Broj: 83 / 2014.
Jul - Avgust
SADRŽAJ OVOG BROJA:
* Potraga za karakterom - Derek Prince
* Nikome ništa ne budite dužni - Vlado Pšenko
* Hananska zemlja - Zoran Tornjanski
* Tajna pobedonosnog života u veri - C. S. Tubby
* Da li je evanđelje bilo bezuspešno? - Oswald J. Smith
* misaone refleksije
* Smešna strana
"Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i sve što je u meni sveto ime Njegovo. Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i ne zaboravljaj nijedno dobro što ti je učinio. On ti prašta sve grehe i isceljuje sve bolesti tvoje; Izbavlja od groba život tvoj, venčava te dobrotom i milošću; Ispunja dobrim želje tvoje, ponavlja se kao u orla mladost tvoja." (Psalam 103:1-5 RDK)
Ovde se David obraća svojoj duši. U stvari, on govori svojoj vlastitoj duši: "Ne budi lenj Davide, ne budi nezahvalan, ne zatvaraj se. Zahvali Bogu za sve što ti daje." I onda, nabraja redom šest specifičnih blagoslova zbog čega to treba da radi.
1) Gospod prašta sva tvoja bezakonja.
2) Gospod zaceljuje sve tvoje bolesti.
3) Gospod iskupljuje dušu tvoju od uništenja.
4) Gospod te kruniše sa dobrotom i milošću.
5) Gospod ispunjava tvoje želje, daje ti dobre stvari.
6) Gospod te podmlađuje - obnavlja tvoj organizam.
Dragi naši čitaoci,
ako razumemo ovih šest ne promenljivih blagoslova milosti Gospodnje koji su nam dostupni svakoga dana, onda ne možemo ni mi ostati ravnodušni. Znati ili samo umom verovati u to koliko je Bog dobar nije dovoljno, već da bi tu istinu prisvojili za svoju dušu, moramo to praktično iskazati, poput Davida: Ispovediti ustima svoju veru u takvog Gospoda.
Ne ispovedati svoju veru u blagoslove Gospodnje, je siguran dokaz da smo zaboravili a još gore sebe distancirali od Njegovih blagoslova. Jedan od načina da se dobrota Božja ne zaboravi jeste da se nje prisećamo i zahvaljujemo Bogu za sve specifične blagoslove, poput Davida. Ovakav stav će da probudi našu dušu i blagoslovi (razveseli) Gospoda, i mi ćemo uzeti aktivno učešće u Njegovim posebnim blagoslovima koje ima za nas.
Vaša, SIONSKA TRUBA.
^vrh
POTRAGA ZA KARAKTEROM
- Derek Prince
Kada razmišljamo o velikom gradu nalik Majamiju, na primer - rekli bismo da u njemu postoji mnogo različitih crkava. No, ja ne mislim da Bog to vidi na taj način. Verujem Bog vidi samo jednu crkvu. Uostalom, knjiga Otkrivenja govori da će Isus oženiti Crkvu - svoju nevestu - a ja ne verujem da je Isus mnogoženac. On će da oženi samo jednu crkvu. Dakle, mi možemo da razmišljamo o različitim crkvama, ali Bog vidi samo jednu i jedinu Crkvu. Kada je Pavle pisao svoje poslanice, on nije pisao Baptističkoj crkvi u Korintu, ili crkvi Reči života u Rimu, ili Evanđeoskoj crkvi u Efesu. On je uvek pisao jednoj crkvi u tom i tom gradu. Mi smo danas daleko od toga, ali ne verujem da je Bog ikada promenio svoj stav.
Dakle, verujem da je važno da vođe crkvenih zajednica unutar grada ili regiona znaju kako da se odnose jedni prema drugima. Vrlo je lako postati egocentričan - tj. razmišljati o "mojoj crkvi" i fokusirati se samo na nju. No, to nije biblijski stav. Mislim da bi trebalo da gledamo jedni na druge kao na saradnike, kao na one koji rade u istoj Crkvi.
Jedan od najvažnijih elemenata hrišćanskog karaktera otkriva se kroz pitanje koje trebamo postaviti sebi samima - koju ulogu igra krst u našem životu?
U Galatima 2:20 Pavle uspostavlja tu meru: "Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Hristos."
Pitam samoga sebe "da li je to istina i u mome životu?", jer to je jedina zaštita. U Galatima 5:24 Pavle kaže: "Oni koji pripadaju Hristu Isusu raspeli su telo sa njegovim strastima i požudama."
To je opis onih koji zaista pripadaju Hristu. Opis ne kaže da pripadaju ovoj ili onoj crkvenoj denominaciji, da su baptisti, prezbiterijanci, katolici i sl. Jedini znak onih koji su istinski pripadaju Hristu jeste da su razapeli svoje telo.
U Rimljanima 6:6, Pavle kaže "da je naš stari čovek raspet s njim." To je nešto što je Bog učinio. No, u Galatima 5:24, on kaže da je to nešto što vi treba da uradite. Morate sami da zabijete klinove u svoju telesnu prirodu. A raspeće je uvek bolno. Ne postoji bezbolno raspeće.
Božiji standard
Pošto smo uspostavili činjenicu da karakter dolazi samo kroz krst, pogledajmo opis karaktera koji Bog očekuje da vidi. Nalazi se u 15. Psalmu:
"Gospode! Ko može sedeti u senici Tvojoj? Ko može nastavati na svetoj gori Tvojoj? Ko hodi bez mane, tvori pravdu, i govori istinu iz srca svog; Ko ne opada jezikom svojim, ne čini drugom zlo, i ne ruži bližnjeg svog; Ko ne gleda onog koga je Bog odbacio, nego poštuje one koji se boje Gospoda; ko se kune bližnjemu pa ne poriče; Ko ne daje srebro svoje na dobit, i ne prima mito na pravoga. Ko ovako radi, neće posrnuti doveka."
Prvi stih je pitanje, a ostatak psalma daje odgovor na to pitanje. David navodi deset karakternih osobina traženih kod ljudi kojima će biti dozvoljeno da prebivaju na Božijoj svetoj gori. Dakle, da bi smo tamo bili, potreban nam je određeni karakter. Pogledajmo na opis osobe koja će živeti na Božjoj svetoj gori - imajući u vidu da ih proizvodi milost, milost koja je delotvorna.
1) Koji hodi bez mane. Njegovi postupci su ispravni u Božijim očima.
2) Onaj koji tvori pravdu. On pravdu ne samo propoveda - on je i čini, tj. živi. On "govori istinu u srcu svom." Ono šta izlazi iz njegovih usta je ono što se nalazi u njegovom srcu. On ne govori jedno ustima, a drugo u srcu.
3) Ko ne opada jezikom svojim. On ne govori protiv drugih njima iza leđa. Kaže se da mnogi hrišćanski službenici, koji su ranjeni, imaju rane upravo na leđima.
4) Ne čini drugom zlo. On je ljubazan i pravedan.
5) Ne ruži bližnjeg svog. Ako odete do njega i kažete mu nešto loše o njegovom prijatelju, on to neće slušati. Neće to prihvatiti, neće učestvovati u tome. Ovo je jedna od najvažnijih tačaka hrišćanske etike.
6) Ko ne gleda onog koga je Bog odbacio. On neće pokleknuti pred zlima. Osoba može biti veoma važna politički ili čak u crkvi, ali, ako je podlac, on je prezren od ovog čoveka.
7) Poštuje one koji se boje Gospoda. On tretira sa poštovanjem čak i one koji izgledaju nevažno.
8) Ko se kune bližnjemu pa ne poriče. Ako se na nešto obaveže, on ostaje pri tome, čak i ako se ispostavi da je to na njegovu štetu.
9) Ko ne daje srebro svoje na dobit. On ne naplaćuje kamatu onome ko je od njega pozajmio novac.
10) Ne prima mito na pravoga. Ne možete mu platiti da uradi nešto protiv nevinog čoveka.
Na kraju piše: "Ko ovako radi, neće posrnuti doveka". Ovakva osoba je nepokolebljiva. Kada bi sve starešine u Crkvi bile takve, u Crkvi ne bi bilo problema. Verujem da su ovo obeležja praktične hrišćanske etike. Ako bi praktikovali ovih deset karakteristika, mogli bi smo iskoreniti etičku krizu u crkvi.
Pogledajmo Kološanima 3:3-5, i udubimo se još više u ovu temu:
"Jer, umrli ste i vaš život je sa Hristom sakriven u Bogu. Kad se pojavi Hristos, vaš život, tada ćete se i vi s njim pojaviti u slavi. Umrtvite, dakle, svoje zemaljske udove: blud, nečistotu, strast, zlu požudu i pohlepu, koja je idolopoklonstvo."
Hrist je naš život. To je život koji ne može biti uništen. Ne može se ugasiti. Nepobediv je i nastaviće se zauvek. Pavle je dodao: "Umrtvite, dakle, svoje zemaljske udove..." Drugim rečima, morate ih držati mrtvim. To nije samo jedno iskustvo, već život kontinuirane discipline.
"Ako, dakle, imate neko ohrabrenje u Hristu, neku utehu ljubavi, ako imate neko zajedništvo u Duhu, neku nežnost i samilost, onda upotpunite moju radost: budite složni, negujte istu ljubav, budite jednodušni, mislima usmereni na jedno. Ništa ne činite iz častoljublja ili sujete, nego u poniznosti jedan drugoga smatrajte većim od sebe. Ne starajte se samo svako za svoje, nego svako i za ono što se tiče drugih." (Filipljanima 2:1-4)
Ovde, u Filipljanima, Pavle opisuje kakav naš stav treba da bude ukoliko želimo da održimo jedinstvo u Telu Hristovom. On koristi nekoliko različitih reči, ali postoji jedna reč koja sve pokriva: poniznost. To je ključ za jedinstvo. Priče 13:10, kažu: "Od oholosti biva samo svađa". Dakle, logično je da ono što je suprotno oholosti - poniznost - bude rešenje spora.
Biblija nam nikad ne kaže da će nas Bog učiniti poniznim. Biblija nam uvek govori da se mi moramo poniziti. To nije nešto što će Bog učiniti za nas. To je nešto što moramo mi učiniti sami za sebe. Pavle je takođe rekao da ne dozvolimo da se išta uradi kroz sebične ambicije. Po mom mišljenju, sebična ambicija je najveći pojedinačni problem u Crkvi.
Imam prijatelja koji je urednik jednog verskog magazina u Sjedinjenim Državama. Pre nekoliko godina, rekao sam mu: "Mnogi od članaka u vašem časopisu su dobri. No, nakon što pročitam i te brojne reklame osećam da mi je potrebno kupanje, jer je sve to samo-promocija."
Lično je
Hrišćanstvo se prevashodno ogleda u ispravnim odnosima, a ne ispravnoj doktrini. Evanđelje nije skup pravila. Ono nije deklaracija o Bogu. Ono ne dolazi kroz posedovanje sveg znanja o Bogu. Svrha Evanđelja je ispravan odnos sa Bogom. Bilo koje propovedanje Evanđelja koje ovo nema za posledicu je prazna reč. U Mateju 18:15-17, Isus govori o tome kako održati pravilne odnose sa drugima.
"Ako tvoj brat zgreši protiv tebe, idi i nasamo ga prekori. Ako te posluša, ponovo si stekao brata. A ako te ne posluša, povedi sa sobom još jednoga ili dvojicu, da se svaka stvar utvrdi na osnovu svedočenja dvojice ili trojice svedoka. Ako ni njih ne posluša, obavesti crkvu. Pa ako ni crkvu ne posluša, odnosi se prema njemu kao prema paganinu ili cariniku."
Postoje, dakle, tri koraka. Idi bratu nasamo. Ako sami rešite situaciju, onda ne morate ići dalje. No, ako je ne možete rešiti, onda uzmite dva ili tri svedoka, tako da postoji pouzdan zapis o tome šta je rekao. Ako ni to ne rešava situaciju, odvedite ga pred celu crkvu. Šta god crkva kaže, to će morati da se uradi. Ako on ne želi da posluša crkvu, onda ga nemoj više tretirati kao brata u veri. On je izgubio pravo da se zove vernik.
To čini crkvu veoma važnom, autoritativnom i uticajnom. Često se pitam da li su neke crkve uopšte u stanju da tako nešto učine zbog loše etičke prakse, zbog tolerisanja greha u svoj sredini. No, Isus nastavlja u stihovima 19 i 20:
"A kažem vam i ovo: što god dvojica od vas ovde na zemlji složno zamole, moj nebeski Otac će im to dati. Jer, gde su dvojica ili trojica okupljena u moje ime, onde sam ja među njima."
U grčkom, reč "složno" je muzički termin. Od nje smo dobili reč "simfonija". Ona govori o harmoniji. Isus u suštini kaže: "Ako dvoje dok mole uspeju da harmonizuju svoje zahteve, to će im biti i dato od Boga."
Ja nisam muzičar, ali ja znam da ne biti u harmoniji je veoma bolno iskustvo za uši. Video sam mnoge hrišćanske odnose koji nisu nimalo u harmoniji. Mislim da Bog na nebesima sebi zapuši uši, da ne sluša to.
Možda ste primetili da sam preskočio 18. Stih. Pogledajmo sada i njega: "Istinu vam kažem: što god svežete na zemlji, biće svezano na nebu. I što god razrešite na zemlji, biće razrešeno na nebu."
To je tako ogroman autoritet! Na izvestan način, autoritet neba dat je nama kao vernicima. No, primetite, mi smo ti koji to treba da urade. Često sam čuo hrišćane da mole za Boga da nešto sveže ili razreši. No, to nije ono što Biblija govori. Bog kaže: "Što god svežete u Moje ime." Na nam je da imamo veru i hrabrost da to i uradimo. Tada, kada smo nešto svezali na zemlji, to je postaje svezano i na nebesima.
Video sam tokom godina mnoge hrišćanske služitelje koji su vrlo nesigurni, jer je njihovo pouzdanje vezano za lični uspeh i na to kako ih ljudi gledaju. Ja imam drugačiji pogled na život uopšte. Za mene, uspeh je da zadovoljim svoga Oca - Boga. Tako je moje pouzdanje znati da sam voljen od mog Oca. Verujem da je to ono što Evanđelje treba da proizvede. Kad bi svaki pastir u gradu imao za svoj primarni motiv da zadovolji Oca, ne bi bilo rivalstva. Ne bi bilo konkurencije.
Verujem da je to način na koji Bog želi da živimo. Verujem da je to odgovor na pitanje moralnog pada unutar crkava. Ako je naš odnos sa Ocem ispravan, svi drugi odnosi će sami po sebi doći na svoje mesto.
Sa engleskog preveo: Aleksandar Jovanović.
^vrh
NIKOME NIŠTA NE BUDITE DUŽNI
- Vlado Pšenko
Da li ste čuli o onoj zgodi kada je komšija došao posuditi novac? Nije mi poznato ko se dosetio ove priče, no, dobro me je nasmijala i poučila. Ispričaću je onako kako sam je ja čuo.
Došao komšija komšiji, pokucao na vrata, ušao, pozdravio i upitao domaćina: "Moj dobri komšija, u nevolji sam. Možeš li mi posuditi sto evra? Za osam dana vraćam." Komšija je pogledao komšiju i mirno odgovorio: "Naravno, komšija. Nema problema. Eto, idi ti sam u onu sobu, i u onoj debeloj knjizi na stolu, naći ćeš sto evra!" Srećan i radostan, brzim korakom, komšija je uleteo u sobu, prelistao knjigu i - našao sto evra, i odmah je otrčao kući a svom komšiji se zahvalio rečima: "Komšija, ovo ti neću zaboraviti. Hvala ti! Vratiću ti kao što sam i rekao - za osam dana." I tako, tih osam dana brzo prođe, a posle i mesec dana komšiji još uvek ni traga ni glasa. Tek nakon tri meseca, evo ti komšije ponovno na vratima. Nije stigao ni pozdraviti, odmah je prešao na stvar: "Dobri moj komšija, nisam ja zaboravio na svoj dug. Sve što si mi dao, dobićeš natrag za osam dana. Nego, ponovno sam u teškoj nevolji: posudi mi još sto evra, pa za osam dana sve ti vraćam odjednom!" Domaćin je pogledao komšiju i mirno mu odgovorio: "Sve je u redu, komšija. Idi ti ponovno u onu sobu i potraži novac u knjizi." Komšija je dotrčao do knjige, i počeo ju je žurno prelistavati malo nalevo, malo na desno. Nakon nekog vremena, uzviknuo je u čudu: "Komšija, pa u knjizi nema nikakvog novca!" Na to mu je domaćin mirno odgovorio: "Pa bilo bi, dragi susede, da si na vreme vratio onih sto evra!"
Kad sam čuo ovu priču, najpre sam se nasmejao a onda se počeo pitati jesam li vratio sve svoje dugove. Jesam li nekome ostao dužan? U vezi duga, u Bibliji sam našao misao vodilju. Izrekao ju je apostol Pavle, pisac mnogobrojnih novozavetnih poslanica. Ovaj je veliki Božji sluga, dao važnu opomenu članovima crkve u Rimu. "Ne budite nikome ništa dužni," - pisao je Pavao u poslanici Rimljanima - "osim da ljubite jedan drugoga..." (Rim. 13:8 DS). Verujem da životna iskustva govore u prilog tome. Svaki dug dolazi na naplatu. Možda kažeš: "Morao sam posuditi novac. Sinu je trebao auto, kćerki je trebala nova haljina."
Međutim, nije samo novac u pitanju. Postoji dug, koji se tiče i naših među ljudskih odnosa. Nismo samo dužnici ako smo pozajmili novac pa ga na vreme nismo vratili! Veruj mi, postajemo dužnici ako smo nečiju dušu ranili, nekome naneli nepravdu, ili ga osudili bez pravog razloga. Ako smo dužnici u tome smislu, kad tad moraćemo položiti račun i suočiti se s posledicama. Kao primer, želim navesti jedan biblijski događaj. U Prvoj Mojsijevoj, u 25. poglavlju, govori se o rođenju blizanaca. Isakova žena Reveka, nakon što dugo vremena nije mogla dobiti dete, napokon je rodila. Biblija to ovako opisuje: "I kad dođe vreme da rodi, a to blizanci u utrobi njenoj. I prvi izađe crven, sav kao runo rutav, i nadeše mu ime Isav. A posle izađe brat mu, držeći rukom za petu Isava; i nadeše mu ime Jakov. A beše Isaku šezdeset godina, kad ih rodi Reveka." (1. Moj. 25:24-26 RDK) Budući da je Ezav izišao prvi iz majčine utrobe, bio je Isakov i Revekin prvorođenac. U ono vreme, biti sin prvorođenac značilo je imati u budućnosti značajne povlastice i ovlaštenja. Prvorođenac bi nasledio dvostruki deo imovine i postajao poglavar porodice. Isav je sva ta prava - kao prvorođenac - imao. I izgubio.
Njegov je brat Jakov najpre iskoristio Isavovu silnu glad, da otkupi pravo prvorodstva od njega. Iscrpljenome i nasmrt gladnome Isavu ponudio je jelo u zamenu za sva prava, koja je ovaj kao prvorođenac imao. Isav je pristao. No, još se teži slučaj zloupotrebe dogodio na samrti njihovog oca Isaka. Pred smrt, ostareli i već skoro slepi otac, pozvao je sina Isava da ga blagoslovi i time ga učini svojim naslednikom. Verovalo se da je izrečeni očev blagoslov vrlo delotvoran. Izgovoren na samrtničkoj postelji postajao je i zakonski obvezatan za ljude onog vremena. No, šta se dogodilo? Na nagovor majke Reveke, čiji je ljubimac bio, Jakov se prerušio u svog brata Isava i primio očev blagoslov - na prevaru. Bez obzira što se radilo o prevari, time je zadobio sva prava, koja iz toga proističu. Međutim, to što je iskoristio bratovljeve slabosti za svoje dobitke i što je prevarom primio očev blagoslov, nije Jakovu donelo nikakvo dobro. Isav je nasmrt zamrzio brata, čitamo u Bibliji: "I Isav omrze ljuto na Jakova radi blagoslova, kojim ga blagoslovi otac, i govoraše u srcu svom: Blizu su žalosni dani oca mog, tada ću ubiti Jakova brata svog." (1. Moj. 27:41 RDK)
Zbog toga je Jakov pobegao od Isava u vrlo udaljeno područje. Tamo je ostao čak dvadeset godina, živeći kod svog rođaka Lavana i čuvajući njegova stada. Doživeo je da ga Lavan vara i uskraćuje mu platu. Pa ipak, Jakovljevo se srce u tih dvadeset godina menjalo: sve je dublje osećao Božje delovanje u svakodnevnim životnim okolnostima. No, prevare iz mladosti bile su poput duga, koji mu nije dao mira. Nakon dvadeset godina izbeglištva i teškog života, odlučio je, uz Božje podsticaje, poći natrag u očev zavičaj. Susret sa svojim bratom Isavom tako je postao neizbežan. Sa svoje dve žene, decom, slugama i stadima približavao se području gde je živeo njegov brat.
U Jakovljevu je srcu bilo puno strepnje i straha da će ga Isav ubiti iz osvete. Srce mu je bilo opterećeno. Njegovu je bojazan produbila i vest da mu je brat Isav krenuo u susret s četiri stotine ljudi. Jakov se strašno uplašio i pobojao za sebe i živote svojih saputnika. Vapio je Bogu za izbavljenje, slao je ispred sebe sluge s darovima za Isava, ne bi li ga odobrovoljio, a u isto se vreme pripremao i za mogući sukob. Možda mu je kroz glavu prolazila misao poput ove: "Evo, došlo je vreme da platim dug iz mladosti." Biblija nas izveštava o tom sudbonosnom trenutku: "Jakov podigavši oči svoje pogleda" - piše na samome početku 33. poglavlja - "a to Isav ide, i četiri stotine ljudi s njim" (1. Moj. 33:1 RDK) Klanjajući se do zemlje u znak pozdrava, Jakov je prišao Isavu. A Isav? "A Isav pritrča preda nj i zagrli ga i pade mu oko vrata i celiva ga" (1. Moj. 33:4 RDK) Umesto krvavog obračuna, dogodio se dirljiv i radostan rasplet.
Jakov je prevarom hteo doći do vlasti i povlastica. Na taj je način - ja bih to tako rekao - načinio veliki dug u mladosti prema svome bratu Isavu. Dvadeset je godina odlagao platiti račun i suočiti se s bratom. No, nakon dvadeset godina, teret ovakvog duga pritiskao je Jakova i on je pošao natrag k bratu. U međuvremenu, Bog je platio Jakovljev dug. I to na taj način što je radio jednako - kako u srcu Jakovljevom, tako i u srcu njegovog brata Isava. Upravo onako kako piše u biblijskoj knjizi Izreka: "Kad su čiji putevi mili Gospodu, miri s njim i neprijatelje njegove." (Pri. 16:7 RDK) Jakovljevo je srce nakon dvadeset godina postalo krotko i ponizno. Svoja stada, koja je s mukom stekao, bio je spreman darovati bratu. Dvadeset godina pre ovog značajnog susreta, Isav je mrzio Jakova i pretio da će ga ubiti! A sad je, videvši brata, od radosti mu potrčao u susret.
Biblija također govori da je Bog platio dug, koji je čovek grešnim životom napravio. Dug je bio tako velik, da ga je samo Bog mogao platiti - i to smrću svoga Sina na krstu. Apostol Pavle to u poslanici Kološanima ovako opisuje: "I vas koji ste zbog prestupa... bili mrtvi, i vas je s njim oživio, oprostivši nam sve prestupe. On je izbrisao obveznicu protiv nas, koja nas je svojim zapovestima optuživala, i uništio ju je, prikovavši je na krst." (Kol. 2:13-14 DS)
Tvoj i moj dug platio je Isus Hrist. Na nama je da to Božje delo milosrđa prema čoveku prihvatimo ili odbijemo. Stoga naš Stvoritelj, upućuje nam iste podsticaje, kao i Jakovu: nemoj bežati, suoči sa svojim "Isavom". Vrati se na mesto sučeljavanja. No, s onim novim Jakovljevim srcem: krotkim i poniznim, koje vapi Bogu i koje je spremno svega se odreći iz ljubavi. Bog će ti biti u pomoći. I ne zaboravi: nikome ne budi dužan osim da ljubiš bližnjega.
Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr
^vrh
HANANSKA ZEMLJA
- Zoran Tornjanski
Da li se sećate kakva ste osoba bili pre nego što ste se obratili? Nekima od vas se to desilo davno, pa su možda malo i zaboravili, neki se tačno sećaju svega. Kod nekih se to dogodilo posle nekog vremena, dok je kod nekih došlo naglo. U svakom slučaju, važno je da su se desile promene u našim životima, a kod onih kod kojih nije bilo baš nikakvih promena, trebalo bi da se preispitaju da li su zaista učinili istinsko obraćenje?
Među obraćenim hrišćanima je uvek bilo, a verujem da je tako i danas, svakakvih ljudi. Neki od nas su bili lopovi, narkomani, alkoholičari, neki čak i ubice. Da ne nastavljam listu, ima još dosta kategorija ljudi, ali čak i među ljudima koji nisu pripadali ovim "strašnim" grupama, među moralnim i potpuno normalnim ljudima, bilo je oholih, nadmenih, lažova, licemera... Neću ni u ovom slučaju nabrojati sve, ali mislim da je poenta da smo svi pred Bogom bili isti, jer realno, sve su ovo jako ružne osobine, tako da ne postoje dve, već smo svi bili jedna grupa ljudi, zvali smo se GREŠNICI!
"Kao što je napisano: Nema pravednog čoveka, nema nijednoga. Nema nikog ko je razuman, nema nikog ko traži Boga. Svi su zastranili, svi su oni bezvredni, nema nikoga ko čini dobro, nema nijednog." (Rimljanima 3:10-12)
Naslov ove teme je Hananska zemlja, a ima veze sa ovim uvodom, jer one bitke koje je vodio Izraelski narod na čelu sa Isusom Navinom, za osvajanje Hananske zemlje, su iste bitke koje vodimo mi protiv greha u nama, samo u duhovnom smislu i na čelu sa jednim drugim Isusom. Dozvolite mi da obrazložim.
Hananska zemlja
Ovo je bila zemlja, u kojoj su živeli veliki i moćni narodi. Sam Bog je ovu zemlju nazivao "zemlja u kojoj teče med i mleko": "Zato sam sišao da ih izbavim iz ruku Egipćana i da ih izvedem iz te zemlje, u zemlju u kojoj teče med i mleko, tamo gde žive Hananci, Heteji, Amoreji, Ferezeji, Jeveji i Jevuseji." (2. Mojsijeva 3:8 ) Zemlja je bila dobra, kvalitetna za život, imala je veliki potencijal, ali je bila nastanjena od bezbožnog naroda, naroda koji je obožavao razne bogove i upražnjavao strašan okultizam.
Bog je mogao sve da ih uništi zajedno sa zemljom, ali je Njemu zemlja bila važna, i naumio je da u nju nastani svoj narod Izrael. Njegova zamisao je bila, da svoj narod uvede u ovu zemlju, da im On da pobedu nad hananskim narodom i da potpuno istrebi svakog hananca, uključujući žene i decu. Prvo mesto na koje je trebalo da se udari je bio sam centar idolopoklonstva, grad Jerihon, koji je bio utvrđen tako da nijedna vojska, tog vremena, nije imala šanse da ga osvoji.
Deluje malo okrutno da je Bog želeo da se ovi ljudi potpuno istrebe, i to je jak argument mnogima da se ne radi o istom Bogu kada govorimo o Starom i Novom zavetu. U Novom zavetu sa druge strane, imamo milost i ljubav koje su nam date preko Isusa, koji je potpuno prikazao Božiji karakter, i koji je za sebe rekao da je on "Ja jesam", odnosno da je on onaj Bog koji je bio i u Starom zavetu (2. Mojsijeva 2:13-14). Otkud onda tolika razlika u karakteru? Ponoviću još jednom, Isus je oslikao Božiji, odnosno Očev karakter, što znači da je on pun milosti i ljubavi, i da je svakom čoveku ponudio spasenje. To je isto bilo i u Starom zavetu, ali kada govorimo o narodima kao što su Hananci, Amoreji, Amaličani, Filisteji itd. to je onda potpuno druga priča, onda vidimo samo Božiji gnev. Mislim da je to potpuno druga i veoma široka tema u koju ne bih ulazio sada.
Setimo se i priče u 1. Mojsijeva 9:20-25 kad je Noje prokleo svog unuka Hanana i to iz nama nepoznatih razloga, od kog su kasnije nastali svi ovi narodi. Mi u stvari ne možemo da zamislimo šta se odvijalo u toj zemlji, i kako su ti narodi živeli, ali znamo da je kasnije kad je Izrael pao u idolopoklonstvo, kada su počeli upražnjavati okultizam, da žrtvuju svoju decu, i još puno gadosti... Gospod ih je opominjao da ne rade stvari koje su radili narodi koji su živeli u zemlji pre njih, što znači da je Hananski narod činio takvo zlo i da su zbog toga morali biti istrebljeni sa zemlje. No, i pored svega toga, Gospod ih nije odmah uništio, već je bio strpljiv sa njima, i dao im je dosta godina života, što možemo pročitati u 1. Mojsijeva 15:13-16: "Tada Bog reče Avramu: ,'Znaj da će tvoji potomci sigurno biti stranci u tuđoj zemlji, i moraće da služe drugima, a oni će ih tlačiti četristo godina. A ja ću suditi narodu kome će oni služiti, a zatim će izaći s velikim blagom... A oni će se u četvrtom naraštaju vratiti ovamo, jer prestupi Amoreja još nisu prevršili meru.'"
Zamislite kakvo strpljenje, dozvolio je da žive četiri generacije naroda koji su se otvoreno protivili Bogu i prkosili mu. Ovo je samo moje mišljenje, neka svako istraži za sebe. Da li se pitate otkud ovi narodi baš na ovom mestu, od tolike planete? To je naravno bio sotonin plan da spreči Izraela da uđe u ovu zemlju, jer je čuo Gospoda kako obećava Avramu, Isaku i Jakovu da će njihovom potomstvu dati ovu zemlju u nasledstvo. Sotoni to nije odgovaralo, jer je još ranije, tačnije u Edenskom vrtu čuo da će od ženinog semena doći onaj koji će mu smrskati glavu. Sve što je dalje radio je da je pratio Božije aktivnosti i proučavao odakle će doći Mesija.
Naravno, kada je shvatio da treba da dođe iz izraelskog naroda, morao je da to spreči, postavivši vojsku nadljudi koji će im se isprečiti na putu. Izraelci sami nikada ne bi mogli da im se suprotstave, ali njih je vodio Gospod nad vojskama. Dobro je poznavati ovu pozadinu, jer tada možemo da razumemo u kakvom se mi stanju nalazimo. Mi smo (bili) hananska zemlja! Puni smo idolopoklonstva, bezbožni smo, na ovaj ili onaj način smo povezani sa okultizmom. Zaslužujemo potpunu kaznu od Boga, da nam uništi i dušu i telo, ali ipak smo mu jako važni. On želi da živi u nama. Sotona je godinama radio u nama, množeći mnoge hanance u našim srcima, koji bi nekako mogli da spreče Božije svetlo i Njegovu ljubav da dopre u nas. Bilo kakva borba u našim ličnim nastojanjima, protiv te vojske u nama, je osuđena na propast.
Međutim, Bog šalje svog kneza Gospodnje vojske da udari pravo u centar našeg grešnog života, u naše srce (Jerihon), rušeći ogromne i teške zidove oko njega, i onda polako korak po korak, napredujući grad po grad, osvaja naše celo biće, sve dok potpuno ne istrebi i poslednjeg hananca u nama. Našim obraćenjem nije sve završeno, naprotiv, tad tek počinje! Jerihon je srušen, zidovi oko našeg srca su pali, ogromni i teški gresi i stare navike su otpale, ali ipak postoji još puno "manjih" gradova, odnosno mesta u nama gde su se sakrili neki gresi i neke navike, utvrde... Ko je srušio Jerihon? Nismo mi, nego Bog. Isto tako treba da nastavimo i dalje, sa Gospodom na čelu.
U svojoj ličnoj borbi sa grehom i starim lošim navikama, ponekada se jako obeshrabrim. Onda počnem da razmišljam negativno, kako nikada neću moći da odbacim i pobedim neke grehe, jer su suviše veliki i snažni. Jednom sam bio jako obeshrabren, i onda mi je Gospod govorio preko stihova, za koje se nadam da će biti na ohrabrenje svakom ko je u sličnim problemima, i ko je mnogo zabrinut zbog toga:
"Ako bi u svom srcu rekao: 'Ovi narodi su preveliki za mene. Kako ću ih oterati?' Ne boj ih se. Seti se šta je Gospod, tvoj Bog, učinio faraonu i celom Egiptu, seti se velikih kušnji koje si video svojim očima, znakova, čuda, snažne ruke i podignute mišice kojom te je izveo Gospod, tvoj Bog. Tako će Gospod, tvoj Bog, učini svim narodima kojih se bojiš." (5. Mojsijeva 7:17-19)
Ovo je direktna Reč svakom bratu i sestri, koje se godinama neuspešno bore sa svojim gresima i starim navikama: Bog će vam dati pobedu, ako se držite Njega i verujete mu, i ako mrzite na greh, i svim srcem želite da ga se oslobodite. Gospod kaže: ako sam uništio faraona i izveo vas iz Egipta, odnosno, ako je uništio u vama one jake sile koje su vas vezivale i držale u ropstvu pre vašeg obraćenja, ako vas je duhovno oživeo iz mrtvila u kome ste se nalazili, od robovanja đavolu, onda će sasvim sigurno uništiti i sve one džinovske narode i jaka utvrđenja pred vama, odnosno, sve vaše grehe i stare navike koje vas vezuju, i daće vam mir, radost i blagoslov u zemlji meda i mleka.
Da se vratimo na Izrael, narod kome je Bog dao ova obećanja. Šta se desilo sa njima? Oni su ušli u hanansku zemlju, ratovali, osvojili je, podelili je žrebom, i nastanili se u njoj. I onda su se umorili od borbe i nisu poslušali Božiju zapovest, da potpuno unište sve narode u toj zemlji. Čitamo:
"Jefremovim sinovima pripali su i neki gradovi van njihovog područja koji su se nalazili unutar nasledstva Manasijinih sinova, svi takvi gradovi sa njihovim okolnim mestima. Ali oni nisu oterali Hanance koji su živeli u Gezeru." (Isus Navin 16:9-10)
"Ali Manasijini sinovi nisu mogli da osvoje te gradove, tako da su Hananci ostali da žive u toj zemlji." (Isus Navin 17:12)
Nisu poslušali Gospoda. Na kraju se sa njima desilo to, da su se predali idolopoklonstvu, krenuli su da obožavaju i da se klanjaju bogovima tih naroda koje su trebali da istrebe, odbacili su svoga Boga, i svako je činio ono što je dobro u njihovim očima. Posle svega toga se nisu pokajali i Gospod ih je kaznio tako što je pustio Asirce da ih osvoje i odvedu u ropstvo iz koga se nikada nisu vratili.
Ne smemo praviti kompromis sa gresima. Moramo ih sve ukloniti, ali uz pomoć Božiju. Svaki kompromis sa nekim grehom se može jednog dana okrenuti protiv nas i ponovo nas odvesti u ropstvo. Neki greh nam može reći, kao što su komšije Hananci rekli Izraelcima: nemoj me uništiti molim te, ja ću ti biti sluga! Mi to prihvatimo, i taj sluga se jednog dana pobuni, okrene protiv nas, i uništi nas. Čujemo sa svih strana o poznatim hrišćanima, pastorima, propovednicima, koji su posle dugo godina hoda sa Bogom i svetog života, na kraju pali u strašne grehe, i njihovi životi, životi njihovih porodica, njihove službe su bile uništene. Zašto? Jer su poštedeli živote Hanancima u svojim životima, i oni su se posle dugo godina robovanja, pobunili i uništili im živote.
Mi smo u ratu, u kome se borimo za zemlju koja treba da bude naša. Sledeći stihovi govore o tome, protiv koga se mi borimo, i na koji način:
"Na kraju, jačajte u Gospodu i u njegovoj silnoj moći. Obucite svu Božju ratnu opremu da bi ste mogli da se oduprete Đavolovim spletkama. Jer se ne borimo protiv krvi i tela, nego protiv poglavarstava, protiv vlasti, protiv svetskih vladara ove tame, protiv zlih duhovnih sila na nebesima. Zato uzmite svu Božju ratnu opremu, da bi ste mogli da se oduprete u zli dan i da ostanete postojani nakon što učinite sve što je potrebno. Dakle, budite postojani. Opašite bedra istinom, na grudi stavite oklop pravednosti, i obujte noge spremnošću da propovedate dobru vest mira. Iznad svega, uzmite veliki štit vere, kojim ćete moći da ugasite sve goruće strele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest, Božju reč." (Efescima 6:10-17)
Kada sve ovo stavite na sebe, krenite u boj za vašu zemlju, i uništite svakog Hananca koji vam se nađe na putu, odnosno, svaki greh i lošu naviku. Ne pravite kompromise sa njima, da bi ste mogli potpuno da uživate u zemlji u kojoj teče med i mleko, u miru sa vašim Bogom Ocem i Gospodom Isusom Hristom.
^vrh
TAJNA POBEDONOSNOG ŽIVOTA U VERI
- C. S. Tubby
Hrišćanin se doživotno nalazi u školi Svetog Duha, u kojoj mora puno toga naučiti. Neke lekcije su teže od drugih, ali skoro uvek je tako da su najteže lekcije i one najvažnije. Jedna od lekcija koja nije laka i većina Božje dece je izbegava naučiti, jeste lekcija zahvaljivanja Bogu za sve. Međutim, ako njime ovladamo možemo biti sigurni da će ona u našem životu doneti mnoge blagoslove.
U poslanici Efescima 5,20, čitamo: "Zahvaljujte svagda za sve Bogu!"
Lako je slaviti Gospoda i zahvaljivati mu za ugodne i lepe stvari u životu: Za uslišane molitve, za zbrinutost naših telesnih potreba, za osvežavajuće blagoslove koji kao prolećna kiša padaju na našu dušu, za slavne doživljaje u Duhu i za dnevne dokaze Božje dobrote i ljubavi. Međutim, sasvim je drukčije slaviti Gospoda u iskušenjima, bolestima, gubicima, udarcima i svemu onom što nam se po prirodi ne dopada. Ipak, gore navedeno mesto iz Pisma uključuje sve te stvari.
Jedno drugo mesto u Bibliji jasno nam pokazuje da "onima koji ljube Boga sve ide na dobro" (Rim. 8,28). No, ako je stvarno tako da se sve u našem životu događa pod mudrim upravljanjem našeg Gospoda, tako da nam se dešava samo ono što je dobro i korisno za nas, onda bi za nas zahvaljivanje u svako vreme i za sve trebalo postati sasvim prirodna stvar.
Dok sam jednom boravio u nekom gradu i propovedao u tamošnjoj crkvi. Duh Gospodnji me tako vodio da sam te večeri propovedao iz stiha: "Zahvaljujte svagda za sve Bogu." Na službi je bila prisutna žena koja je već duže vremena patila od strašnih bolova u očima. Nosila je najjače naočare koje postoje, a i pored toga bila je u stanju čitati svega pet minuta, i to vreme je koristila za čitanje Biblije. Posle pet minuta čitanja morala je stati, zato što su je oči tako bolele da je mislila da će joj izgoreti. Svi propovednici koji su prolazili kroz tu zajednicu i služili, molili su se za nju, ali bez vidnog uspeha. I ja sam se, takođe, molio za nju, bez da je nastalo ozdravljenje.
Jednog jutra za vreme molitve setila se moje propovedi o snazi slavljenja. Tamo gde je klečala odmah je rekla: "Gospode, hvala ti za sve što sam pretrpela na mojim očima. Zahvalna sam ti za sve bolove koje mi je prouzrokovala moja bolest." Dok je tako molila sila Božja se izlila na nju i istog trenutka bila je ozdravljena od teške i mukotrpne bolesti. Ono što nije mogla postići molitvom uspelo je praktičnim primenjivanjem Božje reči: "Zahvaljujte svagda za sve Bogu." Sledeće večeri sestra M. je bila bez naočara u zajednici. Od tog vremena bila je u stanju čitati satima najsitnija slova bez bolova i poteškoća. Tako je kroz zahvaljivanje i slavljenje nastupilo njeno potpuno ozdravljenje.
Jedna druga sestra, mučila se zbog žučnog kamena. Čula je moju propoved o snazi slavljenja i skoro da nije mogla dočekati poziv da izađe napred da se za nju molimo. Kod propovedaonice je odmah počela slaviti Gospoda zbog njenog teškog stanja i na slavu Božju je bila istog časa ozdravljena od njenog žučnog kamena. Blagoslov za njeno slavljenje je bilo trenutno i trajno isceljenje.
Ponekad nam izgleda tako da je slavljenje uspešno tamo gde je molitva zakazala. To je verovatno zbog toga jer slavljenje je najveći izraz vere, nekog pojedinca, i kao takav pokreće srce Božje. On se tada oseća obaveznim da poštuje takvu veru.
Slavljenje nije zamena molitvi, nego mnogo više, njena moćna podrška. U Psalmima nam je dato merilo za odnos između molitve i slavljenja. "Večerom i jutrom i u podne tužim i uzdišem, i čuće glas moj." (Ps. 55,17 RDK) David ovim rečima priznaje da tri puta na dan moli. Mnogi hrišćani misle da je dovoljno ako mole jednom na dan. Zatim u Psalmu 119,164 se kaže: "Sedam puta na dan hvalim Te za sudove pravde Tvoje."
Ovde imamo božanski odnos između molitve i slavljenja: Slavljenje je više nego udvostručeno. Zar nije većina od nas ovo ustvari obratno praktikovala i dvostruko više molila nego slavila i obožavala? Kad sam nedavno bio na kolenima u molitvi izgledalo mi je kao da mi je Gospod hteo reći: "Kad bi me moj narod više slavio, imao bi manje razloga da me za štošta moli." Mislim da bi ovo bilo dobro načelo za nas. Ako bi ga više slavili, Bog bi mogao delovati na takav način da bi izašao u susret našim potrebama i pre nego što bi ga mi za štošta molili.
Neki vernici iznova i iznova mole za određene stvari bez da dožive uslišenje. Na kraju budu obeshrabreni zato što ne poseduju više vere ili počinju da misle da Bogu nisu važni. Ako se nalaziš u takvom stanju, onda zahvali Bogu da postoji još jedan put. Počni slaviti Gospoda zbog tvoje neugodne situacije iz koje bi rado izašao. Slavi ga i veličaj upravo zbog stvari koje te pritiskaju i muče i čekaj na Gospoda i na njegov divan zahvat, i on će učiniti preokret na neočekivani način kojem ćeš se diviti.
Jedna misionarka koja je radila u Kini teško je obolela od boginja, strašne bolesti istočne Azije. Kad se približio kraj njenog života, Bog joj je u viziji pokazao veliku vagu kod koje su tasovi bili zamenjeni velikim korpama. Na jednoj od tih korpi stajala je reč "molitve", a na drugoj "zahvaljivanja". Ona je videla da je korpa sa "zahvaljivanjima" stajala gore, dok je korpa sa "molitvama" prevagnula na dole. Puno su se molili za ozdravljenje te sestre, ali se njeno stanje vidno pogoršavalo.
U tom teškom razdoblju bolesti ona je pozvala sve preostale misionare i pomoćnike misijske stanice k sebi. Kad su se sabrali u njenoj sobi ona je zamolila sve prisutne da slave i hvale Gospoda iz celog srca. Njeni prijatelji su mislili da govori u groznici i da se njen kraj približio. Pa ipak, svi su otpočeli da slave i veličaju Gospoda.
Sestra je ponovo imala viđenje i gledala je kako je korpa sa "zahvaljivanjima" išla polako na dole. Sada je glasno povikala: "Prijatelji, napunimo korpu zahvaljivanja do kraja!" Prisutni su nastavili slaviti i veličati Gospoda dok se vizija nije pojavila i po treći put. Kada je korpa sa zahvaljivanjima na vagi bila sasvim dole, sila Božja se spustila na tu sestru i doživela je trenutno i potpuno ozdravljenje od strašne bolesti.
Kratko nakon toga ona je ustala, obukla se, izašla na ulicu da bi pola sata propovedala bez ikakvih poteškoća. Zajedničko slavljenje i zahvaljivanje pokrenulo je Božju svemoć i Gospod je potpuno odstranio njenu telesnu nevolju.
Jov, koji je živeo pre mnogo vekova, verovatno je imao veliko otkrivenje ove istine. Kada je izgubio sve svoje sinove i kćeri, svoje ovce, volove, kamile i sluge osim četvorice, pao je na kolena, pogledao u lice svog Boga i rekao: "Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje!" (Jov 1,21 RDK). Upravo zbog ovakvog shvatanja slavljenja u nevoljama i iskušenjima Bog je blagoslovio drugi deo njegovog života više od prvog.
Sestra S. bila je pobožna i odana sluškinja Gospodnja ne samo u propovedanju Božje reči nego i u deljenju hrišćanske literature. Dok je jednom išla u crkvu, doživela je saobraćajnu nesreću. Iz bolnice, u velikim bolovima je donesena u svoj stan.
U istoj kući stanovao je i čovek koji je tvrdio za sebe da je osvedočeni ateista. On se divio sestri S. zbog njene oštrine misli, ali za njenu "fanatičnu" veru u Boga nije imao razumevanja. Kad' su je nakon nesreće doneli u stan i on je bio prisutan. Ponudio se da joj pozove najboljeg lekara u gradu, njegovog prijatelja, i da preuzme sve troškove lečenja na sebe. Ona je odbila tu ponudu izjavljujući da ima najboljeg doktora. Upitao ju je, ko je taj lekar. Bez i najmanjeg straha priznala mu je da se tu zapravo radi o Gospodu Isusu Hristu. Čuvši to on se naljutio i otišao.
Dok je sestra S. ceo dan ležala na svom krevetu podnoseći velike bolove, Gospod joj je progovorio rečima: "Zahvaljujte svagda za sve Bogu!" Nakon kratke unutrašnje borbe osluškivala je Božju reč i počela zahvaljivati Gospodu za svoje veliko trpljenje i slaviti ga što je dozvolio tu kušnju u veoma nezgodnom trenutku. I dok je slavila i veličala Gospoda, Duh Sveti je sišao na nju. Imala je osećaj kao da su na bolne delove tela položene nečije ruke. Istog su časa nestali svi bolovi a uveče se i oteklina počela povlačiti. U ime Gospodnje ustala je i zahvaljivala za ozdravljenje koje je sada bilo očigledno.
Nedugo posle toga, dok je još slavila i veličala Gospoda, stigao je ateista i zaprepastio se kad' je ugledao sestru S. potpuno zdravu i radosnu. Pozdravio ju je i upitao šta joj se dogodilo. Odgovorila mu je: "Upravo me je posetio moj lični lekar i on me je potpuno ozdravio." Ovaj Božji protivnik bio je nadvladan tim svedočanstvom, tako da se razmišljajući povukao u svoju sobu i nakon kraćeg vremena izašao iz nje kao obraćeni čovek.
U prvi mah čini se sasvim nelogično zahvaljivati Gospodu za takvu nesreću i veličati ga. No, kada se vidi šta je to učinilo, da je jednog čoveka dovelo do spasenja, tu nema onda ništa nelogično, neshvatljivo.
U Psalmu 37,4 David kaže: "Teši se Gospodom, i učiniće ti šta ti srce želi." Kad slavimo i zahvaljujemo Gospodu, time pokazujemo da mu se radujemo. Naše slavljenje je dokaz da se slažemo sa Gospodom u njegovim načinima vođstva i dopuštanja, a njemu nije ništa ugodnije od zauzimanja takvog stava.
Već smo naglasili da je slavljenje najveći izraz vere i ispravno je ako Bogu zahvaljujemo za nešto pre nego što to vidimo ili posedujemo.
Jedna sestra je ispričala kako je njen muž trebao pod hitno pet stotina dolara za svoje poslovne potrebe. Stoga je otišla u svoju molitvenu sobu i podigavši svoju desnu ruku k nebu rekla je: "Gospode, ti znaš da nam je novac potreban. Otvaram sada i zatvaram svoju ruku i zahvaljujem ti za primljenih pet stotina dolara." Ona je to učinila u čvrstom pouzdanju i izgledalo je tako kao da je novac već imala u svojoj ruci. Nekoliko dana kasnije stiglo je pismo s čekom u vrednosti od tačno pet stotina dolara sa sasvim neočekivane strane.
U Novoj zemlji (istočna provincija Kanade) molili su se za jednu ženu koja je bolovala od tuberkuloze pluća. Nakon molitve neprestano je slavila Gospoda za njeno ozdravljenje, iako nije bilo nikakvih spoljašnjih znakova tome. Ona je čak javno zahvaljivala Bogu za svoje ozdravljenje na svakom bogosluženju koje je posećivala. I kad' se jednom ponovno zahvaljivala, božanska sila sišla je na nju i bila je ozdravljena od svoje bolesti. Pred zadivljenim mnoštvom ljudi u crkvi njeno lice je bilo osveženo i veselo, a nisu nedostajali i drugi dokazi da je bolest nestala.
Naučimo lekciju da slavljenje i zahvaljivanje vode u pobedu. To su živa iskustva našeg vremena. Oduzmemo li zahvaljivanje i slavljenje iz života Božje dece, oduzeli smo im i pobedu. Stoga David peva u Ps 34,1: "Blagosiljam Gospoda u svako doba, hvala je Njegova svagda u ustima mojim!"
slavljenje|zahvaljivanje|blagoslov|problemi
^vrh
DA LI JE EVANĐELJE BILO BEZUSPEŠNO?
- Oswald J. Smith
Kako bi ovaj svet bio predivan kada bi greh mogao sasvim da se odstrani! Bogati više nikada ne bi ugnjetavali siromašne. Svaki čovek bi imao zaposlenje i niko ne bi bio zaludan. Radnik bi primao pravdu i dostojnu platu. Svako bi imao sve što mu je potrebno. Živeli bismo u izobilju i niko ne bi gladovao. Za siromaštvo se ne bi više znalo. Ne bi više bilo dece koja bi morala da rade teške poslove u bilo kojoj zemlji.
Nigde u svetu ne bi bilo pijanica, ljudi bi donosili svoju platu kući i trošili je na hranu i odeću. Žeđi za žestokim pićima bi nestalo. Ne bi bilo pijanih vozača i noćnih žurki i pijanki.
Na ulicama ne bi bilo ni jedne jedine bludnice. Sva nepristojna i pornografska štampa, filmovi, fotografije, slike i statue bi nestale. Sve ono što je nečisto, zauvek bi otišlo. Preljuba se nikada više ne bi činila. Bludništvo i belo roblje bi bile stvari prošlosti.
Ne bi više bilo lopova i razbojnika. Banke i kuće bi bile sigurne. Ključevi i katanci više ne bi bili potrebni. Niko ne bi bio kidnapovan. Ne bi više bilo zatvora i kaznenih zavoda; ne bi više bilo nijedne siromašne kuće. Takse i poreza ne bi više bilo. Niko se više ne bi kockao. Konjske trke, kladionice i automati za kockanje bi postali stvar prošlosti.
Nikada više ne bismo čuli ljude kako proklinju i psuju. Božije ime se ne bi više uzimalo uzalud. Niko ne bi bio gnevan i zao. Za ljubomoru se više ne bi znalo. Niko više ne bi gajio u sebi ubilačku mržnju, jer se takvo zlo više ne bi činilo, pošto bi se ljubav u svemu ogledala. Više ne bi bilo mržnje i sebičnosti.
Nikada više ne bi bilo ni bolesti ni smrti. Više ne bi bilo pogreba i sahrana. Čovekovoj reči bi se verovalo i cenila bi se, jer lažova više ne bi bilo. Droge bi postale neprijatno sećanje na prošle mračne vekove. Više ne bi bilo ratova, zato što narodi više ne bi ustajali jedni na druge. Bitke, vojska, mornarica i ratno vazduhoplovstvo bi bile nepoznate stvari. Svuda bi vladao mir.
Problem greha mora da se reši
Velika je to vizija! Da li želiš da bude ispunjena? Da li zaista žudiš da učiniš ovaj svet boljim mestom za život? Ako to zaista želiš, onda moraš da ideš do kraja. Moraš da se boriš protiv greha, jer je greh koren svake pohlepe i sebičnosti, svake nesreće i nevolje čovečanstva - greh, tvoj i moj.
Da bismo se obračunali sa grehom, trebalo bi da prodremo dalje i dublje od običnog popravljanja i društvenog preporoda, zato što je greh rak društva. Jedino ga krv Hristova može ukloniti. Ukoliko se ne obazireš na to, onda nisi ni dotakao jezgro bolesti. Zbog toga što smo ti i ja grešnici, moramo da budemo obnovljeni i preporođeni kao pojedinci. To mora da se desi i sa svima ostalima. Zato je Isus i rekao: "Zaista, zaista, kažem ti, ako se ko ne rodi odozgo, ne može videti carstva Božija" (Jovan 3:3). Srce mora da bude promenjeno, njegovi apetiti i želje, jer "Srce je", kaže Bog, "prevarno više svega i opako; ko će ga poznati?" (Jeremija 17:9). Tek onda kada srca svih ljudi budu izmenjena, tek tada i nikako ranije, imaćemo bolji svet.
Ta promena, kaže Biblija, može da se ostvari samo delimično, zato što većina ljudi neće da prihvati Isusa Hrista za svog Spasitelja i Gospoda. Kad bi to ceo svet želeo, onda bi već nastupilo Zlatno doba. Ali pošto neće, moramo da čekamo dok se Isus Hristos ne vrati i uspostavi Božije carstvo na zemlji.
"Spasenje krvlju," kaže D. L. Mudi (D. L. Moody), "ima božanstveni uticaj na ljudski karakter." Priča o prirodnom čoveku je stara priča o svinji u gostinjskoj sobi. Prvo bi joj trebalo promeniti prirodu, pre nego što joj dozvoliš da uđe u jednu takvu sredinu. To može samo Evanđelje da učini. Samo evanđelje može čoveka da promeni.
Školovanje i obrazovanje to nikada nije moglo da postigne, niti to može da se postigne reformom. Sredina i okolnosti u tome ne uspevaju. Svi lekovi su bezuspešni. Nema ničega prijatelju moj, apsolutno ničega što bi moglo da promeni čoveka, osim duhovnog preporoda. To ti je već i samom poznato. Duhovni preporod je to učinio za Džerija Makaulija (Jerry McAuley), zloglasnog rečnog pirata. On je to učinio za Džona Njutona (John Newton), trgovca crnim robljem. On je to učinio za Mariju Magdalinu, koja je bila bludnica; za Mel Trotera (Mel Troter), koji je bio pijanica, kao i za hiljade drugih. Duhovni preporod će to učiniti i za svakog drugoga.
Prijatelju moj, greh je nevolja - GREH - greh, a Hristos je jedini lek. Sve nesreće i bolesti čovečanstva mogu da se pripišu samo jednoj stvari - grehu. Sve dok ne budeš u stanju da postupaš sa grehom, nećeš moći da učiniš ovaj svet boljim mestom za život.
Moj Gospod može od pijanice da učini trezvenjaka. On može bludinicu da učini čistom. Da, On može da učini bogataša darežljivim i poslodavca pravednim. On može da preobrazi one koji žive u straćarama i sirotinjskim četvrtima grada, u pristojne građane. On može da skine teške terete koje nam život nameće i tovari, te učini tužna srca veselim. Da, ja tvrdim da moj Gospod može sve to da učini i još mnogo više, kao što već hiljade ljudi mogu to da posvedoče koji su to doživeli u sopstvenim životima. On može da spase ljude iz ovoga sveta od njihovih grehova.
Ovaj svet je osuđen na propast
Ovaj svet je osuđen. On postaje sve gori i mračniji. Lađa već tone. Ovo je subota uveče. Jedino je ostalo onome koji propoveda evanđelje da spase što više ljudi iz tog brodoloma. Pavle nije pokušao da uništi robovlastništvo. On nije pokušao da reorganizuje društvo. Nije mu ni na pamet palo da se meša u politiku. Njegova dužnost nije bila da poboljša uslove radnog čoveka, ma koliko on to želeo. Njegova dužnost je bila da propoveda evanđelje, da dovodi duše Isusu Hristu, da usadi u njihova srca jedan jedini izvor radosti i prave sreće... Pavle je tako učinio desetine hiljada ljudi srećnima. Mudi i Sperdžen su propovedali to isto evanđelje, a radnici koji su živeli pod vrlo teškim uslovima, svuda su se radovali Božijem spasenju.
Mnogi agitatori smatraju da samo kad bi plate bile veće, stambeni uslovi bili bolji, ljudima omogućeno da imaju više slobodnog vremena i da im se životni uslovi poboljšaju i olakšaju, ishod bi bio sreća i blagostanje. Prijatelju moj, među najnesrećnim ljudima na svetu nalaze se bogataši, takozvane privilegovane klase. S druge strane, neki od najsrećnijih ljudi za koje je svet ikada znao, bili su ljudi i žene u ropstvu, po zatvorima i u teškoj sirotinji. To je zato što je izvor sreće u našim srcima i ne zavisi od spoljašnjih uslova.
Bio sam u domovima siromašnih i tamo sam našao svetlost i radost. Posećivao sam proganjane hrišćane u Rusiji, Turskoj, Jermeniji i drugim zemljama i našao sam da su oni bili najsrećniji ljudi na svetu. Razmišljam o Pavlu i Sili. Noge su im bile u okovima, a oni pevaju i slave Boga u ponoć. Sećam se priča onih koji su bili bačeni u tamnice za vreme španske inkvizicije, hrišćana u rimskim katakombama, ljudi i žena za vreme Nerona, koji su umirali u areni. Sve te priče su priče radosti i mira. To su bila iskustva o kojima svet ništa ne zna.
Ukoliko bi ovaj život bio kraj svega, onda bismo mogli da se usredsredimo na uslove ovde na zemlji, ali ovaj život nije kraj svega. U poređenju sa večnošću, ovaj život je vrlo kratak i od male važnosti. Život posle groba je taj koji je važan. Ovaj život je samo priprema za život koji dolazi; dakle ako ovde čak i patimo, to nije baš toliko važno. Mi smo na putu za lepše i bolje mesto - nebeski grad, a kad stignemo u večnost, onda će i patnje kroz koje smo ovde dole prolazili, izbledeti i postati beznačajne.
Mi svakako priznajemo da ima mnogo sirotinje. No Isus je rekao: "Siromahe svagda imate sa sobom", i uvek ćemo ih imati, pošto je pre nekoliko hiljada godina Bog rekao: "Neće biti bez siromaha u zemlji" (5. Moj. 15:11). Niske plate nisu jedini uzrok siromaštva. Rasipništvo, rđavo upravljanje, lenost, preterivanje a pogotovo alkohol, često su odgovorni za nemaštinu. U današnjem svetu, često su grešni poroci i razvrat jedne ili druge vrste, uzrok siromaštva i bolesti.
Vremena najvećeg napretka i uspeha
Dozvolite mi da podvučem da su vremena najvećeg uspeha crkve bili dani buđenja vere i nastojanja da se spasu izgubljene duše. Pavle nije propovedao o takozvanim kooperativama, tj. o onome što je od sekundarnog značaja. On je samo želeo da se duše spasu i crkva je napredovala u svim pravcima uprkos neznaboštvu koje je svuda vladalo. Njegovo doba je bilo vreme neustrašivog evangeliziranja. Kada su Džon Vezli i Džordž Vitfild započeli sa propovedanjem evanđelja masama, tada je i crkva postala jaka i snažna. Za vreme snažnog buđenja vere u vreme Čarlsa Finija, Sperdžena i D. L. Mudija, crkva je svedočila svoje najveće uspehe i pobede. Hiljade ljudi su bile ispunjene radošću, iako je glavni cilj bio spasavanje duša.
Kada je jednoga dana neki čovek zamolio Isusa da se umeša u svađu i presudi ko je u pravu, On je odgovorio: "Čoveče, ko je mene postavio za sudiju ili delitelja nad vama?" No, uprkos tome, današnje hrišćanske vođe bi da se crkva meša u probleme radnika i da pokuša da reši nevolje koje su izvan njene odgovornosti. "Moje carstvo nije od ovoga sveta", izjavio je Gospod Isus, "Kad bi moje carstvo bilo od ovoga sveta, moji vojnici bi se borili." Znači da Hristos nije predlagao da se On ili Njegovi učenici mešaju u stvari sveta. Mi bi trebalo da budemo poseban narod. "Zato otidite od njih i odvojte se, govori Gospod." Da li to znači biti u saglasnosti sa svetom? Svakako da ne znači.
Držimo se zato svoga zadatka. Propovedajmo evanđelje i spasavajmo duše. Sa tog puta ne smemo da skrenemo. Promena do koje dolazi kao nusprodukt propovedanja evanđelja, svakako je poboljšanje za koje smo zahvalni Bogu. No naš zadatak je da propovedamo evanđelje, da sakupljamo ekleziju (crkvu), a uspostavljanje Carstva da prepustimo samom Caru - Gospodu Isusu, kada se On vrati.
Nema nikakve sumnje u to da će se Hristovo hiljadu-godišnje Carstvo na zemlji ostvariti. Obećano nam je Zlatno doba. Znanje o Gospodu će prekriti zemlju kao što voda ispunjava mora. Dolazi vreme kada više neće biti rata. Na zemlji će biti uspostavljeno Njegovo carstvo, i više neće biti potrebe da se molimo: "Neka dođe carstvo tvoje." Ali, to doba neće nastupiti sve dotle dok Gospod Isus Hristos ne preuzme vlast u svoje ruke. Nema carstva bez cara i nema kraljevstva bez kralja. Dakle, nemoguće je uspostaviti Carstvo na zemlji pre nego što se sam Car vrati. Neće biti pravde sve dotle dok zemljom ne zavlada pravi Knez Mira - Gospod Isus. Zato uspostavljanje Carstva nije zadatak crkve. Dakle, evanđelje nije bezuspešno.
Iz knjige: BORBA ZA ISTINU, Oswald J. Smith.
^vrh
misaone refleksije
I U DOBRU I U ZLU
- nepoznati autor
JA: Bože, mogu li nešto da te pitam?
BOG: Naravno.
JA: Obećaj mi da se nećeš ljuti...
BOG: Obećavam.
JA: Zašto si dozvolio da na mene dođe toliko stvari?
BOG: Kako to misliš?
JA: Pa, jutros sam zaspao!
BOG: Da...
JA: Trebala mi je cela večnost dok je moj auto upalio!
BOG: Da, video sam...
JA: Za ručak sam dobio sendvič koji nisam naručio - i morao sam da čekam!
BOG: I?
JA: Na putu kući, sa posla, ispraznila mi se baterija baš kad sam imao važan poziv...
BOG: Da, znam.
JA: I kao da to sve nije bilo dovoljno, dođem kući i želim da stavim noge u moju novu mašinu za masažu i opuštanje, a ona ne radi! Danas ništa ne ide kako treba! Zašto si dozvolio da se sve to desi!?
Bog: Ako si završio, dozvoli mi da objasnim. Vidiš, jutros je kod tvog kreveta stajao anđeo smrti a ja sam poslao jednog od svojih anđela da se bori sa njim za tvoj život. A za to vreme sam tebe pustio da spavaš.
JA: (Ponizno) O, stvarno?
BOG: Nisam dozvolio da tvoj automobil odmah upali, jer se upravo tada na tvom putu nalazio pijani vozač, koji bi te udario da si mu se našao na putu.
JA: (Neprijatno) Uh...
BOG: Osoba koja ti je pripremala sendvič za ručak je bila bolesna i nisam hteo da dobiješ i ti taj virus. Znao sam da ne smeš kasniti na posao.
JA: (Postiđeno) Oo...
BOG: Tvoj telefon je prestao da radi baš onda, jer osoba sa kojom si razgovarao je htela da te slaže i prevari u vezi nekih stvari, zbog čega bi si mogao da izgubiš posao.
JA: (Tiho) Razumem, Bože.
BOG: I da, onaj tvoj novi masažer, koji si poručio poštom, je imao fabrički kvar. On bi radio neko vreme a onda bi se pokvario i zapalio. A i ti zajedno sa njim. Zbog toga te paket nije čekao kad si došao kući sa posla.
JA: O, Bože, izvini što sam te tako napao...
BOG: Ne žalosti se, samo nauči da mi veruješ... u svemu... i u dobru i u zlu!
JA: Da, verovaću!
BOG: I ne sumnjaj, jer moj plan za svaki tvoj dan je uvek bolji od tvog plana.
JA: Ne sumnjam. Dozvoli mi onda, da ti se zahvalim za sve ono šta mi se desilo danas.
BOG: Dete moje, moje oči uvek motre na tebe, dragocen si mi i želim da se pobrinem za tebe. Kako danas, tako i sutra, i uvek...
^vrh
Smešna strana
GREŠNIČKA TOLERANCIJA

^vrh
SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.
|