1:8 SSP). Ako nismo na oprezu, može nam se desiti da izgubiti ono što imamo (Mt. 13:12; Lk. 8:18). Jovan govori da je moguće izgubiti nagradu koju bi smo mogli primiti od Gospoda na Sudu Hristovom (2. Kor. 5:9-10), ako ne izgubiti i mnogo više (Otk. 3:5). Izgubiti nagradu onda, znači živeti danas u otpadništvu. Zbog toga nas Jovan poziva i ohrabruje da nastavimo dalje, napred u istini.

Još jedna opasnost na koju nas upozorava Jovan, jeste ova: "Koji god prestupa i ne ostaje u nauci Hristovoj, nema Boga; a koji ostaje u nauci, taj ima i Oca i Sina." (2. Jn. 1:9 DS) Reč "prestupa" tj. "prekoračuje" znači da "on ide suprotno onome kako bi trebao ići" - "u drugom smeru". Moramo biti na oprezu prema onima koji se ovako ponašaju prema Reči Božjoj (Otk. 22:18-19). Kada oni Hristovom jevanđelju spasenja stavljaju neke dodatke, kada kvare čistu jevanđeosku poruku i izvrću je, oni su tada odlučili da hodaju u drugom smeru.

Treće upozorenje koje daje Jovan, jeste da se ne primaju ili čak ne pozdravljaju oni koji ne propovedaju čistu doktrinu o Isusu Hristu. Zašto je Jovan biti tako strog i zabrinut u vezi ovoga? Za to on ima tri razloga: Prvo, mi ne želim da na krivoverne (i ostale) ostavimo utisak da mi opravdavamo njihovo lažno učenje. Drugo, mi ne želimo da se naš "duh inficira" nekom laži koja je protivna biblijskom Hristu. Treće, mi ne želimo da te varalice navode druge na otpadnuće od vere, tj. uvode ih u lažnu nauku i pri tome se pravdajući i hvaleći se našim imenom, kao referencom - kako se mi slažemo sa njima i kako se mi družimo sa njima. Dakle, izbegavanje varalica je potpuno na mestu, posebno kada se radi o vernicima koji još nisu utvrđeni u Hristovoj nauci.

Jovan nas upozorava da izbegavamo zajedništvo sa varalicama, na bilo koji način. Njegova želja je da mi prebivamo u istini i pridržavamo se istine - čiste Hristove nauke. Učenje o ličnosti Isusa Hrista, treba da bude kontrolna i delujuća snaga u našim životima. Treba da rastemo u poznanju istine - u poznanju Gospodnjem, i nikada ne bi trebalo da nas ovaj rast umori ili nam dosadi, jer ovaj rast je naša sigurnost (Fil. 1:9-11).

Jovan je svoje drugo pismo napisao da pohvali, izazove i opomene hrišćane svog vremena, jer ih je voleo i brinuo za njih. Sada, mnogo vekova kasnije, ovo isto pismo i nas podstiče na poznanje, hodanje i življenje po i u istini.

istina|karakter

^vrh


BOŽIJA BRIGA ZA TEBE

- Vlado Pšenko

"I iz onog potoka pij, a gavranima sam zapovedio da te hrane onde." (1. Car. 17:4 RDK)

Prisećanje na detinjstvo ispunjava me vedrim slikama seoskih kuća, puteljaka i polja - s puno šarolikog cveća na livadama. Iz toga razdoblja, vrlo su mi bliske i lastavice, koje su pravile gnezda u dvorišnim prostorijama. Kao dete sam znao prići što bliže tim gnezdima, čudeći se što su mi te drage ptičice nadohvat ruke. Dok bi se vrapci i druge ptice zadržavale visoko na krošnjama drveća u dvorištu i vrtu, što dalje od ljudi, lastavice bi - tek malo iznad moje glave - uletale u staju ili šupu. Vrlo su živahno brinule o mladima, koji bi se nastanili tamo, pod strehom ili uz plafon, bez bojazni da će im neko nauditi.

No, šta misliš, možemo li mi nešto i naučiti od cveća i ptica? Zasigurno mnogo toga. Biblija nam čak govori o Božjoj skrbi za ptice. I to na ovaj način: "Pogledajte na ptice nebeske kako ne seju, niti žnju, ni sabiraju u žitnice; pa Otac vaš nebeski hrani ih." (Mt. 6:26 RDK) O cveću nailazimo na sledeću misao: "Pogledajte na ljiljane u polju kako rastu; ne trude se niti predu. Ali ja vam kažem da ni Solomun u svoj svojoj slavi ne obuče se kao jedan od njih." (Mt. 6:28-29 RDK)

Možda se pitaš: "Ko je taj koji s tolikim divljenjem govori o pticama? Ko je taj zaljubljenik u prirodu, da sa tolikim ushićenjem upoređuje lepotu cveća sa raskoši starozavetnog cara Solomona?" U evanđelju po Mateju, u poznatom govoru na gori, naći ćeš upravo i te Isusove reči o pticama i cveću. Nebeski Otac vodi čudesnu brigu o svemu što je stvorio, uključujući prirodu i životinje. Možda ćeš reći: "Zaista se čini da je tako. Još kad bi neko takvu brigu vodio i o meni, srce bi mi bilo u miru." Prijatelju! Upravo je Isus taj koji ti želi poručiti da brine o tebi daleko više nego što se ti sam možeš brinuti o sebi. Kada govori o pticama, koje ne seju i ne žanju, a ipak dolaze do hrane, zahvaljujući Božjoj skrbi, Isus dodaje: "Zar vi niste mnogo vredniji od njih?" (Mt. 6:26 SSP) Neko je to lepo rekao i sažeo: "Naša vrednost je u tome što nas Bog ljubi." Biblijski prorok Isaija prenosi Božju poruku ljubavi za svoj narod: "Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim." (Isa. 43:4 KS) No, to je Božja poruka ljubavi i tebi: vredan si u Božjim očima. Kada govori o poljskim ljiljanima, koji takođe ne seju i ne žanju, a ipak su obučeni Božjom lepotom, Isus govori - u stvari - o Božjoj brizi za tebe. Zaključuje: "A kad travu u polju, koja danas jeste, a sutra se u peć baca, Bog tako odeva, a kamoli vas, maloverni?" (Mt. 6:30 RDK)

Možda ćeš na sve ovo reći: "Pošteno radim, pošteno zarađujem i sam vodim brigu o sebi. Svojim sam rukama marljivo radio pa nisam ni go ni bos, a nisam ni gladan!" Međutim, psalmista nas podseća na Božju svakodnevnu skrb i našu ovisnost o njoj. On kaže: "Sve Tebe čeka, da im daješ piću na vreme. Daješ im, primaju; otvoriš ruku svoju, site se dobra." (Ps 104:27-28 RDK) Možda misliš da zavisiš od posla i plate, no, istina je da tvoj život zavisi od Boga.

U Prvoj Knjizi o carevima, od sedamnaestog poglavlja pa nadalje, pratimo delovanje biblijskog proroka Ilije, koji prima zadatak od Boga da se suprotstavi lažnim prorocima u Izraelu. Bog mu ne daje samo uputstva gde će poći i šta će raditi, već mu kaže da će se i brinuti za njegove osnovne potrebe poput hrane i vode. Bog mu izdaje zapovest: "Idi odavde, i obrati se na istok, i sakrij se kod potoka Horata prema Jordanu. I iz onog potoka pij, a gavranima sam zapovedio da te hrane onde." (1. Car. 17:3-4 RDK) Bog nije rekao Iliji: "Idi odavde i kreni na istok, a za hranu ćeš se već nekako snaći. U krajnjem slučaju, možeš i postiti, ako se baš ništa i ne nađe za pojesti." Ne! Biblijski zapis potvrđuje Božje obećanje: "I onde mu gavrani donošahu hleba i mesa jutrom i večerom, a iz potoka pijaše." (1. Car. 17:6 RDK) Bog nije čekao da naiđe neko od ljudi i nahrani proroka, već je učinio čudesan zahvat i po pticama mu poslao pomoć. Verujem da je time Iliji hteo poručiti: "Vidiš kako brinem o tvojim potrebama. Ako si okružen i pustinjom, ja uvek imam načina da te nahranim."

Iskusio sam jednom prilikom Božju skrb na takav način, da sam se osećao kao da je i meni Bog poslao ptice da me nahrane. U ranoj sam mladosti silno želeo otputovati u inostranstvo te tamo potražiti sreću. Imao sam 21. godinu, kada sam krenuo na put. Zahvaljujući novčanom daru iz Božje ruke, kupio sam u ono vreme popularnu interrail kartu, što je bio jeftin način putovanja za mlade ljude. Njome sam mogao ceo mesec putovati vozom u svim pravcima - uglavnom po zapadnoj evropi. Početkom proleća, neiskusan, naivan i pun ideala, iz mog slavonskog sela sam najpre stigao u Zagreb. Zatim sam se iz Zagreba zaputio vozom prema krajnjem odredištu - Engleskoj. Tokom puta sam, u svom kupeu, upoznao vrlo srdačan sredovečni bračni par, koji je putovao za Minhen, nakon poseta rođacima u Zagrebu. Hans je bio Nemac, a Ina Zagrepčanka. Ljubazno smo razgovarali neko vreme - i to je bilo sve. Sišli su s voza u Minhenu a ja sam nastavio put. Mesec dana kasnije, vratio sam se u svoje selo, duboko razočaran što nisam ostvario svoj cilj - da ostanem u inostranstvu.

No, nisam se predavao. Nekoliko sam meseci naporno radio na seoskom poljoprivrednom dobru, te uz novac koji sam ranije uštedeo, uspeo sam ponovno kupiti interrail kartu. Iste sam se godine, početkom jeseni, ponovno zaputio prema zemljama zapadne evrope. Kako nisam mogao priuštiti spavanje ni u jeftinim omladinskim prenoćištima, a interrail karta mi je omogućavala neograničen broj putovanja, noću bih putovao vozom te se tako malo naspavao, a jutrom bih stizao u neki evropski grad. Oskudno sam se hranio, vrlo često samo pecivom ili hlebom. Nakon dvadesetak dana, shvatio sam da ću se, ponovno razočaran i slomljenih ideala, vratiti odakle sam i došao. Ipak, hteo sam do kraja iskoristiti moju mesečnu interrail kartu, pa sam putovao od grada do grada. Nakratko sam našao i u Kopenhagenu, glavnome gradu Danske. Dok sam šetao gradom, primetio sam u daljini toranj neke crkve - sa zavojitim stepenicama sa spoljašnje strane tornja. Pomislio sam: "Kad' sam već u Kopenhagenu, idem do te crkve pa da s vrha tornja pogledam panoramu grada." Kako se toranj uzdizao iznad drugih zgrada, lako sam našao crkvu. U dvorištu sam crkve primetio mnoštvo turista. Otvorio sam velika ulazna vrata i zakoračio u unutrašnjost crkve. Nakon što su mi se oči privikle na tamu, na desetak sam metara ravno ispred sebe, primetio čoveka, koji je gledao u mom pravcu. Pošao sam napred i zapazio da taj čovek i dalje gleda u mene. Kada sam mu se sasvim približio, počeo mi je nešto govoriti. Odjednom sam shvatio da je to Hans. Prepoznao me. Uzbuđeno mi je rekao da sačekam, da će se odmah vratiti. Izišao je žurno na dvorište te se ubrzo vratio sa Inom. Da, bili su to Hans i Ina, onaj ljubazni bračni par, koji sam upoznao u vozu - na svom prvom putovanju početkom proleća. Hans je ostavio Inu samu sa mnom, da se možemo ispričati, a ona me je povela na toranj sa zavojitim stepenicama. Tamo smo nakratko radosno popričali, čudeći se da smo se opet našli. Jer, upoznali smo se nakratko u vozu iz Zagreba; njih dvoje žive u Minhenu, a mi se ponovno susrećemo - u Kopenhagenu! Na kraju je Ina iz torbe izvadila nekoliko ukusnih sendviča te mi ih ostavila. Meni, koji sam tada izgledao poput prosjaka, to je značilo: "Ah, danas ću konačno dobro jesti!" Nakon toga se vratila nazad Hansu i grupi turista, s kojima je bila na turističkom razgledanju grada.

Neko će reći: "Dobio si tri-četiri sendviča, nakratko sreo dvoje poznanika, pa šta s tim? Vrlo važno!" Međutim, u trenucima kada me zahvati teskobna briga za sutrašnji dan, setim se ovog događaja. Ako je Bog toliko puno toga pokrenuo za takav mali događaj - kratki susret sa Hansom i Inom, zar onda nije spreman pokrenuti još više toga i za velike izazove, sa kojima se suočavam?! Prijatelju! Isus nas poziva da teskobno ne brinemo šta ćemo jesti, šta ćemo piti ili u šta ćemo se obući. Nebeski Otac zna da nam je to potrebno. On brine o svakom ljudskom biću. No, da li mi Bogu uzvraćamo pouzdanjem, odgovornošću i zahvalnošću za Njegovu brigu?


Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr

^vrh


DILEMA (USKRŠNJEG) POZDRAVA

- Pavel Lešťan

Sretnu me ljudi pa mi dobace: "Kako ste?" To bi trebalo da znači nešto kao "zdravo!" ili "dobar dan želim". Ali nekako se ta vrsta pozdrava svela na "video sam te, žurim" - jer ne stignem ni da odgovorim kako sam a kamoli da pitam za zdravlje onoga ko mi je to dobacio. Ima li šta lošeg u tome? I nema... Ali, ima li čega dobrog? I ako ima, koliko je dobro?

Slično mi zvuči i tradicionalni uskršnji pozdrav: "Hristos voskrese!" Neobično je čudan. Ne zbog samog značenja, nego, prvo zbog jezika koji niko normalan više ne koristi - a mora baš tako da se kaže, inače ne važi, a drugo, većina onih koji ga izgovaraju ni ne veruju u to da je Isus zaista ustao iz mrtvih.

Sama činjenica upotrebe starosrpskog ili crkveno- slovenskog jezika ukazuje na otuđenje. Nekako je neprikladno izgovoriti taj uskršnji pozdrav normalnim jezikom koji ima svoju težinu u našim umovima. Moglo bi izazvati komešanje u stavovima i ponašanju ljudi i uneti nemir (tačnije, moglo bi izneti na površinu nemir koji je već unutra). Pominjanje Isusovog trijumfa nad smrću i realnost njegovog vaskrsnuća i izlaska iz groba stvara nelagodnost kod ljudi koji sa tom činjenicom ne žive svaki dan. Zato je nekako lakše svesti praznik Hristovog trijumfa nad smrću na neki običaj koji se ciklično ponavlja svake godine (slično je i sa Božićem). Mnogo je lakše prihvatiti ovakav praznik kao neku vrstu nacionalnog ili sakralnog folklora nego kao činjenicu.

Izazivam vas, koji živite u veri da je Isus zaista vaskrsao iz mrtvih da na neki način sprovedete anketu onih koje danas pozdravljate ili koji vas pozdrave ovim pozdravom, i saznate koliko od njih zaista i veruje da je Isus vaskrsao. Najlakše ćete to otkriti ako upotrebite neki alternativni pozdrav i otpozdrav koji će izraziti činjenicu ovog moćnog Božijeg dela, pozdrav koji će više ličiti na svedočanstvo o vašoj veri nego na frazu koju valja izgovoriti na ovaj dan. Jeste li spremni da vam se ljudi uvrede, da vas smatraju izrodima i, u najmanju ruku čudnim osobama? Onda vam čestitam! Čestitam vam vaskrslog Hrista koji je ustao iz mrtvila i čestitam vam snagu koja je odvalila kamen folklora i običaja iza koga mrtvi mirno trule i ne znaju da postoji stvaran život!

Otuđenje od vaskrslog Hrista i otuđenje Njegovom vaskrslom životu nije nešto sa čime bi se iko rado suočio i pogledao u lice toj činjenici sopstvene nevere. Otuđenje je prisutno svugde gde god je prisutan idol kao lažni bog (vidi dela E. Fromma). U ovom kontekstu se od praznika Isusovog vaskrsnuća ostvarilo srozavanje do jednog fragmenta kulta obožavanja nacije ili denominacije. A pošto svaki kult ima i svoju kulturu (ona je proizvod samog kulta!) deluje nekulturno izaći iz okvira forme koju je kult nametnuo.

U stvari, ako malo bolje pogledamo činjenicu Hristovog izlaska iz groba, u kontekstu ljudske kulture, to je vrlo nekulturan akt. Iz groba se ne izlazi. Sama pomisao na to je neprihvatljiva i uvredljiva. I mnogi koji su čuli za Isusovu nameru da ustane iz groba bili su uvređeni do te mere, da su čak pokušali da to spreče i postavili stražu oko Njegovog groba. Da ne bi morali da obrade činjenicu vaskrsenja, smislili su laž da su Njegovi učenici smislili laž i poverovali su u svoju laž - i bilo im je lakše. Koliko je sveštenicima u Jerusalimu bilo lakše da se umesto prihvatanja činjenice o Isusovom vaskrsenju bave širenjem sopstvene laži o tome, toliko je današnjem čoveku lakše da umesto revizije svog života u odnosu na Hristov život, upotrebi nejasnu glosu[1] uskršnjeg dana: Hristos voskrese!

_________________

[1] Nejasna reč koju treba protumačiti i objasniti u običnom, svakodnevnom životu.

^vrh


misaone refleksije

VREME UMIRANJA
- Janko Bako

Nekome pre a nekome malo kasnije,
vremenom svima postaje sve jasnije...
Bez puno suvišnog razmatranja,
pred nama je vreme umiranja.

Ako umrem pre Tebe, molim Te,
nemoj govoriti o meni:
da sam bio dobar čovek.
Verovatno ćeš naići na nekog,
ko će imati drugačije mišljenje o meni.
Možda će neko biti više zahvalan,
što sam napustio ovaj svet,
nego što sam na njemu i živeo...

Ako umrem pre Tebe, molim Te,
nemoj govoriti o meni:
da sam bio loš čovek.
Znam i sam, da sam mogao biti bolji!
Ipak, znaj, da sam dao sve od sebe.
Živeo sam najbolje što sam znao i umeo...

Ako umrem pre Tebe, nemoj ništa govoriti,
samo sklopi za trenutak svoje oči
i pomisli na mene...
Ako tada u svome srcu osetiš
prijatnu toplinu:
osmehni se i raduj se...
Ali, ako u svome srcu osetiš
neprijatnu gorčinu:
molim Te, oprosti mi...
Oprosti mi - ne zbog mene,
jer moji zemaljski dani su već izbrojani.
Oprosti mi - zbog sebe,
da Tvoji budući dani budu nasmejani.

Ako umrem pre Tebe
a nisi me poznavao - nisi me poznavala:
ne brini, i ja sam samom sebi
ponekad izgledao kao nepoznati stranac...

A možda Ti umreš pre mene...
Nikad se ne zna.
U svakom slučaju, želim Ti:
da ne živiš, čekajući smrt;
već da umireš, čekajući život večni...

EHO
- nepoznati autor

Jedan čovek i njegov sin su jednog dana šetali šumom u planini. Odjednom, dečak zape za neku granu i osetivši bol kriknu: "Ahh!" Iznenada, ču glas koji je dolazio sa planine: "Ahh!" Znatiželja ga obuze pa dreknu: "Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi beše: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti, pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" Dečak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"

"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!" Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas reče: "Predivan si!" Dečak je stajao iznenađen, ali još uvek ne shvatajući šta se dešava.

Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari 'život'. Život ti uvek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih dela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada pruži drugima razumevanje i poštovanje. Ako želiš da ljudi budu strpljivi sa tobom i da te poštuju, tada i ti budi strpljiv sa ljudima i poštuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvek vraća ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih dela."

DUHOVNI EHO - ZAKONITOST

"Ovo pak velim: koji s tvrđom seje, s tvrđom će i požnjeti; a koji blagoslov seje, blagoslov će i požnjeti." (2. Kor. 9:6) "Ne varajte se: Bog se ne da ružiti; jer šta čovek poseje ono će i požnjeti." (Gal. 6:7) "Sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima: jer je to zakon i proroci." (Mt. 7:12)

^vrh


Smešna strana

SOBA ZA TATU

U nedeljnoj školi mali Jovica redovno moli: "Bože, molim te, daj mom tati veću kuću..."

Učiteljica ovo primeti i iz znatiželje ga upita: "Jovice, da li tvoji roditelji imaju nekih problema sa kućom? Da li im je mala?"

"Ne učiteljice, samo tata ima problem." Odgovori dečak.

"Kako to misliš?", opet će učiteljica.

"Kod nas u kući svako ima svoju sobu, ja imam svoju, sestra ima svoju, samo tata nema. On mora da spava kod mame u sobi..."

TEŠKA KUŠNJA

Na okupljanju jedne biblijske kućne grupe bila je reč o kušnjama, i vođa grupe je zamolio da prisutni podele neka svoja iskustva. Jedna žena tako reče:

"Pre neki dan sam bila u tržnom centru i u jednom izlogu vidim predivnu haljinu. Nisam imala nameru da je kupim, jer je bila mnogo skupa. Ali sam bila znatiželjna da vidim kako mi stoji. Tako, ušla sam unutra samo da je probam. Kad sam je probala, prodavačica počne da me hvali kako mi lepo stoji, što me izazove da sebe gledam i ogledam u ogledalu dosta dugo i onda tačno osetim kako me đavo kuša i govori mi da u toj haljini izgledam prekrasno. No, ja mu odgovorim: 'Idi od mene sotono!' I on je stvarno krenuo da odlazi od mene, ali mi onda još dobaci: 'I od pozadi ti super stoji! Izgledaš kao da imaš 5 kg manje...' I to je bilo previše nisam se mogla više odupreti kušnji..."

^vrh


SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.

<(((><

:: w w w . s i o n t . n e t ::

| Magazin | Objavite svoj tekst | Download: PDF/HTML | E-mail lista |


Sionska Truba ne piše o virtuelnoj realnosti, već o duhovnoj stvarnosti.